Već sredinom marta, nakon prvih potvrđenih slučajeva zaraze virusom korona, tadašnji ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić pozvao je na sklanjanje ljudi u pokretu sa ulica i kontrolu njihovog kretanja.

„Ministarstvo sigurnosti BiH sugerira da policijski rukovodioci izdaju naređenja policijskim službenicima da djeluju mnogo energičnije nego do sada“, saopšteno je iz kabineta tadašnjeg ministra Radončića, od ranije poznatog po antimigrantskim stavovima.

Istog dana, ministrica zdravlja Unsko-sanskog kantona Nermina Ćemalović je u ime Kriznog štaba saopštila mjere koje se odnose na kretanje izbjeglica i migranata. Ovim dopisom praktično se kriminalizuje postojanje izbjeglica i migranata van zvaničnih kampova, koji nemaju dovoljno kapaciteta da prihvate sve ljude u pokretu.

Nermina Ćemalović/ Cazin.net

„Nalaže se potpuno ograničenje kretanja migranata van privremenih centara u kojima borave na području Unsko-sanskog kantona. Nalaže se hitno izmještanje migranata koji se nalaze van privremenih centara (na ulici, u napuštenim objektima i dr. mjestima), kojih prema slobodnoj procjeni ima oko 2000. Za provođenje ove mjere zadužuju se gradonačelnici gradova i načelnici općina Unsko-sanskog kantona, kao i sve nadležne institucije. Zabranjuje se prevoz migranata svim prevoznim sredstvima (talgo voz, autobus, kombi, taksi i dr.) prema Unsko-sanskom kantonu, kao i prevoz na području Unsko-sanskog kantona. Osim prevoznim sredstvima, zabranjuje se ulazak migranata koji idu pješice, na područje Unsko-sanskog kantona. Zabranjuje se smještaj migranata u privatne smještajne jedinice (stanovi i kuće), ukoliko nemaju uredan boravak i uredna lična dokumenta“, navedeno je u dopisu s njenim potpisom.

Rok za sve ove naredbe bio je „odmah“, a one su na snazi i danas. Dva dana kasnije, Radončić je javno pozvao na podizanje šatorskih kampova, te njihovo ograđivanje žicom, označavajući izbjeglice i migrante kao glavne krivce za širenje virusa korona.

„To je trenutno najveće žarište za širenje virusa korona. Imate danas situaciju, nema nikoga u centru grada, ali imate 100 ili 200 migranata koji potpuno nesmetano šetaju. Moramo ih skloniti s ulice. Mnogi od njih imaju rješenje da su u centru u Blažuju ili drugim centrima i policija ih mora fizički natjerati da budu tamo i zabraniti im kretanje, jer za to imaju zakonska prava“, kazao je.

Nakon samo mjesec dana otvoren je kamp Lipa, dvadesetak kilometara udaljen od Bihaća. Policija je danima obilazila mjesta na kojima su boravili ljudi u pokretu i odvodila ih u Lipu. Prilikom izmještanja dolazilo je do nasilja nad migrantima, te ograničavanja rada novinarima koji su pratili ova dešavanja.

„Nisu nam dozvolili da ponesemo svoje stvari. Tukli su nas, ugurali u kombi i dovezli u Lipu“, kazalo nam je tada više izbjeglica i migranata iz različitih grupa.

Neki od njih nisu čekali da ih policija odvede već su se sami uputili u kamp.

„Ako nas policija vodi, onda ne možemo ponijeti stvari. Ovamo pješačimo, ali sačuvamo to što imamo“, kazala nam je grupa mladića koje smo sreli usput.

Život u šumama

Od početka pandemije virusa korona pa do danas, hiljade ljudi u pokretu borave u šumama jer su protjerani iz grada, a u kamp nisu željeli ili nisu mogli biti smješteni. S obzirom na to da se kamp Lipa nalazi daleko od granice s Hrvatskom, on po svom geografskom položaju ne pogoduje izbjeglicama i migrantima. Sa druge strane, neki od njih nisu primljeni u kamp zbog manjka prostora, pa su boravili pod vedrim nebom.

Bangladeška šuma u BiH

Tako smo u jednoj šumi u USK zatekli desetak mladića iz Pakistana. Objasnili su nam da nemaju gdje da spavaju jer su protjerani iz grada i napuštenih objekata koje su koristili. Takođe su nam kazali da policija često dolazi u ovu šumu i maltretira ih.

