Glavni državni tužilac: Iran raspustio policiju za moral

Iranska policija za moral, uglavnom odgovorna za provođenje kodeksa odijevanja žena, raspuštena je, objavio je u nedjelju glavni državni tužilac, a prenijela njemačka novinska agencija dpa.

“Policija za moral raspuštena je, ali će se pravosudna vlast nastaviti baviti tim društvenim izazovom”, citirao je list Shargh glavnog državnog odvjetnika Mohameda Džafara Montazerija.

Nisu navedeni nikakvi detalji o okolnostima ili provedbi odluke.

Iran je nešto ranije u subotu saopćio da će preispitati desetljećima star zakon koji od žena zahtijeva pokrivanje glave, dok se bori da uguši više od dva mjeseca protesta povezanih sa strogim kodeksom odijevanja.

Protesti su preplavili Iran nakon smrti 16. septembra u pritvoru Mahse Amini, 22-godišnje Iranke kurdskog podrijetla koju je moralna policija uhapsila zbog navodnog kršenja tog šerijatskog zakona.

Demonstranti su palili marame za glavu i uzvikivali protuvladine slogane.

Od smrti Amini sve veći broj žena ne nosi hidžab, posebno u modernom sjevernom dijelu Teherana.

“I parlament i pravosuđe rade (na pitanju)” treba li zakon izmijeniti, rekao je u subotu Montazeri.

On, prema novinskoj agenciji ISNA, nije precizirao što bi se u zakonu moglo promijeniti odlukom ta dva tijela, koja su u većinskim rukama konzervativaca.

Tim za reviziju sastao se u srijedu s parlamentarnom komisijom za kulturu “i rezultati se očekuju za sedmicu ili dvije”, rekao je Montazeri.

Predsjednik Ebrahim Raisi u subotu je rekao da su temelji iranske republike i islama zapisani u ustavu.

“Ali postoje metode provedbe ustava koje mogu biti fleksibilne”, rekao je u televizijskom obraćanju.

Hidžab je postao obavezan za sve žene u Iranu u aprilu 1983, četiri godine nakon Islamske revolucije kojom je svrgnuta monarhija koju je podržavao SAD.

To ostaje vrlo osjetljivo pitanje u zemlji u kojoj konzervativci insistiraju da bi hidžab trebao biti obavezan, dok reformisti to žele prepustiti individualnom izboru.

Stotine ubijene

Nakon što je zakonom hidžab postao obavezan, s promjenom normi odijevanja postalo je uobičajeno vidjeti žene u uskim trapericama i širokim, šarenim maramama.

Ali u julu ove godine Raisi, ultrakonzervativac, pozvao je na mobilizaciju “svih državnih institucija za provedbu zakona o nošenju marama”.

Međutim, mnoge su žene nastavile kršiti pravila.

U septembru je glavna iranska reformistička stranka pozvala na ukidanje zakona o obaveznom hidžabu.

Unija islamske narodne stranke Irana, koju su osnovali rođaci bivšeg reformističkog predsjednika Mohamada Hatamija, u subotu je zatražila od vlasti da “pripreme zakonske elemente koji utiru put za ukidanje zakona o obaveznom hidžabu”.

Opoziciona grupa također poziva Islamsku republiku da “službeno objavi kraj aktivnosti moralne policije” i “dopusti mirne demonstracije”, stoji u saopćenju.

Iran optužuje svoje zaklete neprijatelje Sjedinjene Američke Države i njegove saveznike, uključujući Britaniju, Izrael i kurdske grupe izvan zemlje, za poticanje uličnih protesta koje vlada naziva “neredima”.

General iranske Islamske revolucionarne garde ove je sedmice, prvi put, rekao da je više od 300 ljudi izgubilo živote u nemirima od smrti Amini.

Najviše iransko sigurnosno tijelo, Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, u subotu je saopćilo da broj ljudi ubijenih tokom protesta “prelazi 200”.

Državna novinska agencija IRNA, navodi da ta brojka uključuje sigurnosne službenike, civile i “separatiste”, kao i “izgrednike”, prenose Hina i AFP.

Nevladina organizacija Iran Human Rights sa sjedištem u Oslu u utorak je saopćila da su najmanje 448 ljudi “ubile sigurnosne snage u protestima koji traju širom zemlje”.

Dužnosnik UN-a zadužen za ljudska prava Volker Turk rekao je prošle sedmice da je 14.000 ljudi, uključujući djecu, uhapšeno u gušenju protesta.

Kampanja hapšenja obuhvatila je sportaše, slavne osobe i novinare.

