U proteklim sedmicama u Bosni i Hercegovini medijski izvještaji o seriji nepovezanih ubistava propustili su ono najvažnije: da su žrtve redom žene. Niti jedan medij, međutim, nije se posebno osvrnuo na trend rodno zasnovanog nasilja. Slično je i u regiji: na Balkanu se, valjda, ne smatra neobičnim da žene glavom plaćaju vlastito postojanje. Trend nasilja pritom je nikom zanimljiva pojava, pa čak ni na nivou obične fusnote.

Dva ubistva posebno su privukla pažnju medija: u Mostaru, sva pažnja s pravom je još od šestog oktobra data očito hladnokrvnom ubistvu Lane Bijedić, 19-godišnje maturantice Srednje građevinske škole. Na sarajevskom Stupu, 12. oktobra, ubijena je Sumeja Dedović, 24-godišnja biohemičarka.

O detaljima oba ubistva nije potrebno pisati, jer je medijsko izvještavanje pokrilo i ono što je trebalo i ono što nije, ali raspravu o opravdanosti izvještavanja sa sahrana i dženaza treba ostaviti za drugu priliku. Ubistva Lane Bijedić i Sumeje Dedović u protekle dvije sedmice, međutim, dio su jasnog trenda nasilja nad ženama.

Smrt u nesreći

Rabija Džinić iz Živinica stradala je 18. oktobra u, kako su mediji naveli,  “saobraćajnoj nesreći”: činjenica da je za volanom automobila bio rođak koji joj je ranije prijetio smrću jeste pitanje kojim će se pozabaviti istraga, i naš posao nije donositi zaključke. Međutim, teško se oteti dojmu da je smrt pješakinje na dijelu makadama kojim ne saobraćaju automobili još jedan primjer rodno zasnovanog nasilja.

Koliko su ozbiljno isti ti organi koji se sada bave istragom smrti Rabije Džinić shvatili ranije prijetnje, jasno je iz riječi supruga. Naime, muž Rabije Džinić počinitelja je zbog prijetnji više puta prijavio policiji i tužilaštvu još dok je sve bilo na riječima.

U slučaju ubistva i samoubistva bračnog para u Tuzli 11. oktobra, pri čemu je povrijeđeno i jedno od njihovo dvoje djece, mediji su lešinarili iz “druge ruke”, razgovarajući s komšijama i komšinicama. Njihove riječi kako su u pitanju bili ljubazni i fini ljudi i kako se ovom niko nije nadao, jednako su očekivane koliko i pogrešne.

Ako ovo nije dovoljno indikativno, tu je i slučaj koji tek pukom srećom nije završio smrtnim ishodom: 12. oktobra, muškarac je pucao na dvije žene u Živinicama, ranivši obje. S jednom od njih je, po navodima medija, bio u vezi. Bar jednoj nanio je teške tjelesne povrede. Motiv? Ljubomora.

Vratimo li se duže od dvije sedmice unazad, crnom spisku treba dodati i ubistvo Irme Forić. Ili, kako tvrdi njen partner Senad Basarić putem advokata Omara Mehmedbašića, nesreću nastalu tako što je Basarić prosuo kečap. “Taj dan su bili na izletu na Igmanu, i kad su se vratili u stan, on je ispričao kako je prosuo kečap. Dok je on to čistio, ona se okliznula, pala i udarila glavom u dasku za meso”, prepričao je Mehmedbašić riječi svog klijenta, dodavši kako se Basarić nakon toga pokušao ubiti.

Priči o kečapu ne pomaže to što se Basarić dva dana nije javljao na telefon, niti to što je, po riječima svog advokata, proveo čitav dan u stanu s tijelom Irme Forić. Ni to što je tijelo pronašla njena kćerka, dok se za Basarićem morala raspisati potjernica. Niti svjedočenja anonimnih susjeda, koji su ranije sumnjali na partnersko nasilje. Ni njih niko nije shvatao ozbiljno na vrijeme, a izvještavanje post factum, opet, nije pridonijelo ničemu.

Rodno nasilje

U svemu tome mediji su se ponajmanje bavili rodno zasnovanim nasiljem, a najviše senzacionalizmom u naslovima i sadržaju. Dnevni avaz je tako na svom portalu objavljivao članke naslovljene bombastičnim frazama poput “Strava na Dobrinji”, dok se – pazite sad ovo – u nadnaslovu jednog od članaka o ubistvu Irme Forić našla i informacija čija je ona bivša supruga. O tome da žena čak i kada je žrtva ubistva ne može biti tretirana kao pojedinac, već samo kroz prizmu odnosa prema drugim muškarcima, ne treba pretjerano trošiti riječi.

