Izvještaj koalicije Media Freedom Rapid Response za prvu polovinu 2025. godine  pokazuje porast nasilja i pritisaka prema novinarima i medijskim djelatnicima, kako u zemljama Evropske unije, tako i u zemljama kandidatkinjama. Media Freedom Rapid Response (MFRR) prati, nadgleda i reagira na kršenja slobode medija i novinara u državama članicama EU i zemljama kandidatkinjama. Mreža je to koju čini niz organizacija koje predvodi Evropski centar za slobodu štampe i medija (ECPMF), uključujući ARTICLE 19 Europe, Evropsku federaciju novinara (EFJ), Free Press Unlimited (FPU), Međunarodni institut za štampu (IPI) i CCI/Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa (OBC Transeuropa). Monitoring izvještaj Mapiranje medijskih sloboda objavljuje se svake godine, dva puta.

Od januara do juna 2025. zabilježeno je 709 kršenja medijskih sloboda, odnosno slučajeva u kojima je targetirano 1249 medijskih djelatnika. Ono što je zanimljivo je da od tog ukupnog broja, 342 slučaja (48%) su zabilježena u zemljama članicama Evropske unije, a 367 njih (52%) u zemljama kandidatkinjama. Ova tijesna razlika u procentima pokazuje kako se i EU bori sa istim problemima vezanim za pritiske na medije, kao i ostatak Evrope koji je izvan zajednice, a koji jednako ne nalazi adekvatan odgovor na verbalne i fizičke prijetnje, hapšenja, tužbe i kampanje blaćenja koje se vode protiv novinara. Kao posebno negativni primjeri zemalja članica EU navedene su Mađarska i Rumunija, dok je u regionu Zapadnog Balkana kao izuzetno teška ocijenjena situacija u Srbiji.

Iako verbalne prijetnje ostaju najčešći oblik napada na novinare, ono što zabrinjava je porast broja fizičkih napada. Skoro svaki sedmi napad na novinare u prvoj polovini 2025. bio je fizički napad, a jedna trećina tih napada rezultirala je povredama. Nesumnjivo postoji i veza između verbalnih i fizičkih napada, a posebno između takozvanih kampanja blaćenja (smear kampanje) i fizičkih napada, budući da je cilj takvih kampanja dehumaniziranje i  targetiranje novinara, što ih onda čini dodatno ranjivim i izloženijim fizičkim napadima. Nadalje, u porastu je i broj slučajeva napada na imovinu novinara, što uključuje njihovu ličnu imovinu (najčešće kuće i automobile), ali i imovinu redakcija.

Države kao počinioci institucionalnog nasilja

Kad je riječ o počiniteljima napada, iako se još uvijek u najvećem broju radi o privatnim osobama (22,1%), kada se zbroje procenti slučajeva u kojima su ključni akteri vladini zvaničnici i političari (20,6%) i policija i organi sigurnosti (12,6%), dolazimo do podatka da jednu trećinu napada na novinare i druge medijske djelatnike vrše uposlenici ili službe vezane za same države, odnosno da je riječ o institucionalnom, a ne pojedinačnim činovima nasilja.

Ovaj pokazatelj suštinski otvara pitanje prevencije i reakcije na nasilje nad novinarima i medijskim djelatnicima, s obzirom na to da su  oni koji bi trebali štititi novinare  (javni zvaničnici donošenjem politika i normativne regulative, a policija i sigurnosne službe njihovim provođenjem u praksi) sudjelovali u 235 incidenata na štetu novinara i medijskih djelatnika u svega šest mjeseci, što je u prosjeku 39 napada mjesečno.

Doda li se tome činjenica da je 13,5% slučajeva bilo tokom protesta ili demonstracija, uz 9,7% slučajeva na ulici, odnosno u javnom prostoru, jasno je da su napadi i prijetnje novinarima nastavili biti jedna od metoda sužavanja javnog prostora za kritičku misao i disonantne tonove, kako u zemljama članicama Evropske unije, tako i na Zapadnom Balkanu.

U zemljama izvan EU čak se bilježi manji broj slučajeva u kojima su akteri državni, odnosno vladini zvaničnici (67 ili 16,6%) u odnosu na EU članice (79 ili 23,1%), ali je veći broj slučajeva u kojima su počinioci pripadnici policije ili organa sigurnosti (51 slučaj ili 13,8% u zemljama kandidatkinama u usporedbi sa 38 ili 11,1% u zemljama članicama).

Bosna i Hercegovina: broj napada u porastu

U Bosni i Hercegovini u prvih šest mjeseci 2025. godine zabilježeno je 17 slučajeva kršenja slobode medija, što je jednako ukupnom broju slučajeva iz 2024. Iako je procenat fizičkih napada relativno mali (17,6%), izuzetno je veliki procenat verbalnih napada (76,5%), pri čemu se nerijetko radi o ozbiljnim verbalnim napadima, poput prijetnji smrću. U 47% slučajeva počinioci su nosioci javnih funkcija.

Ono što je specifičnost Bosne i Hercegovine, koja je naglašena i  u ovom izvještaju, je činjenica da se u nekim slučajevima dešava kombinacija napada na osobu, imovinu te osobe, kao i institucionalno nasilje. Slučaj Nataše Zubac Miljanović jedan je od tih primjera, s obzirom da je ona prošle godine bila izložena prijetnjama koje su napisane na njenoj vikendici, a ove godine i prijetnjama smrću, ali i privođenju uz konfiskovanje mobitela mimo odgovarajućih procedura, što je potencijalno ugrozilo i njene izvore, čiji su kontakti bili u njenom telefonu.