Među zadnjim osobama koje su uhapšene bila je filmska zvijezda Mitra Hajjar, koja je u subotu privedena u svom domu, prema reformističkim novinama Shargh.

Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost saopćilo je da je osim ljudskih žrtava nasilje uzrokovalo štetu koja se procjenjuje na trilijune riala (milione dolara). (Al Jazeera/Agencije)

Fudbal, himna i protest

Kamera je polako prelazila preko fudbalskih igrača. Gledali smo ih jednog za drugim, dok je krupni plan pokazivao isti odlučan izraz lica. Nijedan mišić se nije pokrenuo, usne su im bile stisnute. Deset mladića u crvenim dresovima i jedan u plavom stajali su rame uz rame u velikom trenutku.

Teško je znati šta se odvijalo u njihovim glavama. Još je teže znati kako je do toga došlo: kada su se dogovorili, da li su se svi odmah složili, ko je inicirao, ko je pokušao da ih odvrati i da li je neko prvo odbio? Intonirana je himna njihove zemlje, Islamske Republike Iran, a njihove usne su ostale nepomične. U Dohi se dogodio odlučujući trenutak i njihovo ćutanje je nadglasalo buku na stadionu. Svi su ćutali kao jedan i to ćutanje je odjeknulo celom planetom.

Ne znamo šta će biti sa ovim fudbalerima kada se vrate, ako se vrate, u svoju zemlju. Verovatno više nikada neće igrati za Iran. Rizik koji su preuzeli je ogroman i zato su dobili veliko uvažavanje celog sveta. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovde znamo da cenimo hrabrost, ali samo kada se radi o protivnicima režima u drugim zemljama. Ono što se dogodilo u Dohi nikada se neće desiti sa reprezentacijom Izraela i to ne zato što se verovatno nećemo plasirati na Mundijal.

Arapski igrači u našoj reprezentaciji, naizgled zbog reči u tekstu koje im smetaju, ne pevaju našu himnu. Ali razlog je mnogo dublji: i oni su protivnici režima koji promoviše jevrejsku nadmoć dok peva kako „jevrejska duša čezne“ u zemlji u kojoj žive dva naroda. Rizik koji oni preuzimaju na sebe time što ne pevaju himnu nije veliki. Niko ih neće izbaciti iz tima, a o hapšenju nema ni govora. Pritom, ne treba preuveličavati razlike između režima u Iranu i ovog u Izraelu. Kod nas se u zadnjem dvorištu odvija totalitarna diktatura poput iranske dok se u prednjem, u kojem žive i arapski igrači fudbalske reprezentacije, odvija takozvani slobodan život.

Kada Bibras Natho ne peva himnu „HaTikva“ nikom od njegovih jevrejskih saigrača neće pasti na pamet da pokaže solidarnost i pridruži se njegovoj borbi. Kada je Munas Dabur tokom vojne operacije u Gazi „Čuvari zidina“ citirao iz Kurana: „Nemojte misliti da Alah zatvara oči pred počiniocima nedela“, za kaznu je udaljen iz reprezentacije. Niko nije stao u njegovu odbranu. Još uvek se nije rodio jevrejski fudbaler koji bi se identifikovao sa potlačenom manjinom. Jevrejski igrači u reprezentaciji, kao i većina osoblja i navijača, takmiče se u tome ko će pokazati više rodoljublja protiv protivnika našeg režima.

U Iranu su disidenti junaci, kod nas izdajice. Kod nas svi, od Ajela Berkovica do Erana Zahavija, smatraju da kapiten reprezentacije ne može da bude neko ko ne peva himnu. Da imamo samo malo bolje jevrejske igrače imali bismo tim čiji svi članovi horski pevaju himnu i celu reprezentaciju bi činili samo Jevreji, kako i dolikuje jevrejskoj državi.

Oni koji su zasuzili na nastup iranske reprezentacije u Dohi treba da izraze poštovanje i prema Načou i Daburu. Oni koji se dive iranskim igračima treba da budu iskreni prema sebi i priznaju da u jevrejskom Izraelu nema tako hrabrog protesta i da nema solidarnosti sa potlačenima. Ajatolasi ne postoje samo u Iranu, a brutalan režim koji tlači, lišava prava i ubija nenaoružane i nevine demonstrante ne postoji samo na ulicama Teherana. Ne moramo imati ajatolahe da bismo se pobunili – i život u vojnoj diktaturi je dovoljan razlog za protest.