„Policija je došla i uzela nam sve: hranu, telefone, odjeću i deke. Zapalili su to. Novac i telefone su zadržali za sebe i otišli. Nekoliko puta su dolazili, nekada noću, a nekada danju. Tukli su nas“, kaže Falak.

Video zapis iz šume pogledajte ovdje:

Na zgarištu smo vidjeli ostatke zapaljenog telefona, deka i hrane. MUP USK nikada nije odgovorio na naša pitanja u vezi s ovim slučajem. Nisu potvrdili, ali ni demantovali ove tvrdnje.

Mladići iz šume su nam kazali da u kamp nisu primljeni pa je šuma bila jedina opcija. Nadaju se boljem životu na Zapadu.

„Samo želimo da nađemo dobar posao i da imamo dobar život. Porodica mi je u Pakistanu, znaju da sada spavam u šumi, ali oni ne mogu uraditi ništa da mi pomognu jer nemaju novca. Brinu se za mene, mole se da budemo dobro. Kad dođem do Evrope, oni će mi se pridružiti“, govori nam Omar.

Ova grupica nije usamljena u šumi u kojoj boravi, već im društvo pravi oko 300 izbjeglica i migranata. U susjednom gradu su takođe primjetna improvizovana, šumska naselja. Tako smo u divljem kampu početkom oktobra zatekli skoro 400 muškaraca iz Bangladeša. Šatore su napravili od granja i vreća za smeće, u obližnjoj rijeci se kupaju i peru odjeću, a suše je na livadi pored šume. Ovo naselje aktivno je i danas. Jednom dnevno ih obilaze volonteri i donose kuvani obrok, dok se za sve ostalo snalaze sami. Pod improvizovanim šatorima spava po desetak muškaraca. Ističu da se plaše snijega, jer znaju da njihovo skrovište neće izdržati ni najmanji teret. Gdje će tada, ne znaju ni sami.

Nastavljeno nasilje na granicama

Mreža nevladinih organizacija (BVMN) sa sjedištem na Balkanu i u Grčkoj tokom pandemije nastavila je sa monitoringom kršenja ljudskih prava na spoljnim granicama Evropske unije, ali i zagovaranje prestanka nasilja nad ljudima u pokretu.

„Način na koji se hvatanje, zadržavanje, transport i izbacivanje prilagodio kontekstu pandemije takođe pokazuje stvaranje novih ovlašćenja za ljude koji upravljaju graničnim i azilnim režimima. U mnogim slučajevima osnovni čin kolektivnog protjerivanja opstao je u širem regionu. Ipak, razdoblje COVID-19 takođe je zabilježilo pokretanje novih praksi poput obilježavanja ljudi bojama u Hrvatskoj ili potiskivanja iz gradskih kampova, poput Grčke i Srbije“, stoji u ovoj publikaciji.

Kako se navodi u izvještaju o stanju na terenu tokom pandemije, promjene koje je donio COVID-19 su se različito odrazile na ljude u pokretu. Neka dešavanja su se odvijala na nivou državnog i evropskog donošenja odluka, dok su se druga manifestovala u prisilnim vraćanjima sa granica i užasnim uslovima tranzita. Ove odluke ciljale su ljude u tranzitu duž Balkanske rute, što je primjetno iz suspenzije temeljnih prava koja se odnose na tranzit, granice i međunarodnu zaštitu.

„COVID-19 je rezultirao daljim kršenjem ljudskih prava, posebno za ljude u pokretu koji su ostali zaglavljeni u BiH“, navedeno je u izvještaju.

Takođe se dodaje da su kampovi bili pretrpani, te da je u njima nedostajalo hrane, sredstava za higijenu i tekuće vode. Primijećena su poboljšanja uslova u kampu Lipa.

„Ako je IOM povećao broj dostupnih tuševa, i dalje ostaje potreba da se unaprijedi dotok tople vode i da se osigura distribucija higijenskih paketa i čiste odjeće. Mnogo ljudi je iz napuštenih objekata prebačeno ovdje pa je to hitna potreba koju su naglasile međunarodne NVO koje djeluju na ovom području. Tokom ovog perioda mnogim lokalnim i međunarodnim NVO je zabranjeno da uđu u kampove. Prisilna izolacija i neaktivnost je korisnike kampa lišila informacija i podrške“, piše u izvještaju iz aprila ove godine.

S druge strane, IOM navodi da se tokom pandemije popunjenost kampova nije posebno mijenjala.

