U pilotskim nijansama i jakni jarkih boja, Natalia Sindeyeva nije osoba koja bi dopustila da joj životne nevolje stoje na putu. 50-godišnjakinja je uspješno liječena od raka dojke 2020. godine; danas veselo puše minijaturne cigarete iz zagrijanog duhanskog uređaja. Takmičarska plesačica, u Istanbulu je kako bi učestvovala na turniru u tangu – ples joj je, kaže, pomogao da prođe kroz liječenje.

Ali Sindeyeva je također malo vjerovatna medijska revolucionarka. Nekoć dio društva, osnovala je TV Rain (ili Dozhd) kao svjetionik stila života za srednju klasu u nastajanju. Umjesto toga, desetljeće Kremljovih obračuna s medijima pretvorilo je mrežu u jedan od posljednjih bastiona slobode govora u zemlji: jedini ruski nezavisni kanal vijesti.

Kad je Vladimir Putin u februaru napao Ukrajinu, mladi djelatnici TV Dozhda pratili su rat 24 sata dnevno, izvještavajući o brutalnim raketnim napadima Rusije na civilna područja, iako se ruska državna televizija pretvarala da se veći dio sukoba niti ne događa, ali znali su da su im dani odbrojani. Ruski cenzori zabranili su im da to nazovu “ratom”, a zatim zabranili kanal na internetu.

– Radili smo praktički bez prestanka jer smo smatrali da nam nije preostalo dugo – kaže mi Sindeyeva kad smo se našli na krovu s pogledom na Bospor. “Nisu proglasili vanredno stanje, ali bilo je jasno da neće dopustiti nezavisnim medijima da rade tokom rata. Pitanje je samo bilo koliko će to dana trajati”.

Više od desetljeća TV Dozhd je bila mali tračak svjetla u sve mračnijem televizijskom krajoliku Rusije – onim kojim su dominirali državni kanali koji su glavni izvor vijesti za većinu Rusa. Na svom vrhuncu kanal je imao 13 miliona gledaoca mjesečno, prije nego što je izbačen iz etera pod pritiskom Kremlja; iako je mogao prikupiti samo 70.000 pretplatnika na mreži, imao je više od tri miliona pretplatnika na YouTubeu.

Sedmicu dana nakon početka rata, Sindeyeva i njezino osoblje u suzama su se oprostili od svojih gledaoca uživo u eteru, a zatim obustavili emitiranje i pobjegli iz zemlje kako bi izbjegli krivični progon prema novom zakonu koji kažnjava “lažne vijesti” i “diskreditaciju ruskih oružanih snaga” do 15 godina zatvora – uvjeti koji su u biti onemogućavali novinarstvo.

Sada Sindejeva smišlja kako da to vrati. „Iznutra se osjećam kao da sam upravo otišla na dugo radno putovanje“, kaže ona. “Nikada nisam željela napustiti Rusiju. Sada stalno razmišljam o tome kada i kako ću se vratiti”.

Plan se previše mijenja da bi se moglo razmišljati – tu su Pariz, Amsterdam i decentralizirana platforma za upravljanje, ali Sindeyeva smatra da su je njezine borbe pripremile za svaki izazov. “Nisam imala pojma da imam toliko izdržljivosti i hrabrosti u sebi. Bolje sam sebe upoznala – nikad nisam bila u poziciji da se to dogodi. Zato se ničega ne bojim”.

U rasponu 20. stoljeća, procvat ruskih medija bio je neupitno kratak. Razdoblje glasnosti uoči raspada Sovjetskog Saveza iznjedrilo je uspješnu medijsku scenu na kojoj su novinari prvi put nakon desetljeća mogli kritizirati državu. Kommersant, vodeće ruske poslovne novine, dobilo je ime po novinama iz carskog doba i našalilo se da je prestalo izlaziti od 1917. do 1990. godine iz razloga izvan njegove kontrole.

