Bosna i Hercegovina ponovo je u onoj fazi javnog života u kojoj je takozvana visoka politika važnija od realnih problema i potreba građana. Proces formiranja vlasti je u toku i sasvim je jasno da je apsolutni pobjednik izbora visokopotentni gospodar Radobolje, ne toliko po broju osvojenih glasova koliko po količini i masi zauzetih (o)vlasti. Niko mu ništa ne može i on je nastavio sa starim navadama; na samom startu novog četverogodišnjeg ciklusa izvarao je sve živo, od partnera iz Osmorke do američke ambasade.

Tako su, još jednom se ispostavilo, dvorske igre prioritet u odnosu na sve ostalo. Među problemima koji prolaze relativno nezapaženo je skandal oko bakterija pronađenih u vodama domaćih proizvođača. Potpuno neregularna situacija: javnost je uredno obaviještena da je sedam voda bilo neispravno, ali niko nije saznao o kojim se brendovima radi. Nekoliko medija je izvještavalo o slučaju, portal Klix otišao je korak dalje i ispitao sve involvirane razine, ali bez rezultata.

I tu dolazimo do zanimljive situacije: institucije zadužene za kontrolu ispravnosti proizvoda osnovane su i postoje da bi zaštitile građane. Već je sedmicama jasno da oni ne osjećaju nikakvu odgovornost prema javnosti i da isključivo brane interese kapitala, u ovom slučaju proizvođača (ne)pomenutih voda. Postoji čak mogućnost da sporni proizvodi nikada nisu povučeni iz prodaje. Jedna Bosanka na Facebooku (u vjetar) piše: “Nije mi nikako jasno kakva je uloga institucije koja je ustanovila neispravnost flaširane vode da šuti o tome koja je to voda.” Neshvatljivo joj je da takva informacija može biti  “poslovna tajna”. Osnovna i najpreciznija definicija države jest da je ona servis građana, a ovdje je jasno da su institucije koje postoje zahvaljujući porezima sopstvenim (ne)angažmanom usmjerene protiv kompletne javnosti. Tako dolazimo do ključnog pitanja: koliko politika ima razvijen osjećaj odgovornosti prema ljudima zbog kojih postoji i koji su, spustimo sad stvar na najbanalniji nivo, uza sve ostalo i njeno biračko tijelo?

Odgovor je poražavajući. Kao što je poražavajuća i reakcija stanovništva na neodgovornost politike. Kolektivno nevjerovanje u bilo kakav boljitak, opća socijalna depresija i masovni egzodus, to je ono što ljudi poduzimaju kad vide da nema posla, da im je zdravstvo odavno okrenulo leđa, da je školstvo na razini 19. stoljeća, a da samo potrošačka korpa i vozni park reprezentativnih izaslanika rastu po stopi koju ništa drugo u zemlji ne prati. Ako čovjek pod američkim sankcijama može, nakon svih zaklinjanja u novi početak, zauzeti jednu od najvažnijih državnih funkcija, ako najrazvikanija osoba domaćeg zdravstva ne može dokazati porijeklo diplome, ako višedecenijski moćnik štetnost droge sopstvenoj djeci objašnjava tako što im daje milionske kredite za jabuke, onda je jasno da je ovdašnja politika u pogledu odgovornosti doslovno bestidna.

Zato do daljnjeg ne kupujte domaće, čovjek nikada ne zna iz koje ga plastične boce vreba ešerihija političke neodgovornosti. Bolje Jana u ruci nego vi u bolnici.