„Međutim, nakon zatvaranja PPC Bira od strane lokalnih vlasti,  kapacitet dostupnog smještaja je smanjen za 1500 mjesta. Možemo reći da je popunjenost centara povećana u zimskim mjesecima, kada se migranti rjeđe odlučuju na njihovo napuštanje radi pokušaja prelaska granice. Broj migranata, izbjeglica i tražioca azila u BiH takođe zavisi od broja ulazaka u BiH, a u zimskim mjesecima se bilježi pad u broju neregularnih ulazaka na teritorij BiH“, kazali su oni za Analiziraj.ba.

Takođe, iz IOM-a kažu da mjere prevencije i pojava pandemije ni u kom trenutku nisu imale odraza na pripremu i distribuciju hrane unutar kampova, niti je bilo potrebe da se smanjuju porcije hrane.

„Svi centri su bili opremljeni zalihama hrane i neprehrambenih artikala tokom trajanja restrikcija te je nabavka i distribucija hrane i neprehrambenih artikala bila neprekinuta tokom trajanja pandemije. Distribucija higijenskih paketa također nije smanjena, korisnicima su regularno izdavani higijenski paketi, prema ustaljenom rasporedu definisanom za svaki centar i po potrebi. U centrima su dostupni topla voda u sanitarnim čvorovima, kao i pitka voda. Zbog velikog broja korisnika ili nekog kvara, može se desiti da nestane tople vode te da korisnici moraju sačekati da se voda ugrije, odnosno kvar otkloni“, kaže Melisa Kjuca iz IOM-a o situaciji u kampovima koje vode u BiH.

S druge strane, tokom prethodnih mjeseci više izbjeglica i migranata iz kampa Lipa požalilo nam se na kvalitet i količinu hrane koju dobijaju, kao i na higijenske uslove.

Migranti iz Pakistana u šumi

„Stalno jedemo suvu rižu, bez ikakvih dodataka. Toaleta je jako malo i neuredni su. Zbog toga idemo u šumu pored kampa“, kazala nam je grupa muškaraca iz Pakistana u maju ove godine, takođe se žaleći na hladnoću unutar kampa.

Kada smo ih prije nekoliko dana ponovo pitali za uslove u kampu, kazali su da su se oni znatno poboljšali.

Ograničeno kretanje i ostale epidemiološke mjere podigle su tenzije u kampovima pa je dolazilo i do sukoba.

„U kampu Blažuj je izbila tuča oko 400 ljudi 13. aprila ove godine. Nekoliko njih je povrijeđeno. Manje prepirke su se dešavale i u dijelu za maloljetnike u kampu Bira, pokazujući da su životni uslovi nametnuti hiljadama ljudi u pokretu u BiH potpuno neodrživi. Sudeći prema italijanskoj organizaciji IPSIA, druge frustracije došle su od nemogućnosti ljudi da kupe hranu koja im se dopada, kredit za telefon ili cigarete. U međuvremenu su sve skupine u kampovima pogođene nedostatkom pristupa otvorenom prostoru, što uzrokuje duboke mentalne i fizičke napore“, navedeno je u izvještaju nevladinih organizacija širom Balkana.

Volonter previja migranta

Zbog restrikcija su umanjene aktivnosti socijalizacije, edukacije i pružanja prve psihološke pomoći, što je rezultiralo povećanim tenzijama unutar kampova.

„Uprkos tome, nezadovoljstvo osoba koje borave u centrima nije se pretjerano odražavalo na rad uposlenika na terenu. Svjesni situacije i prioriteta, IOM, kao i partnerske organizacije koje su radile tokom trajanja pandemije, uvijek su davale maksimum u naporima da se stave na raspolaganje za bilo koji zadatak. Vremenom je dolazilo do smanjenja tenzija, pošto su i korisnici sami postali svjesniji situacije i opasnosti koje nosi COVID-19. U periodu kad je bilo potpuno ograničeno kretanje, došlo je do povećanja zabilježenih slučajeva nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, ali su zaposlenici u centrima uspjeli zajedničkim naporima izbjeći teže posljedice“, nastavlja Melisa Kljuca.

U izvještaju se takođe navodi da su ljudi u pokretu širom Balkana tokom pandemije doživjeli protjerivanje iz skvotova, zatvorene kampove i dodatne provjere kretanja, uz kontinuirani rizik od kolektivnog protjerivanja.