Premda su često optuživani da su oruđe njihovih oligarha finansijera, poput Borisa Berezovskog i Vladimira Gusinskog, ovi novi, privatni mediji imali su pravi utjecaj. Gusinskyjev NTV je grafički detaljno pokrivao strahote prvog čečenskog rata 1990-ih, a djelomično je zaslužan za prisiljavanje Kremlja da se povuče.

Stvari su se promijenile kada je Vladimir Putin postao predsjednik 2000. godine. On je kritike shvatio kao direktnu uvredu potencijalnih suparnika. Na početku njegovog prvog mandata na vlasti, Prvi kanal i NTV pali su pod vlast države, a njihovi vlasnici pobjegli su u Evropu.

Kada je TV Dozhd pokrenut 2010. godine, teško da bi se činilo prijetnjom Kremlju. Dvije godine ranije, Putin se povukao s mjesta predsjednika zbog svog štićenika koji je posjedovao iPhone Dmitrija Medvedeva, koji je probno krenuo u obnovu veza sa Sjedinjenim Američkim Državama i liberalizaciju ruskog pravosudnog sistema.

Nadahnuta, Sindejeva i njezin suprug, investicijski bankar Aleksandar Vinokurov, počeli su planirati da uspostave svoj kanal, koji je ona u početku zamislila kao biće za sve pokretne Moskovljane – ljude poput nje.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, Sindejeva, tada 20-godišnja, objema je rukama iskoristila prilike koje joj je pružila ruska nova kapitalistička era. Obučena kao učiteljica matematike u Michurinsku, zabačenom gradu u centralnoj Rusiji u kojem su je odgajali njezini djed i baka, preselila se u Moskvu kako bi osvojila nastalu rusku industriju zabave.

Sindeyeva je brzo napredovala od tajnice do TV producenta, a zatim je sa svojim prvim suprugom 1995. godine osnovala Silver Rain, radio stanicu koja puštala zapadnjačke pop hitove. Uspjeh te stanice učinio ju je stalnim mjestom na moskovskoj sceni šoubiznisa 2000-ih, kada je naftni bum okončao ekonomska previranja iz prethodnog desetljeća.

– Zaista me nije zanimala politika – činilo mi se kao nešto jako daleko. To je bila moja greška. Devedesetih nam je stalo do politike, a onda su počele one divne zlatne godine kada je sve bilo dobro, mogao si zaraditi novac, mogao si raditi dobre stvari poput otvorenih kafića i restorana, a misliš da je politika negdje drugdje – kazala je.

Sindejeva i Vinokurov “nisu imali planove, pa su nam mogli dati priliku”, kaže Vera Krichevskaya, bivša novinarka NTV-a koja je pomogla u postavljanju TV Dozhda i režirala F@ck This Job (u UK poznat kao Tango s Putinom), dokumentarac o kanalu. “Na početku su više razmišljali o lakšim sadržajima. Ali u smislu vrijednosti – što je dobro, loše, bijelo, crno – bili su na istoj ‘stranici’ s nama”.

Kada je TV Dozhd pokrenut, činilo se da je idealno sredstvo za Sindejeve vrijednosti bio Medvedev, koji je objavio vlastitu fotografiju prirode na Instagramu izgovarajući blaže liberalne riječi “sloboda je bolja od neslobode”. Sindejeva kaže da je “mislila da je Medvedev strašan. Izgledao je kao ovaj stvarno sjajan tip i svi smo se nadali da će nastaviti dalje”.

Taj pristup doveo ju je u sukob s nekim osobljem. Leonid Bershidsky, prvi glavni urednik TV Dozhda, kaže da se posvađao s njom kada se požalila da je njeno novinarstvo nedovoljno “glamurozno ili optimistično”. Krichevskaya je dala otkaz nedugo zatim, kada je Sindejeva odbila emitirati satirični program u kojem je glumac ismijavao Medvedeva u stilu klasične ruske poezije.

Sindejeva sada kaže da su se ona i njezini vršnjaci “svi skrivali u našim udobnim malim domovima”, primjećujući represalije protiv Putinovih političkih protivnika, ali ponašajući se kao da to nema nikakve veze s njima.

