Često se citira kako je Winston Churchill jednom rekao da Balkan proizvodi više historije nego što je može konzumirati. Ali Churchill je našeg čovjeka ili slabo znao ili je potcijenio njegov mazohistički nagon… Dok se u drugim kulturama ljudi samobičuju, probadaju iglama, hodaju po vatri i slično, uz vjerovanje da se patnjom dostiže (samo)spoznaja, naš čovjek razvio je sasvim osoben način samokažnjavanja historijom.

U romanu “Vremensko sklonište” bugarski pisac Georgi Gospodinov poigrava se pitanjima protoka vremena, sjećanjem i pamćenjem kao društvenim fenomenima. To “poigravanje” Gospodinova ustvari je neobično i duboko promišljanje o tome kako naša društva pamte i šta zaboravljaju, zašto se tako često “bježi” u prošlost i šta to bježanje govori o našoj sadašnjosti i budućnosti.

“Kako da se uštedi malo vremena unaprijed kada se nalaziš pred teškim deficitom budućnosti? Prost odgovor je bio – tako što ćeš se vratiti malo unazad. A ako postoji išta što je sigurno, onda je to prošlost. Pedeset godina unazad sigurnije je od pedeset godina unaprijed. Vraćajući se dvije, tri, pet decenija unatrag, dobija se upravo toliko vremena za ono ispred. Da, možda će biti ‘već doživljeno’, polovno, ali je ipak budućnost. Opet je bolje od ničega što zjapi pred nama. Kad već Evropa budućnosti nije moguća, onda da izaberimo Evropu prošlosti. Jednostavno je, kad nemaš budućnost, onda glasaš za prošlost”, piše Gospodinov.

Nenad Veličković je u Vremenskoj petlji glavne likove provozao vremenskim tunelom koji ih usisa i odvodi u različite povijesne epohe. Takva usisavanja svjedočimo u svakodnevnom životu, oko nas je toliko spomenika, godišnjica, prisjećanja, debata i svađa o minulim vremenima. Jedna najezda historije.

Novosti iz prošlosti

Novosti iz prošlosti nije samo sjajna studija o (zlo)upotrebi historije kod nas već i jedna stalna rubrika u medijima. Pasionirano prateći u 2025. godini, uglavnom iz čisto mazohističkih razloga, centralne informativne emisije nekoliko ključnih kanala koji oblikuju javno mnijenje u Bosni i Hercegovini moguće je uočiti kako mediji po prošlosti kopaju kao arheolozi. Prvi pristup je vertikalno ili dubinsko iskopavanje, kada se skoro cijele informativne emisije, uz druge prateće programe kao što su dokumentarni filmovi, specijalne emisije i slično, posvećuju jednom događaju. Po pravilu je to naše stradanje ili pak naša pobjeda, vojna najčešće. Drugi pristup je pokušaj da se na jednom obuhvati više, koliko god je moguće više događaja, koji se ne obrađuju dubinski. Takav pristup omogućuju da gledaoca u 20-ak minuta prošećete kroz nekoliko vijekova našeg stradanja ili naših pobjeda, vojnih najčešće.

Ovaj drugi pristup je svakako značajniji, on cilja najšire narodne mase kroz vrlo kratke i jednostavne priloge, pri čemu se iz izbora prošlih događaja vidi toliko toga. I tako u cijeloj 2025. kao studijski primjer, ili što bi naši stari rekli case study, nemetnuo se Dnevnik 2 RTRS-a od 2. augusta 2025.

U prvom dijelu, cijelih 15 minuta, nizaju se reakcije, oštre dakako, na drugostepenu presudu Miloradu Dodiku koji je do tog dana bio predsjednik Republike Srpske. Ukratko, podrška Dodiku je apsolutna, nije osuđen Dodik već sve institucije i svi građani ponaosob, a posebno se ističe Vučićeva podrška nakon sjednice nekog vrlo važnog vijeća Srbije zaduženog za nešto još važnije.

Potom ide vijest da je Dodik ugostio igumana Hilandara, manastira koji u nacionalnoj historiji ima posebno značenje. Uprošćeno kazano, to je međaš koji stoji na početku srpske historije i ova vijest služi da bi se napravio „prijelaz“ sa aktuelnih događaja iz sadašnjosti na još aktuelnije događaje iz prošlosti.

Potom počinju novosti iz prošlosti. Prvo ide prilog kojim se najavljuje 30. godišnjica Oluje. Pa onda prilog iz Memorijalnog kompleksa Šušnjar kod Sanskog Mosta u znak sjećanja na stradanje srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu.

Oba priloga su vrlo prosti, jednostrani, s fokusom da se podsjeti kako smo mi žrtve, samo žrtve i nikad i ništa osim žrtava, a oni su počinioci, samo počinioci i nikad i ništa osim počinilaca.

Na nama je da ovo pamtimo, da se ne zaboravi i da mlađe generacije znaju ko nas je ubijao,  pojašnjava Nebojša Vidaković, pomoćnik ministra za boračko-invalidsku zaštitu RS-a. A da ne bi nekom kojim slučajem ostalo nejasno ko nas je ubijao pobrinuo se u svojoj izjavi Željko Budimir, ministar unutrašnjih poslova RS. Ubijale su nas Ustaše i tzv. muslimanske milicije.