Još jedan od čestih oblika pritiska na novinare u Bosni i Hercegovini je miješanje zvaničnika u njihov rad, putem online smear kampanja, kao i opstruiranje obavljanja novinarskog posla od strane zvaničnika, na način da se novinarima ne dozvoljava dolazak do određenih mjesta događaja koji su od javnog interesa, da im se zabranjuje ulazak ili se dešava udaljavanje novinara sa određenih događaja ili press konferencija ili uskraćivanje njihovog akreditovanja za praćenje određenih događaja, bez odgovarajućeg objašnjenja. U šest mjeseci 2025. godine zabilježeno je pet ovakvih slučajeva (oni se, dakle, gotovo dešavaju na mjesečnoj bazi).

Kao dodatna opasnost po medijske slobode i slobodu govora u Bosni i Hercegovini navode se i legislativni napori da se utišaju i stigmatiziraju kritički i alternativni glasovi, čime se dodatno potcrtava činjenica da institucije vlasti zapravo suštinski rade protiv, a ne u korist slobode izražavanja i sužavaju, a ne garantuju siguran prostor i slobodan okvir za rad medija i novinara.

Kako pronaći adekvatan odgovor?

Podaci izneseni u ovom izvještaju ne razlikuju se odveć od prethodnih sličnih istraživanja, poput Media Pluralism Monitoring Reporta i drugih, a ono na šta većina njih ukazuje je to da pritisci i nasilje nad novinarima i medijskim djelatnicima nisu incidentne pojave, nego se radi o sistemskom i sistematičnom ugrožavanju prava novinara na slobodan rad i, posljedično, prava javnosti da bude obaviještena na kvalitetan način.

Kombinacija limitirajućeg normativnog okvira, targetiranja novinara od strane političara i javnih zvaničnika, verbalnih prijetnji i smear kampanja u konačnici najčešće rezultira i fizičkim napadima, a sve to šalje prijeteću poruku ne samo novinarima koji su izloženi napadima, nego i svim drugim medijskim djelatnicima i akterima civilnog društva koji nisu dio dominantnih narativa i etabliranog medijskog „poretka“.

Kako istraživanja (među kojima i ovo) pokazuju, velike razlike u obrascima djelovanja nema između zemalja Evropske unije i zemalja izvan nje. Ni jedne ni druge ne uspijevaju naći adekvatan odgovor, odnosno razviti učinkovite mehanizme prevencije i brze i efikasne reakcije. Ugrožavanje slobode i sigurnosti novinara ne rješava se ni a priori ni a posteriori, ni u EU ni izvan nje. I ovaj izvještaj daje dovoljno argumenata za zapitati se: nije li tome razlog upravo činjenica da zaštite medija i novinara nema bez sistema, a upravo je sistem, kako potvrđuju istraživački nalazi ovog i sličnih istraživanja, dio problema, a ne rješenja.

Još je Enzensberger 1980-ih, govoreći o emancipatorskoj i represivnoj upotrebi medija (prvoj, u kojoj su mediji decentralizovane strukture koje mobilišu mase i drugoj, u kojoj su mediji centralizovani i pod kontrolom vlasnika i državnih birokratskih struktura), naglašavao kako su mediji izraz dubokih društvenih potreba i kao takvi moraju u sebi sadržavati kvalitet oslobađanja od položaja zavisnosti i sticanja slobode (Encesberger, 1980: 114) i u tom se kontekstu, čini se, ništa nije promijenilo ni gotovo pola stoljeća kasnije.

Uprkos deklarativnom zastupanju stava o nužnosti obezbjeđivanja slobodnog i otvorenog medijskog prostora u i za demokratsko društvo, praksa u nominalno demokratskim sistemima (i u EU i izvan nje) pokazuje kako institucije vlasti još uvijek značajno inkliniraju ka represivnoj upotrebi medija, koja se nastoji postići sužavanjem (čak i normativnih) okvira za njihovo slobodno djelovanje i pritiscima nad onima koji se tome suprotstavljaju.

Budući da se tu ne radi samo o nedostatku demokratske i političke kulture među pojedinačnim političkim zvaničnicima (što jeste slučaj posebno u BiH i nekim drugim zemljama, ali što je i samo manji, pa čak i lakše rješiv problem), nego, prije svega, o tendenciji sistemskog podjarmljivanja medija u kontekstu uspona desnice (čemu je dokaz, recimo, i u izvještaju navedena Mađarska) u cijeloj Evropskoj uniji, čini se da će borba za ideal slobodnih medija i nezavisnog novinarskog rada biti još teža u vremenima koja dolaze.

Uz promjenu paradigme informacijsko-komunikacijske djelatnosti u 21. stoljeću, pod utjecajem razvoja tehnologija, te promjenu ne samo novinarske prakse, nego i same definicije novinarstva i novinara (u kontekstu „informacionih provajdera“, kako ih navodi European Media Freedom Act kao „krovni“ dokument buduće evropske medijske legislative), ta borba za budućnost novinarstva još je neizvjesnija. Kao i budućnost sama, uostalom.