Postupno je shvatila da je njezina publika gladna neuljepšanih vijesti kakve nema na državnoj televiziji, a koja bi puštala zabavne programe čak i kad se TV Dozhd prebacio na kontinuirano praćenje događaja kao što su nemiri protiv imigranata 2010. godine i bombaški napad na moskovski aerodrom 2011. godine.

– Kad smo samo radili vijesti, shvatili smo da to niko drugi ne radi. Postalo je jasno da ne možete zatvoriti oči pred onim što se događa. Tako je kanal počeo to razotkrivati ​​i vi ste se počeli mijenjati zajedno s tim – kazala je.

Krajem 2011. godine Medvedev je stajao po strani da se Putin vrati na mjesto predsjednika 2012. godine, što je izazvalo očaj koji se mjesecima kasnije pretvorio u bijes, usred izvještaja o raširenoj prijevari na izborima za ruski parlament.

Više od 100.000 ljudi koji su izašli na ulice Moskve po hladnom vremenu u znak protesta bili su u biti publika TV Dozhda, glumci i aktivisti koji su s pozornice držali govore protiv Putina, od kojih su neki bili zabranjeni iz etera zbog svojih političkih stavova, oni su bili zvijezde TV Dozhda.

– Vlada je bila stvarno uplašena. To su bili razni ljudi za koje su mislili da nikada neće izaći na ulice. Tada su počeli novogodišnji praznici, svi su otišli na odmor i dok su se vratili, sve je bilo gotovo – prisjeća se Sindejeva.

Najveća gledanost TV Dozhda od 13 miliona gledaoca mjesečno bila je djelić od 59 miliona gledaoca Channela One mjesečno, ali više nego dovoljno da ima utjecaja.

– Mogli ste to osjetiti u razgovoru s ljudima. Novinari bi otišli u sela i sreli neku babušku ili službenicu na benzinskoj pumpi koja bi rekla: ‘Oh, TV Dozhd je ovdje!’ To je značilo da možete biti popularni, a da ne radite gluposti ili loše stvari , bez ikakvih hakerskih poslova ili podmetanja vašoj publici – kaže Sindeyeva.

Kad je Aleksej Gromov, Putinov televizijski impresario, nazvao Sindejevu kako bi se požalio da je stvorila “plodno tlo za State Department”, rekla mu je da je nije briga šta on misli. Više se nije čula s Kremljom, a kanal je nastavio izvještavati o kontroverznim temama kao što su protesti u Ukrajini i korupcija u Kremlju.

Zatim, sedmicama prije nego što je Rusija anektirala Krim 2014. godine, kablovski operateri su iznenada izbacili TV Dozhd iz svojih paketa, blokirajući ga od većine njegovih oglašivača i svih drugih osim njegovih najodanijih gledaoca.

Međutim, odbijanje TV Dozhda da se savija privuklo je novu generaciju novinara. Maria Borzunova, tada 19-godišnja, počela je raditi primajući pozive gledaoca koji se pitaju kako mogu gledati kanal, a zatim je to pretočila u posao izvještavanja. Kako su drugi mediji pokleknuli pred cenzurom ili su njihovi zaposlenici dali otkaz u znak protesta, TV Dozhd “nije bilo mjesto gdje biste se sramili raditi”, kaže Borzunova. “Pokrivali su stvari koje niko drugi nije”.

Mladi kadrovi TV Dozhda prošli su ubrzani kurs novinarstva dok se teren oko njih rušio. Novinari koji još nisu završili fakultete dobivali bi važne zadatke i bili bi pod mentorstvom stare garde kanala.

Gubitak pristupa eteru prisilio je Sindeyevu da drastično smanji budžet televizije. Kanal je nekoliko mjeseci radio iz njenog stana, novinari bi na svoje telefone dostavljali stand-up snimke s terena. Sindejeva i Vinokurov prodali su nekretnine, uložili svoju ušteđevinu za kanal i prešli na internetsko emitiranje – ali su mogli prikupiti samo 70.000 pretplatnika.

