MOJA INDIJA (VI): Birokratsko ludilo sa smislom

Odluči li se građanin BiH na putovanje za Indiju, mora biti spreman na ogromnu količinu formulara, procedura i testova. U to su se današnja putovanja pretvorila, u beskrajno zamoran birokratski proces

MOJA INDIJA (VI): Birokratsko ludilo sa smislom

Posebna je priča organizacija (priprema i avantura realizacije) dolaska i odlaska iz Indije. Obzirom da sam imao priliku učestvovati, do sada, u oba smjera, navedenoj aktivnosti (a i nova mi se sprema uskoro), red je u detalje ispričati šta vas sve očekuje ako krenete na planirani put (let) ka Indiji.

Jednostavno, ova, konkretna reportaža bi se mogla nazvati „Uputstvo za početnike – neznalice na putu za Indiju“. Da ostavimo po strani nemogućnost dobijanja vize u Ambasadi Republike Indije u Bosni i Hercegovini, jer Ambasade ni nema, već Ambasada Indije u Budimpešti (Mađarska) pokriva Bosnu i Hercegovinu, tako da morate, prije odlaska, provjeriti sve online na zvaničnim stranicama Ministarstva vanjskih/inostranih poslova BiH i put putuje Latif aga, do Mađarske. No, vaš reporter nije trebao ići do Mađarske, s obzirom da je zamjenik rektora univerziteta na kojem sam na privremenom radu, do septembra 2022.g., uvaženi Prof. Dr. Prabhat Ranjan, futuristički vizionar D Y Patil International University iz Punea, Indija, poznavao Ambasadora Indije u Mađarskoj, tako da su sve aktivnosti oko moje „employment visa“ bile realizirane u Ambasadi Republike Indije u Beogradu, što je meni olakšalo (i finansijski) pristup do vize. Naime, aplicirate preko online aplikacije i pripremite se za dva sata studioznog pristupa popunjavanju svih traženih informacija kao i „podizanju“ online svih traženih dokumenata (ako ste ih već, apriori, obezbijedili) koji su povezani s vašom vizom (zavisno da li je biznis, zaposlenost i/ili turistička viza a nalaze se na ovom linku: https://www.eoibudapest.gov.in/page/visa-services/). Veoma uslužno osoblje Ambasade Indije u Beogradu (a i ne bilo uslužno, jer nema toliko baš čestih gostiju iz BiH u Indiji) bilo mi je na raspologanju, od koordinacije telefonskog razgovora u pripremi i sve  do dolaska u Ambasadu u Beogradu, gdje vas smjeste u prijemnu prostoriju i tretiraju kao VIP gosta dok službenica završi sve poslove oko utiskivanja vize u vaš pasoš na licu mjesta.

Zaboravite da ste vakcinisani

I, naravno, potrebno je, zbog pandemije COVID-19 koja je već postala sastavni dio naše svakodnevnice u protekle dvije godine širom svijeta, bez obzira što ste vakcinisani (a sada ću, po skorom dolasku u Sarajevu, i po treću, „booster“ dozu) protiv Korone, ponovo izvaditi PCR test, što možete i na samom sarajevskom aerodromu, no bolje je u mjestu iz kojeg dolazite, u za to ovlaštenim zdravstvenim institucijama, jer je potrebno imati PCR test ne stariji od 48 sati. Sve to se podiže, kako pri dolasku, tako i pri odlasku iz Indije na jednu i jedinu lokaciju – Aerodrom New Delhi, najkasnije 24 sata prije putovanja, bez obzira na koji aerodrom slijećete. Sve se realizira preko ovog linka: https://www.newdelhiairport.in/airsuvidha/apho-registration, i veoma je jednostavno, ako ste, naravno, kao i za vizu ranije, obezbijedili potrebne dokumente. Naravno, zbog dužine leta, morate najmanje dva puta presjedati (preko Dubaija je najbolje), tako da planirate, ako imate sreće, da ćete provesti najmanje 7,5 sati u avionu, odnosno ukupno 15 sati u putovanju. No, ako nemate „connecting flight“ može vam se desiti, kao meni, da provedete na aerodromu u Dubaiju (mala hala koju obiđete u 5 minuta – Terminal 2) i do 24 sata, čekajući „let poveznicu za dalje“. No, ima to i svojih prednosti, jer možete na jednom mjestu vidjeti svu raznolikost ovog svijeta, ljude svih rasa i boja, nasmiješene, ljute, nervozne i opuštene, bogate  i siromašne, ali sa jednim jedinim ciljem, da dođu do svoje destinacije. I ako ćete provesti više vremena u Dubaiju, samo da znate da bez vize ne možete izaći sa aerodroma, a morate je platiti 75 Eura i to možete i na licu mjesta. Ja sam radije ostao unutra jer mi se ni jednom do sada (a bijah već dva puta) nije izlazilo na +50 i još da platim za tako nešto zbog nekoliko sati (a do grada, kao i u svim većim gradovima svijeta, treba najmanje jedan sat vožnje koju, naravno, također, morate platiti). Dakle, troškove ne vrijedi pominjati, jer su u Dubaiju zaista visoki. I u aerodromskim restoranima.