Ništa bolje – čak vidno gore – ne tretiraju se žene osumnjičene kao počinioci ubistva, što je očito iz slučaja smrti Nine Ivankovića u Mostaru četvrtog oktobra. Jedina osoba od interesa istrazi i tužilaštvu, Sunita Hindić-Bošnjaković, po viđenju medija, hercegovačka je femme fatale i malo šta drugo. Ubistvo Ivankovića tako je samo izuzetak u kontekstu spola žrtve i počinitelja; u svemu drugom, ono potvrđuje pravilo.

O Suniti Hindić-Bošnjaković zaključci su se donosili paušalno i na osnovu materijala za trač rubriku: tako su je mediji okarakterisali kao “fatalnu Sunitu polomljenih nogu”, članci se obilato ilustrovali fotografijama s njenih profila na društvenim mrežama, a pažljivom i redarstvenom novinarskom svijetu nije promakla ni informacija da je Hindić-Bošnjaković u svojih jedva dvadeset i koliko pokušala da se bavi pop-folk muzikom.

Dovoljan je samo jedan primjer da bude jasno koliko se javna slika o ženama gradi na osnovu njihove seksualnosti, a ne osnovnih činjenica. Večernji list nije se libio da u više članaka u vezi sa ubistvom Nine Ivankovića za Sunitu Hindić-Bošnjaković napomene da se “dovodi u vezu sa elitnom prostitucijom”, iako niti jednom nisu predočili dokaze koji bi potvrdili takve optužbe.

Sve ovo, uključujući prethodno navedeno o slučaju Hindić-Bošnjaković, naravno, nije ništa drugo do loše prikrivena mizoginija. Mlada djevojka koja se provokativno oblači i bavi lošom muzikom, kazuje nam se između redova, ne može na kraju biti ništa drugo no vrijedna svake osude.

Odnos društva

Eskalacija nasilja nad ženama, koje sve češće završava smrću, u korelaciji je s generalnim odnosom društva spram vrednovanja žena. Čest slučaj kojeg mediji, istina, bilježe jeste sve brutalniji odnos prema ženama u javnom životu u BiH, gdje se kampanje zastrašivanja, prijetnji i uvreda redovito sprovode. Nedavni primjeri napada na Sanelu Prašović zbog njene podrške Bh. povorci ponosa, ili Martinu Mlinarević zbog komentara o festivalu u Čitluku, tek su očigledan primjer. Žene u politici, novinarstvu i drugim javnim poslovima svakodnevno se nose sa nasiljem ove vrste.

I “među četiri zida” stanje je također alarmantno: ovogodišnja kvantitativna studija OSCE-a BiH o nasilju nad ženama pokazala je da je 48 posto žena u Bosni doživjelo neku vrstu zlostavljanja, od uznemiravanja i praćenja, preko partnerskog, pa sve do seksualnog nasilja, i to od svoje 15. godine.

Džaba nam Član 2. Ustava BiH, koji zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, uključujući rodnu. Džaba nam što smo zemlja potpisnica UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1979. Džaba nam strategije o rodnoj ravnopravnosti i rodni akcioni planovi.

U državi u kojoj broj žena u politici varira između 17 i 24 posto jer 40 posto stanovnika misli da su “muškarci bolji političari od žena”. U državi u kojoj, prema podacima UN Women iz 2018., jedva pola stanovnika smatra da bi se trebalo kazniti muškarca koji prisili ženu na brak, ili suprugu na seksualni odnos, dok trećina smatra da silovanje nije silovanje ako žena ne pruža fizički otpor. U državi u kojoj jedna trećina muškaraca smatra da je ženi mjesto kod kuće, a 47 posto misli da žena treba biti poslušna i kad se ne slaže sa suprugom.

Strategije teško mijenjaju javnu svijest, ali mediji su ti koji je formiraju. U situaciji koja BiH opet postavlja na crnu listu Evrope, javnost i društvo, dokle god mediji budu izbjegavali tematiziranje smrti žena kao specifične vrste nasilja, i trošili prostor i vrijeme na senzacionalistički tretman pojedinačnih slučajeva, ni viđenje društva ni razumijevanje razmjera problema neće biti ništa bolje.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja