Čini se da termin nezavisno novinarstvo nikada nije bio više uzdrman kao danas. Na pitanje da li postoji nezavisno novinarstvo, uglavnom odgovaram ironično: „Postoji, ali samo u udžbenicima novinarstva.“ To, svakako, ne znači da je ovaj termin bio sveprisutan i u vremenima koja su iza nas – pa je odjednom iščezao. Samo su, ustvari, apsolutna dostupnost ogromnog broja medija u svakom trenutku, nepregledan broj različitih izvora, kao i društvene mreže razgolitili uređivačku i vlasničku licemjernu medijsku politiku i ukazali na njihove sprege s različitim političkim moćnicima, biznismenima i drugim utjecajnim organizacijama.

Zaustavite Reuters!

Mediji i politika su oduvijek u simbiozi, a politička i ekonomska kontrola i pritisak na medije nisu nikakva novotarija 21. vijeka. Tako je bilo oduvijek i sigurno je da se to neće promijeniti. Ipak, iako se nama u BiH čini da je vrijeme čuvene anegdote sa kosovskih demonstracija iz 1981. koje su uznemirile komunističku vlast Jugoslavije odavno iza nas, nemoguće je složiti se s time, jer pluralizam medija ne znači i njihovo oslobađanje od kontrole političkih ili ekonomskih moćnika, što je nerijetko jedno te isto. Naime, legenda kaže da je nakon što je politička situacija na Kosovu  eskalirala, a drugovi komunisti čuli da strani mediji prenose šta se dešava u Jugoslaviji, jedan od njih uzviknuo: „Zaustavite Reuters!“

Vrijeme skrivanja informacija i njihovog selektivnog predstavljanja nije prošlo, samo sada na raspolaganju imamo daleko veći broj medija, ali i centara moći, pa ono što ne možemo pročitati u jednom mediju, možemo u drugom i pokušati sklopiti cijelu priču. Naravno, i ovdje treba naglasiti da mediji nisu jedini izvor informacija, te ukoliko želimo saznati više – svakako bismo trebali potražiti naučne i stručne članke, udžbenike, dokumente i knjige, naročito ako je u pitanju neka kompleksnija tema, kakva je, naprimjer, rat u Ukrajini, okupacija Gaze ili, recimo, politički sistem BiH.

Praćenje većeg broja medija, ipak, često dovodi i do konfuzije – kome vjerovati. Međutim, treba imati na umu da će vrlo nizak procenat medijske publike detaljno ispratiti sadržaje većeg broja medija i da dio ljudi neće prepoznati medijsku manipulaciju i pristrasnost. Naprosto, ljudi niti imaju toliko vremena za pregledavanje brojnih sadržaja iz više medija, niti ih je značajan dio svjestan da je izložen njihovom manipulativnom dejstvu, kao i da sve što se objavi u medijima ne mora biti do kraja istinito već je selektivni prikaz nekog dešavanja.

Šta je medijska pristrasnost?

Dok smo s jedne strane izloženi dezinformacijama, lažnim vijestima i misinformacijama, s druge strane smo na udaru selektivnog pristupa informisanju, odnosno medijskoj pristrasnosti. Sve to ima veliki utjecaj na javnost i oblikovanje stavova. Baš kao što veliki dio medijske publike ne prepoznaje lažne vijesti, publici često promakne i da je neko izvještavanje pristrasno, naročito u slučaju kada neki medij potvrđuje njihove dotadašnje stavove i zauzima navijačku poziciju, što je dovoljan razlog ljudima da povjeruju u takvo izvještavanje.

Medijska pristrasnost nije isto što i lažna vijest. Lažna vijest je – kako joj i sam naziv kaže – lažna/netačna, dok bi se medijska pristrasnost mogla okarakterisati kao dekontekstualizovani prikaz realnosti. Tu se svjesno i ciljano izvještava o nekim detaljima, nešto se prenaglašava i ponavlja, dok se drugi dijelovi, jednostavno, prešutkuju ili se relativizuje neko dešavanje, čime mu se upisuje potpuno drugo značenje.