Ono što je čudno, bar meni, koji sam letio od Kanade do Paragvaja, od Iraka do Litvanije, je da, ako koristite FlyDubai (a šta drugo možete iz Sarajeva ka Indiji, osim ako ne želite preko Istanbula što poskupljuje vaš let, sa Turkish airlinesom – koji jeste sa uslugom zaista bolji, ali je ipak skuplji za ovu destinaciju) je da u avionu morate platiti, ako želite, i gledanje filmova. Nikada i nigdje gdje sam letio (a letio sam kako na duže, tako i na kraće „staze“) nisam morao plaćati gledanje filmova. Imate osjećaj kao da ste u Hotelu u kojem, da bi gledali „anamo one“ filmove (znate i sami na koje mislim), morate platiti. A vi samo želite pogledati neki od trilera ili komedija čija ponuda je zaista impresivna, ali jok, „plati pa klati“ je sa njima isključivi slučaj.

I ne zaboravite sve dokumente koje ste „podigli“ online imati i u printanoj formi. I to se traži, od check in-a do pasoške kontrole.

Rock’n’roll will never die

I kada sletite na bilo koji od aerodroma u Indiji, zaboravite da ćete izaći iz njega u narednih sat i pol vremena. Bijah na dva aerodroma do sada (Mumbai i Hayderabad) suočen sa zaista strogim birokratskim procedurama, kako u dolasku, tako i na odlasku iz Indije. Možda to i nije loše da vidite da nešto funkcioniše kako treba u zemlji gdje nitko ne poštuje saobraćajne propise i gdje je vrijeme, u odnosu na nas, Evropljane, rastegljiva kategorija i gdje kada vam kažu „2 minuta“ to je u 90 % slučajeva 20 minuta do realizacije susreta, a ponekad i dva sata. Ali, i ta super-organizacija ima svojih mana.

U avionu dobijate (kada dolazite) formular za popuniti gdje odsjedate, kod koga boravite, kakvu vizu imate, ali to vam niko detaljno ne pregleda da li ste ok popunili, osim da je predate na dolasku, kod prve kontrole, po izlasku iz aviona. Zatim, ide pasoška kontrola i iza nje, odmah iza nje, za jednim stolićem (uljudan mladić vam se obraća) upisuju vaše ime i detalje u običnu svesku (sic!). Detalji su vaše ime, broj pasoša i broj vize. Zbog čega, zaista ne znam. E, ni tu nije sve završeno. Bez obzira što ste obavili PCR test prije polaska za Indiju, na samom aerodromu, a prije izlaska, po preuzimanju vaše prtljage, morate obaviti novo testiranje. Koje, naravno, plaćate 600 IR, što i nije skupo za naše pojmove (za razliku od našeg koji se plaća, za sada, 100 KM, kod njih je oko 14 KM), ali se i tu mora čekati. I, što je najinteresantnije, nikada do sada nisam dobio rezultate testa na adresu (email ili kućnu) koju navedem u formularu. Pretpostavljam da bi ih trebali dostaviti, bez obzira bili oni negativni ili pozitivni. Tako da imam veliki upitnik kada je u pitanju ovo testiranje: Da li je to još jedan oblik uzimanja novca na državni način ili jednostavno ne znaju raditi svoj posao – dostaviti na datu adresu informacije o testu?