Ponekad bi se pojavili na neočekivanim mjestima: Borzunova se prisjeća da su je prepoznali dok je izvještavala o rudarskoj nesreći u sibirskoj zemlji ugljena prošle godine. Ali Sindeyeva nikada nije imala novca za otvaranje ureda širom zemlje, i priznaje da se TV Dozhd borio da se probije iz svog moskovskog balona srednje klase.

– Nikad nismo pokušali razgovarati s drugom publikom. Vjerojatno smo trebali razmišljati o tome više kako doći do mog ujaka koji gleda državnu TV od jutra do mraka – kazala je.

U međuvremenu je bubnjanje u Kremlju postajalo sve uvjerljivije. “Išla bih u Michurinsk, uključili bi državnu TV, a tri sata kasnije počela bih se pitati – možda postoji nešto što ne znam? Možda u Ukrajini doista ima nacista? Imaju različite emisije na različitim kanalima s različitim voditeljima. Ne dere se samo voditelj – imaju stručnjaka, pokazuju karte, imaju ‘očevidce’. Mislim: ‘Gledat ću još malo i počet ću im vjerovati’ – kaže ona.

Kremlj je počeo nametati svoj jezik i nezavisnim medijima. Prošle godine rusko ministarstvo pravosuđa ih je gotovo sve označilo “stranim agentima” – oznakom koja je sadržavala aluzije na špijunažu, plašeći njihove oglašivače i prisiljavajući ih da svaku objavu označe s odricanjem od odgovornosti uz opasku “strani agent” od 24 riječi.

Neki su novinari pokušali pronaći modus vivendi s Kremljom kako bi održali svoje publikacije na životu. Dmitrij Muratov iz Nove Gazete naglašeno je izbjegao direktno kritiziranje Putina u njegovom govoru o primanju Nobelove nagrade za mir prošlog decembra.

Sindejeva je običavala posjećivati ​​zabave na kojima bi u ruskim vijestima i zabavi upoznavala druge visokopozicionirane žene koje je smatrala prijateljima – poput Margarite Simonyan, urednice propagandne mreže RT i glasnogovornice ministarstva vanjskih poslova Marije Zakharove. Grlili bi se, ljubili i razmjenjivali tračeve o svojoj djeci.

Ali ponor je postao prevelik. Kremlj je izbacio TV Dozhd iz Putinovog predsjedničkog ‘bazena’ zbog izvještavanja o protestima. Zakharova je optužila kanal za saradnju s britanskom obavještajnom službom i nazvala svoje novinare “glupim ovcama”. Simonyanovo osoblje – koje uključuje bivšeg reportera TV Dozhda – uključeno je u rusku vojsku u Ukrajini, gdje su dvojica njih podigli rusku zastavu nad srušenim gradom Mariupoljem.

Kada je u martu vidjela svoje bivše prijatelje kako govore na velikom proratnom skupu koji je predvodio Putin, Sindejeva je bila toliko zaprepaštena da im je napisala otvoreno pismo tražeći od njih da to preispitaju. “Nekako, ona želi vidjeti bolju stranu ljudi. Mislim da je to malo zabluda, ali to je njezin pristup“, kaže Kričevskaja.

Rusija koja je Sindejevi dala optimizam da stvori TV Dozhd raspala se oko nje. Otkako je počeo rat, Medvedev je zaprijetio da će vratiti smrtnu kaznu i upotrijebiti nuklearno oružje protiv zapada, obećavajući da će “promijeniti krvavu svijest Ukrajinaca”.

Ali Sindejeva misli da problem ima dublje korijene u ruskom neuspjehu da održi istinu i proces pomirenja na način na koji je to učinila Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. “Nismo se okupili kao država, kao društvo, da prepoznamo greške koje su napravljene. Sve je ostalo neizrečeno. Razgovarali smo o uklanjanju Lenjina iz mauzoleja na Crvenom trgu i nismo to učinili”, kaže ona.