Onda vam je jasno da i ono što je slijedilo 1995. godine bilo jedan te isti proces, za najšire narodne mase pojašnjava isti Budimir ono što se na mnogo kompleksniji način u literaturi naziva preventivno nasilje.

Slijedi prilog sa obilježavanja stradanja u selu Jelašci kod Višegrada gdje je služen parastos za 11 civila, srpskih dakako, ubijenih 1992. godine. Ključna poruka je kako za zločine nad Srbima Jelašaca niko nije odgovarao iako su poznati nalogodavci i počinioci, dok je toliko Srba sasvim nepravedno osuđeno. Iz priloga nije jasno je li se žali što niko nije osuđen za ubistva srpskih civila ili se žali što Srbi (mnogi) jesu osuđeni za ubistva nesrpskih civila.

Nisu u Dnevniku 2 zaboravili ni godišnjica formiranja 11. Mrkonjićke lake pješadijske brigade. Služen je parastos i položeno cvijeće uz poruku kako je brigada imala slavan ratni put, od odbrane jugozapadnih granica Republike Srpske do učešća na skoro svim ratištima u Srpskoj. Odlikovana je medaljom Petra Mrkonjića. Ne spominje se da je iko iz brigade osuđen. A dakako da jeste, valjalo je zaslužiti medalju.

Obilježavanje krsne slave opštine Milići i Ilindana popraćeno je prilogom vjerovatno ponajviše jer je događaju u rodnom kraju prisustvovao i premijer RS-a Radovan Višković. Načelnik Milića podsjeća da je mnogo mladosti i života utkano u temelje Republike Srpske i zato treba da ostanemo na svom ognjištu.

Budućnost leži u povratku u prošlost

Potom Višković, kao kakav patrijarh, daje smisao cijelom Dnevniku 2. Kao kakav junak G. Gospodinova Višković kaže kako je budućnost u povratku u prošlost. Veoma je bitno da se držimo naše tradicije i da poštujemo našu istoriju. Da poštujemo i druge, tuđe običaje i raznolikosti. Mi se sjećamo da su na krsne slave dolazili u nekom prošlom vremenu pripadnici drugih vjera, da su dolazili na Vaskrs, da su naši ljudi išli na Bajram. I to je budućnost, treba se vratiti tim starim korijenima, poručuje ekumenski Višković.

Kao u poznatoj reklami, ali ni to nije sve. Povodom Ilindana služen je pomen i  položeni vijenci kod centralnog spomen obilježja palim borcima VRS-a na Sokocu, njih 1.170. Pa potom opet prilog o obilježavanju godišnjice Hercegovačkog ustanka iz 1852. Ali kako je 2025. godina jubileja okupljanje u Trebinju u prilogu podsjećanje je i na Nevesinjsku pušku. U Derventi su obilježili 130 godina od izgradnje prve bogomolje. Ne navodi se je li, ipak, bilo i nekih ranijih.

I taman kad mislite da ste izašli iz vremenskog tunela jer kreće prilog o Zvorničkom ljetu, RTRS vas još jednom usisa jer je Zvorničko ljeto počelo tematskom šetnjom pod nazivom Stopama kralja Aleksandra Karađorđevića. Na Kraljevom mostu susreli su se načelnici Zvornika i Malog Zvornika.

Ova manifestacija nosi simboliku da Drina nije granica, da Drina ne razdvaja već da spaja ljude s obe strane njenog toka. I neka mostovi, koje prije svega gradimo među sobom, budu ono najvrednije što će ostati za naša pokoljenja, kazao je Bojan Ivanović, gradonačelnik Zvornika.

U 12 minuta priloga iz prošlosti, RTRS je svoje gledaoce uspio provozati kroz svjetske i balkanske ratove, bune i ustanke, stradanja i pobjede… Kako je Dodik u prvom dijelu Dnevnika 2 dobio 15 minuta i kako nije red da bilo šta druge pretegne, makar to bila i cjelokupna srpska historija, na kraju su novosti iz prošlosti ograničene na 12 minuta. Malo li je.

Jedini pogled ka budućnosti bila je vremenska prognoza za naredna tri dana.

Ali čemu služi, za šta se koristi toliko historije? Vrlo prosto: Za aktuelni politički trenutak. Najviši zvaničnici Dodiku podršku iskazuju sa najrazličitijih mogućih mjesta sjećanja odnosno mjesta stradanja Srba. Efekat svakako nije isti kada neki zvaničnik u svom kabinetu kaže kako je presuda Dodiku presuda cijelom srpskom narodu i kada to kaže pored spomenika u znak sjećanja na više stotina ubijenih Srba u genocidu u Drugom svjetskom ratu.

Dnevnik 2 RTRS-a od 2. augusta 2025. zato je zahvalan primjer jer je do krajnosti pokazao kako se ovdje prošlost (zlo)upotrebljava.