„Primjena mjera COVID-19 takođe je poslužila kao opravdanje za dalju suspenziju prava, pokazujući kako vlade kapitaliziraju vanredna stanja kako bi izvršile šire kršenje prava nad izbjeglicama. To se najbolje vidjelo upadom policijskog i vojnog osoblja u kampove i prostore za zadržavanje. U mnogim je slučajevima to rezultiralo odbacivanjem i prisilnim vraćanjem velikih skupina, čak i onih koje su imale kartice za kamp ili privremene dokumente, kao što se desilo u Srbiji i Grčkoj“, stoji u izvještaju.

Zabrana prevoza

Pandemija virusa korona sa sobom je donijela zabranu prevoza izbjeglica i migranata. Kao što smo se lično uvjerili i na šta volonteri i nevladine organizacije dugo upozoravaju, na ulazu u USK, mjestu Velečevo u opštini Ključ, policija zaustavlja autobuse i u njima traži izbjeglice i migrante. Kada ih pronađe, moraju izaći iz autobusa iako su uredno platili kartu. Tu se njihov put prekida i smještaju se u drveni objekat koji je pored ceste izgradio Crveni krst opštine Ključ. Nerijetko ovdje borave porodice sa malom djecom kojima je onemogućeno putovanje autobusima ili taksijima.

Ukoliko izbjeglice i migranti autobusom dođu do Banjaluke, na samoj stanici ih dočekuju policajci te upućuju na kupovinu karata do entitetske granice u Otoci. Krajem septembra svjedočili smo onemogućavanju ljudi da kupe kartu za bilo koji drugi grad. Nakon što su to uradili, policajci su ih smjestili u posebne autobuse.

Policija izvodi migranta iz autobusa

Kako nam potvrđuju volonteri i sami ljudi u pokretu, na autobuskim stanicama širom BiH im često ne žele prodati kartu.

Organizovani napadi

Netrpeljivost prema izbjeglicama i migrantima eskalirala je krajem avgusta kada su u Bihaću i Velikoj Kladuši organizovani protesti kojima se tražilo njihovo protjerivanje i zatvaranje kampova. Mještani su na periferiji Velike Kladuše čak sprečavali autobuse koji prevoze izbjeglice i migrante da uđu u grad. Ubrzo su se organizovali u manje grupe, pronalazili izbjeglice i migrante u napuštenim objektima i prebijali ih. Neki od njih su čak podmetali požare u objekte koje su koristili, a za to su u javnosti optuženi upravo ljudi u pokretu.

Antimigrantski protesti u Velikoj Kladuši

Ove tvrdnje nam je na terenu potvrdilo više volontera, mještana, izbjeglica i migranata. Policija je pojedine napade registrovala, ali „nema informacija o počiniocima“.

Bez pristupa ljekaru, maskama i sredstvima za dezinfekciju

Umjesto da se bh. vlasti potrude da zaštite zdravlje ljudi u pokretu tokom pandemije virusa korona, ako ne zbog humanosti onda bar zbog brige za sopstvene građane, izbjeglice i migranti nakon protjerivanja iz smještaja ostavljeni su bez pristupa ljekaru, maskama, rukavicama, sredstvima za dezinfekciju… Oni koji borave u kampovima su u boljem položaju po ovom pitanju.

„Osim mjera u okviru izolatorija, pojačane su aktivnosti promocije higijene uspostavljanjem dezinfekcijskih tačaka, postavljanjem dezinfekcijskih otirača na svim ulazima, kontroliranim ulascima na glavne kapije uz uspostavu dezinfekcijskih tunela, mjerenja temperature, osoblje je zaštićeno osnovnom zaštitnom opremom dok je osoblje koje komunicira sa izolacijskim prostorima opremljeno zaštitnim odijelima s obzirom na to da osobama koje se nalaze u izolatoriju hranu donose ljudi iz IOM-a. Ojačana je komunikacija s korisnicima u smislu informiranja. Osim toga, u nekim centrima uspostavljen je i Kutak za šivenje zaštitnih maski, koje su donirane korisnicima“, kažu iz IOM-a.

Dansko vijeće za izbjeglice (DRC) zaduženo je za pružanje medicinske pomoći izbjeglicama i migrantima unutar kampova. Kako navode, od početka pandemije su u bh. kampovima registrovali samo 28 slučajeva pozitivnih na COVID-19. Kažu da su sa ljudima u pokretu radili na jačanju svijesti o zdravlju, mjerama prevencije i smanjivanju kontakata s drugim ljudima.