– Tržišta su učinila nevjerojatne stvari za razvoj zemlje i nismo odvojili vrijeme da objasnimo ljudima da ako prelazite iz komunizma u kapitalizam, to ne znači samo da možete početi zarađivati. Postoje vrijednosti – privatno vlasništvo, ljudski život, sloboda govora, slobodni izbori – kaže ona.

– Zašto sada svi tako olako shvaćaju represiju? Jer nismo kao društvo vodili veliku raspravu o tome kako se to dogodilo u našoj zemlji. Nismo postavili te vrijednosti. Nismo razjasnili zašto su važni. Sve je prošlo u trenu – dodala je.

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da čak 81 posto Rusa podržava invaziju – brojka za koju sociolozi kažu da je vjerojatno silno iskrivljena ratnom cenzurom, ali je unatoč tome u korelaciji s postotkom Rusa koji većinu svojih vijesti dobivaju s državne televizije.

– Ne samo da se sramim, već se osjećam krivom. Provela sam cijeli život boreći se protiv Putina, ali me je sram šta to radi naša zemlja. Moja djeca će morati živjeti s tim. Ne radi se samo o kolektivnoj krivnji već o kolektivnom saučesništvu. Ono što je Putin učinio je da je sve okaljao, tako da postanete dio toga čak i ne poduzimajući ništa – kaže Sindeyeva.

Borzunova – koja je i sama nedavno prozvana “stranim agentom” – želi oživjeti program u stilu Daily Showa koji je vodila, razotkrivajući propagandne narative Kremlja. Poput nje, nekoliko drugih bivših novinara TV Dozhda pokrenulo je vlastite YouTube streaming emisije i biltene dok smišljaju šta im je činiti. “Ogroman broj ljudi stalno piše i pita kada se vraćamo. Ne možete im samo reći: ‘Je.. ga, TV Dozhd je nestao’, kaže ona. “Imali smo veliku publiku. Imamo odgovornost”.

Ali Facebook, Instagram, Twitter i gotovo svi nezavisni mediji sada su blokirani u Rusiji, pa je dopiranje do njihove publike teško, a sankcije su većinu Rusa ostavile nesposobnim koristiti svoje finansije u inostranstvu ili otvoriti bankovne račune, što otežava primanje plaće.

– Počeli su tako što su im dugo ispirali mozak o spašavanju ljudi od nacista. Kad je rat pošao po zlu ne možete to uzeti u obzir. Ne možete zamisliti da je vaša vlada, u koju ste vjerovali, mogla učiniti tako nešto. Počinješ uvjeravati sebe i sve oko sebe da su sve laži i da znaš istinu  – kazala je.

Neke pukotine u sistemu su se pojavile kroz ljude kao što je Marina Ovsyannikova, bivša djelatnica Channel One koja je kažnjena zbog protesta protiv rata uživo u eteru. No, Sindeyeva misli da će ih ostati malo jer je, kaže, jako teško tražiti herojstvo od ljudi u totalitarizmu.

Možda najviše zabrinjava, kaže ona, što su šefovi državne televizije koji su nekad cinično koristili propagandu kako bi potaknuli podršku Kremlju i sami počeli vjerovati u to.

Njezini sve očajniji napori da spasi TV Dozhd doveli su je u sukob s Vinokurovim, koji je potrošio sav svoj novac na održavanje stanice i počeo je osjećati da je gubi zbog toga. Na kraju su se razišli, iako Sindejeva kaže da su ostali prijatelji.

– Nedavno sam shvatila da je to samo život. Iz nekog razloga mislimo da je život zabava i uživanje, ali nije. Strah, stres i borba sve su to dijelovi života – kaže ona.

Čak i dok se spremala ugasiti TV Dozhd, nikad se nije bojala posljedica, shvatila je ima tu veliku neustrašivost u sebi i možda bez ovoga nikada ne bi ni znala za to.

Izvor: Financial Times