Pristrasnost u medijima najvidljivija je kada je riječ o političkim temama, međustranačkim razračunavanjima, ratnim dešavanjima, okupacijama, agresiji, geopolitici. Manje je prisutna u sferi kulture i umjetnosti, iako je i tu možemo pronaći. Svi izvještaji koji nisu neutralni nego izrazito pozitivno ili negativno pišu o jednoj strani, pojedincu ili organizaciji smatraju se pristrasnim. No, ostaje otvoreno pitanje i da li je moguće potpuno neutralno izvještavati i ne unositi u taj posao nikakve emocije ili stavove, naročito ako je riječ o ratnim razaranjima i ubistvima civila. I šta bi, zapravo, značilo neutralno izvještavanje ako novinar izvještava iz rata uživo u kojem gleda slike razaranja i stradanja.

Kako dolazi do medijske pristrasnost i da li je uopšte moguće nepristrasno izvještavati?

Starije generacije se sjećaju da su u vrijeme socijalizma kod nas novinare nazivali društveno-političkim radnicima. Nerijetko se ovog termina prisjete uz podsmijeh, jer su u to vrijeme ljudi odani Savezu komunista, a što su dokazivali članstvom i poslušnošću, bili imenovani za urednike medija. Iako se medijska scena potpuno izmijenila u poređenju s tim vremenom, usudiću se reći da se u samoj uredničkoj politici situacija nije toliko drastično promijenila. Naravno, treba reći i da u vrijeme socijalizma nije bilo komercijalnih medija i bio je samo jedan politički centar – Savez komunista. Danas postoje brojni politički centri moći s kojima su mediji povezani ili se finansiraju uz pomoć grantova nevladinih organizacija, koje im, također, nameću uređivačku agendu. To ne znači da u ovakvim medijima ne možemo pronaći i kvalitetne istraživačke sadržaje, samo je indikativno kako se neke teme detaljno i kvalitetno obrađuju, dok se druge, isto tako važne, potpuno ignorišu. Vrlo je jasno da mediji svoju uređivačku politiku kreiraju u skladu s centrima finansiranja. Kao i da se često podilazi stavovima ciljne publike i sadržaji se oblikuju u skladu s njenim očekivanjima.

Također, često se kao jedno od pravila kojim bi se izbjegla medijska pristrasnost nameće i  da se u sukobu dviju strana trebaju uzeti izjave oba sudionika, čime se garantuje da je izvještavanje vjerodostojno i nepristrasno. Zadržat ću se na ovom pravilu, jer je jedna stvar isporučiti set pravila i preporuka, a druga je raditi na terenu. Šta su, recimo, trebali novinari koji su izvještavali iz opkoljenog Sarajeva u periodu 1992–1995?  Na svako granatiranje i snajperisanje, zatvaranje vode otići i na položaje VRS-a i pitati: Šta vi mislite o ovome i da li ste vi to uradili? Kako izvještavati iz Gaze u kojoj se svakodnevno ubijaju i ranjavaju civili, dok IDF u svojim propagandnim saopštenjima te ljude naziva teroristima i/ili potpuno negira užase koji se tamo dešavaju? U takvim situacijama potrebno je osloniti se na podatke sa terena i pokušati izbjegavati ostrašćenu terminologiju, huškačke narative, iako je vrlo teško da će takvi izvještaji biti neutralni.

Sjećam se vremena kada smo kao studenti novinarstva obavljali praksu u različitim medijima, pojedini urednici bi nam već s vrata rekli: Zaboravite ono što ste naučili na studiju, novinarstvo se uči na terenu, uvijek je poželjno kretati se po rubovima etičkog, jer to prodaje novine ili poboljšava gledanost/slušanost. Mi smo negodovali, ali je na kraju uvijek bivalo onako kako su to od nas tražili. Jer ako kažemo da se negdje dešavaju užasi, navedemo statistike, a ne dodamo tome brojne potresne detalje, nema potrebe da išta i objavljujemo.

Kako medijsku pristrasnost svesti na minimum?