U Dohi smo videli šta znači hrabrost. Ali u Izraelu nemamo samo problem nedostatka hrabrosti, već je u pitanju nešto mnogo gore. Većina igrača reprezentacije, kao i većina Izraelaca, uopšte ne shvata zašto bi se bunila. Život je sjajan i Izrael je jedina demokratija u regionu. Zar ovde neko ubija protestante? Jeste li poludeli? Arapi treba da su zahvalni zato što im se dopušta da igraju za nas. Neka Iranci protestuju, a mi ćemo ih bodriti iz publike. (Gideon Levy, Haaretz, Peščanik; Prevela s hebrejskog Alma Ferhat)

Kćeri moja, kome da te dam?

Ovih je dana crnogorsku ali i širu javnost, mimo svih političkih događanja kojih su ovi prostori prepuni, poprilično uzdrmala izjava jednog mlađeg čovjeka Adnana Muhovića koji je bivši predsjednik opštine Petnjica, za one koji su manje upućeni ovo je jedna od nedavno formiranih manjih opština u Crnoj Gori, koji je da tragikomika bude veća bio i član socijaldemokrata, a sad bez imalo ustezanja izjavljuje – Kod nas u Petnjici su oduvijek osuđivali mješovite brakove jer se to kosi sa vjerom ali i sa tradicijom i običajima Bošnjaka, kazao je, između ostalog, Muhović. Uslijedile su žestoke reakcije na društvenim mrežama, od kojih bi izdvojio jednu, od  nekoliko stotina. Izjave Muhovića i njemu sličnih predstavlja za prave vjernike – najdublje nevjerstvo, a za one druge koji su ateisti, agnostici ili… predstavlja glupost i besmisao.

Sličnu izjavu neposredno prije ratnih događanja na prostorima bivše SFRJ dala je i Biljana Plavšić i tada visoki državni funkcioner u BiH, uz to i doktor prirodnih nauka, koja je ustvrdila da su djeca iz mješanih brakova degenerici, što je, ako me pamćenje dobro služi i na naslovnoj stranici objavio jedan od tada najuticajnijih dnevnih listova. Znamo kako je i gdje završila ova – prirodnjačka doktorka -.

Ovaj dvojac, a danas se takvih masu izrodilo, zapravo pokazuje da Apsurdistan, isto kao i kriminalci, ne poznaje granice, ali je sigurno da im je Balkan istinski domaćin jer je prepun ovakvih ili sličnih im likova. A tek kad ovakvi i njima slični prigrabe vlast, kao što već i jesu, dobijemo propast društva i urnisane ili narodski bolje rečeno popišane države. Kako sada političke stvari stoje i kako sve više i više napredujemo u ovom pravcu, strah me da će ubrzo uvesti i pravilo da će se, bez obzira na istovjetnu nacionalnu i vjersku pripadnost, početi zabranjivati i mješoviti brakovi iz različitih političkih partija, a već smo imali i takve slučajeve.

Kćeri moja, dal za Hasana, Veljka ili demokratu da te dam! pitanje je sad.

Po broju miješanih brakova u SFRJ prednjačili su Vukovar, Mostar i opština Centar u Sarajevu. Kao što se ništa slučajno ne događa tako nije ni slučajnost da su upravo ova tri grada najžešće stradala i najteže dolaze do daha. Pouzdanih podataka o broju ovih brakova, danas, gotovo da i nema ili je teško do njih doći. U BiH su provedena dva veća istraživanja na ovu temu od kojih jedno prije desetak godina koje pokazuje da 28 odsto ispitanih vjeruje da ljubav pobjeđuje, dok ih je 27,11 protiv, nekih 9 odsto možda itd… Sve se u BiH i na ovom ljubavnom trouglu završava sa tri, tri zaraćene strane, tri konstitutivna naroda, tri vladajuće partije, trećina za, trećina protiv i trećina preostalih.

Odnos prema mješovitim brakovima najbolje oslikava bolesti jednog društva u cjelini, kao i na terapije za moguće ozdravljenje. Kako davno zapisa veliki Miroslav Krleža – Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje-više glupavo, a prosto rečeno lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo svi skupa, kao ne sjedimo na tonama eksploziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi -. I tako bi. Neki od ovih današnjih tzv. umnih političkih mudraca nisu se ustezali da djecu iz ovih brakova nazivaju kopiladima, genetski poremećenim osobama, bezglavom djecom i ko zna kako sve ne.

Nadam se, ipak, kako vrijeme odmiče da će ovi mješoviti ili kako ih iz milošte volim nazvati, sataraš brakovi, pripravljeni od najboljeg domaćeg proizvoda, makar ih proganjali svi politički čimbenici, primitivci i neobrazovani, nadvladati jednoumce koji ne biraju način kako da prigrabe vlast i poremete društvene odnose. Bez obzira zvali se po Biljani ili Adnanu. (Milan Račić, Tačno.net)