I tada ste konačno slobodni, po završetku testa, da izađete sa aerodroma i uputite se ciljanoj destinaciji u Indiji.

Nebo i zemlja

Koliko god smatrao da ovakav način kontrole ulaska i izlaska iz jedne zemlje, može biti zamarajući, ipak smatram da je veoma uspješan, kada je zaštita od pandemije u pitanju. Iako su u samom početku pandemije imali problema s brojem zaraženih slučajeva, danas je u Indiji sve mnogo opuštenije i pod kontrolom,  koliko god je to moguće. Zamislite, u zemlji od milijardu i tri stotine miliona stanvnika imate danas (25. decembar)  oko 300 slučajeva nove omikron varijante virusa do sada, dok samo u jednom Njujorku (SAD) ili u Velikoj Britaniji imate na desetine hiljada/tisuća oboljelih. Konkretno, do sada je u gradu u kojem boravim (Pune, deset miliona stanovnika) umrlih od Korone oko 19.000 dok je u cijeloj BiH (oko tri miliona stanovnika) umrlo 12.436. I ove brojke dovoljno govore u zemlji (BiH) koja je prva u Evropi a druga u svijetu po broju umrlih na milion stanovnika. No, za nas je i smrt od Covid-19 normalna kao i činjenica da premijer Nizozemske/Holandije na posao ide na biciklu dok naši političari na posao idu u skupim autima i uz rotirajuća svjetla pratećeg osoblja (policije), koja me podsjeti na staru: „Omiljeni vođa ima obezbjeđenje da narodne mase ne bi došle u iskušenje“.

Nebo i zemlja smo mi i Indija, koliko god šutjeli o tome. No, sve dok i mi ne uvedemo kontrole kakvi oni imaju na ulasku, a nemamo baš nikakve, to svi znaju, pored odlaska ljudi iz zemlje zbog političke situacije, ljudi će nam nesmiljeno umirati zbog neznanja i mahnitosti koruptivno nepotističke vlasti.

Primjer? Sa zadovoljstvom. Po dolasku iz Indije na sarajevski aerodrom, trećeg novembra na kraći poslovni boravak, prvo što vidite kada uđete u aerodromsku zgradu, a po izlasku iz aviona, je tehničko osoblje koje ne nosi maske i pozdravlja se s poznanicima koji su upravo sletjeli, na stepenicama, prije dolaska do pasoške kontrole. Sljedeće je opuštenost na pasoškoj kontroli kod graničnog policajca koji prepoznaje svoje prijatelje u redu i poziva ih da dođu preko reda do njega. A mi, ostala raja, šutimo i čekamo. I niko me ne pita za PCR test odnosnu upućuje da obavim jedan, po dolasku, niti da li sam vakcinisan ili ne. Valjda, kao BiH građanin sam imun na sve to, Od Indije, preko UAE do BiH.

I jesam, imun sam na sve gluposti koje smo mi, birajući ljude na vlasti u posljednjih trideset godina, omogućili. Domino efekat negativne selekcije je ubio kvalitet, od Predsjedništva BIH i Parlamenta BiH do domara na ulazu u lokalnu općinu/opštinu. Sve dok „pravo ne bude jednako odgovornosti; odgovornost jednaka empatiji a empatija jednaka jednakopravnosti“ i obrnuto, sva naša pamet će se svesti na „’ta će oni“ jer mi smo najbolji i najveći. Pogotovo nacionalisti.

Dok smo na dnu dna svih očekivanja. A kada bi sada i počeli sa ispravkama ka gore navedenom, trebalo bi nam novih trideset godina za tako nešto, jer ovih posljednjih 30 je bilo više nego dovoljno da zaključimo kako smo na samom kraju opstojnosti zemlje koju volim, ali države koju ne mogu očima vidjeti.

About The Author