„Zaštitna oprema (maske, rukavice i dezinfekcijske tečnosti) na raspolaganju je korisnicima u privremenim prihvatnim centrima. Postoji dovoljna količina sredstava za higijenu i dezinfekciju. Mi smo uradili sve pripreme i kontinuirano provodimo opskrbu. Sve međunarodne organizacije koje djeluju u centrima  dale su sve od sebe kako bismo smanjili mogućnost širenja virusa. Razvili smo smjernice i operativne procedure koje se odnose na medicinske skrininge za COVID-19, rano dijagnosticiranje i medicinski monitoring svih osoba koje borave u privremenim prihvatnim centrima“, kažu iz DRC-a.

Takođe dodaju da su osigurali i medicinsku pomoć na terenu za ljude u pokretu koji nisu smješteni u kampove. Izbjeglice i migranti s kojima smo razgovarali na terenu nisu nam mogli potvrditi ovu informaciju. DRC takođe navodi da je zbog konstantnog kretanja izbjeglica i migranata teško liječiti tegobe na koje se žale.

„Ne mogu osigurati pravilan oporavak na mjestu boravka, pa period njihovog oporavka obično duže traje. Dodatno, ne mogu se svi zdravstveni problemi liječiti lijekovima, a i teško je uspostaviti pravilno praćenje i rehabilitaciju za pripadnike ove populacije zbog njihovog kretanja. Stoga je najčešće izražena zabrinutost osoba u pokretu. Često se čuje ‘Cijelo tijelo me boli’, što u osnovi odražava njihov umor i bol koji osjećaju u kostima i mišićima. Umjesto da se odmore, mnoga lica u pokretu samo uzimaju vitamine ili lijekove protiv bolova i kreću se dalje“, ističu oni.

Smještaj bitan zbog prevencije sukoba

Koliko je zapravo pitanje smještaja i zadovoljenja osnovnih životnih potreba bitno, ne samo sa aspekta ljudskosti već i sigurnosti, govori nam Milena Šćekić iz Crvenog krsta Crna Gora. Radeći na terenu direktno sa izbjeglicama i migrantima, nije uvidjela kršenje njihovih prava tokom pandemije. Kako kaže, pandemija je uticala i na građane Crne Gore i na ljude u pokretu, ali je niko nije iskoristio kako bi izbjeglice i migrante dodatno diskriminisao.

Milena Šćekić/ Pobjeda.me

„Radi se dosta na saniranju njihovih redovnih potreba kako ne bi došlo do toga da ljudi spavaju u šumama ili parkovima. Ako nemaju smještaj, oni dolaze u rizik da naprave nešto što bi moglo da izazove negativnu reakciju kod okoline. Ne bi bilo strano da ljudi bez smještaja provale u tuđu kuću kako bi se sklonili od zime, a to onda izazove negativne reakcije. Mislim da je sistem kod nas dosta dobro organizovan kada je riječ o smještaju i pristupu osnovnim pravima. Čim se potrebe takvih grupa saniraju na adekvatan način, da se pokriju njihove osnovne životne potrebe, smanjuje se rizik od konfliktnih situacija“, ističe Milena Šćekić.

Srećna okolnost za Crnu Goru jeste što je tranzitna zemlja, u kojoj se ljudi u pokretu ne zadržavaju duže. Svi koji budu registrovani u sistemu imaju pristup osnovnim pravima iz socijalne, dječije i zdravstvene zaštite. Ove usluge su iste kao i prije pandemije.

„Imali smo sreću što nije bilo ni konfliktnih situacija između lokalnih zajednica i migranata. Nismo primijetili da je došlo do kršenja njihovih ljudskih prava. Problem za sve, ne samo za migrante, bilo je ograničeno njihovo kretanje iz dva objekta gdje su smješteni. Kretanje nije bilo ograničeno jer su oni migranti, već zato što je kolektivni smještaj u pitanju. Koliko mi znamo, nije bilo nijednog potvrđenog slučaja zaraze koronom“, govori nam Šćekić, te dodaje da su lokalne nevladine organizacije na terenu dijelile maske, rukavice i sredstva za dezinfekciju zbog prevencije zaraze virusom korona.

Pored svih problema koje nosi njihovo dugo putovanje, pandemija je dodatno otežala položaj ljudi u pokretu. Uz malo koordinacije i nešto više empatije, situacija u kojoj se nalaze može biti znatno bolja, ali potrebno je da se u njeno rješavanje uključe svi segmenti društva: institucije države, građani, mediji i humanitarne organizacije.