Kada je ono 2008. godine izbila velika ekonomska kriza i na koljena bacila većinu planete, jedna od neočekivanih globalnih posljedica bila je i oštra spolna podjela u reakcijama na tržišne poremećaje. Tačnije – muškarci su se, kao što se i moglo očekivati, ponijeli sramno, a žene su još jednom pokazale da su ne samo ljepša i pametnija nego i hrabrija polovina čovječanstva. Analize su pokazale da bogati muškarci, usljed pada dionica, naglo uskraćuju ljubavnicama pažnju i pripadajuće privilegije. Ne plaćaju im stanarinu i gorivo, više im ne poklanjaju nekretnine, nego napolitanke, a o mjesečnim apanažama za ugodan život da se i ne govori. S druge strane, žene su na krizu reagirale kao pravi bh. političari. One su, kao da se ništa pod milim Bogom ne dešava, svoje ljubavnike zasule poklonima s entuzijazmom koji zaslužuje poštovanje. I opet će štetovati žene – ljubavnice doživljavaju monetarno-egzistencijalni krah na svim frontovima, ljubavnicima cvjetaju recesijske ruže.

Uporedo s gubljenjem ekonomske moći i uskraćivanjem privilegija gejšama, američki muškarci okrenuli su se provjerenoj i uvijek profitabilnoj djelatnosti. Počeli su da prekomjerno drve o patriotizmu. Kad god se u nekoj sredini pojača patriotski naboj, onda je izvjesno da je toj sredini krenulo nizbrdo. Elayne Boosler, američka komičarka, kaže: “Kad su žene u depresiji, jedu ili odlaze u šoping. Kad su muškarci u depresiji, odlaze u rat.“ Kriza je najvećim dijelom rezultat muških ekonomskih djelatnosti, ali muškarci su je, kako to obično biva u svijetu spolne, rasne i ekonomske dominacije, dočekali nehajno. Njihov, tj. naš, jezičko-kategorijalni aparat kombinacija je karasevdaha i marcijalne brutalnosti koja od polemike pravi svađu, od svađe rat, od rata istrebljenje, a od istrebljenja planetarnu sudbinu. Dakle, apokalipsu.

Aktuelna katastrofa još jednom je pokazala: muškarci su nedovršeni mehanizmi, a žene su manje-više kompletna bića. To bi se najlakše moglo opisati kao razlika između Sarajeva i Mostara. Mostar je i 1994. godine, kad u njemu nije ostalo cijela stakla, kad nije opstao kamen na kamenu – bio lijep, zavodljiv, plah, finćukast, sav nekakav čust i zavodljiv. Ranjen, ali neodoljiv. A, evo, neka svaki pošten i neutralan posmatrač odgovori na jednostavno pitanje: da li danas, u proljeće 2022. godine i nakon desetina investiranih miliona, Sarajevo ima takvu ljepotu? Objektivna analiza rezultat bi sažela u dvije riječi: vala, onako. Kad se sudare muški i ženski princip, štetu pravi muški faktor, a posljedice sanira ženski. Gradove je rušila muška ruka. Krizu je proizvela muška pohlepa. Ratove proizvode i vode muški mozgovi i njihovo naoružanje…

Jedini način da opstanemo  jeste redistribucija moći između ova dva principa. Muškarci, sa svojim rafiniranim smislom za zlo i destrukciju, morali bi povesti računa o poželjnoj harmoniji. Žene, s urođenim osjećajem za trgovinu i ravnotežu, moraju shvatiti da njihov cilj nije preuzimanje vlasti, nego ravnopravno učešće u životu, odlučivanju i vladanju. Kada shvate da su muškarci sujetna i ne baš inteligentna bića, sve će im biti lakše. Previše testosterona nijednoj planeti nije donijelo dobra. Kad se testosteron pomiješa, i to u jednakim omjerima, s estrogenom i progesteronom, onda taj miks, kao i svaka druga mješavina, daje čudesne rezultate. Ovako više ne ide. Muškarci jesu uprskali, ali nisu svjesni sopstvene odgovornosti.

Što smo mi krivi ako nam je spolni organ glup kao ona stvar?