Ako se izvještava iz ratnih područja, pristrasnost je neminovna. Ipak, trebalo bi je svesti na neku podnošljivu mjeru. To bi značilo da, ukoliko neka informacija nije sigurna, i ako je riječ o glasini koja nema niti jednu potvrdu da se zaista desila, ne bi je nikako trebalo objavljivati. U svakom ratu kruže brojne glasine, nešto se od toga i pokaže kao tačno ili dijelom tačno, ali svakako bi se trebalo suzdržati od objavljivanja. Vrlo je jasno da su mediji prepuni takvih sadržaja, da je klik i ekskluzivitet glavno pravilo. Ako se poslije pokaže da je u pitanju nepotpuna ili čak lažna vijest, šteta je već učinjena jer je otišla u javnost.

Također, medijska pristrasnost često ide u paketu s lažnim vijestima, alternativnim činjenicama, nagađanjima i teorijama zavjere. Ukoliko ne postoje konkretni dokazi za neku tvrdnju, novinari će olako posegnuti za poluinformacijama, koje će predstaviti kao dokaze.

Ukoliko u sadržaju imamo dva izvora koja tvrde sasvim suprotno, novinar bi trebao objaviti oba. Često se, međutim, desi da novinar odabere stranu, te forsira samo jedno mišljenje. To se naročito dešava kada su u pitanju politička razračunavanja. Ili se jedna strana tek usput spomene, dok se stavovima druge pokloni značajno veća pažnja, što često preraste i u odbranu i navijanje.

Jedan od oblika medijske pristrasnosti je i spinovanje, koje ima za cilj prebaciti fokus javnosti na određene banalne detalje oko kojih se pravi „ozbiljna priča“.

Spinovanje u medijima je vrlo česta pojava, naročito ako se uoči da je neka priča veoma zainteresovala javnost. U tom slučaju se nastoji pažnja javnosti prebaciti na neke suštinski nebitne detalje, čime se nastoji potpuno relativizovati neko dešavanje i umanjiti eventualne posljedice. To se uglavnom dešava ako je riječ o nezakonitom poslovanju, korupciji, političkim aferama, protestima i slično.

Medijski pristrasno izvještavanje je i optuživanje neke osobe ili grupe za određene radnje, a da pri tome nema niti jednog konkretnog dokaza već je riječ o špekulacijama i tvrdnjama za koje ne postoji nikakvo utemeljenje.

Kako prepoznati medijsku pristrasnost?

Nekada je dovoljan sam ton pisanja da se prepozna medijski pristrasan izvještaj. Ukoliko u tekstu dominiraju emocije, a evidentan je manjak dokaza, jasno je da je riječ o pristrasnosti.

Također, nekada tekst može sadržavati i više izjava, ali te izjave dolaze od potpuno nekompetentnih ljudi čiji interes nije obavijestiti javnost o nečemu, već svjesna manipulacija.

Pristrasnost je vidljiva i ako novinar vodi intervju s nekim zvaničnikom, a svjesno izbjegava postavljanje neugodnih pitanja.

To je vrlo često u vrijeme predizborne kampanje, kada je jasno da su se pojedini mediji pretvorili u glasnogovornike određene političke partije, pa je u svojim sadržajima konstantno hvale, dok drugih ili nikako nema u njihovim sadržajima ili su uvijek prikazani izrazito negativno.

Ukoliko u članku dominiraju emocionalno otežane riječi, nazivanje pojedinaca pogrdnim imenima, korištenje raznih stereotipa, jasno je da je novinar prestao biti novinar i pretvorio se u političkog radnika.

Naime, iako se stalno naglašava da novinari ne bi trebali biti članovi niti jedne političke stranke, jer na taj način zadržavaju svoju profesionalnost (što je sasvim suprotno od socijalističkog perioda, kada su novinari i urednici bili članovi Saveza komunista), svaki čovjek ima svoja politička uvjerenja, bio u stranci ili ne. Što svakako važi i za novinare.

Samo, novinar ne bi trebao  biti glasnogovornik neke političke partije. A nažalost, to je vrlo raširena pojava.