U posljednjih nekoliko sedmica, a u povodu različitih dešavanja u medijskom prostoru BiH, dobila sam veliki broj upita od novinara i molbi za izjavu ili komentar. Nije neuobičajeno da mi se mediji obraćaju takvim zahtjevom i vrlo rado izlazim u susret, no nekoliko važnih promjena u posljednjem „talasu“ obraćanja kolegica i kolega navelo me da promislim o načinu na koji određeni broj medija tretira sagovornike u pričama i izjave koje oni daju.

Na početku, čini mi se važnim istaknuti kako je vrlo teško uopće naći sagovornike za priču. U tom procesu trebalo bi da se „poklopi“ nekoliko sretnih okolnosti: da je sagovornik dostupan, da je spreman da da izjavu, da je kompetentan za ono o čemu novinar pravi priču, te da je u mogućnosti da odgovori na upit medija u skladu sa dinamikom objavljivanja kako bi novinar na vrijeme imao izjave kao jedan od važni(ji)h dijelova svoje priče.

Sagovornici u medijima trebali bi biti službeni primarni izvori informacija, odnosno pomoći da se javnost obavijesti o nekim važnim društvenim događanjima, fenomenima i procesima tako da oni, iz svoje zvanične pozicije, ponude neke važne podatke, informacije ili njihovo tumačenje koje će doprinijeti da javnost razumije ono što se događa. No, u značajnom dijelu medija (ne samo kod nas nego i u regionu općenito) sve je primjetniji trend da se sagovornici u priču uključuju uglavnom kao komentatori onoga što se o nekom događaju ili procesu u društvu već zna, pri tome nerijetko dajući svoje osobno mišljenje, a ne službeni stav struke. U tom kontekstu treba posmatrati i sve prisutniji trend označavanja sagovornika u pričama epitetom (i potpisom) „ekspert za…“, iako nikakve potvrde formalne kompetencije, odnosno ekspertize za neke od takvih sagovornika, zapravo, nema. Takvi „eksperti“ obično iznose svoj lični stav, shodno osobnom načinu razumijevanja (ili čak nerazumijevanja) stvari, što se publici predstavlja kao stručno mišljenje. Iako je odgovornost za predstavljanje i „posjedovanje“ ekspertize, naravno, na sagovorniku, važno je podsjetiti da je jedna od bitnih funkcija medija legitimiranje pojedinaca, odnosno da oni svojim davanjem prostora daju i potvrdu reputacije i respektabilnosti sagovornicima, zbog čega je pažljiva i odgovorna selekcija još važnija.

Nadalje, ponekad se, prateći izbor sagovornika u pričama, može primijetiti da su oni tu tek da podrže dominantan narativ, odnosno stav medija i/ili novinara o temi. Pokazalo je to i istraživanje BH novinara o lokalnim medijima u kojem je na uzorku od više od 600 sadržaja utvrđeno da 95% njih ima samo jedan izvor. I moje osobno iskustvo potvrđuje da neke od kolegica i kolega očekuju tek da se izjava „uklopi“ u ono što planiraju napisati o temi, pa tako i formulišu zahtjev: „pišem o… pa bih htio da mi kažete da je to pogrešno“ ili „da li biste se složili sa mnom u tvrdnji da…“. Također, budući da jasno i nedvojbeno iskazujem svoj stav o nekim pitanjima, nikad me nisu kontaktirali mediji koji nisu u suglasju s tim stavom, što, zapravo, svjedoči o izostanku spremnosti na pluralizam i sučeljavanje stavova sagovornika u mediju. Ono što se, pak, dešavalo jest da iz drugih medija preuzmu izjave i potom ih ukombinuju u priču, a da kao sagovornica uopće toga nisam ni svjesna. Druge kolegice i kolege, pak, prenose svoja iskustva kada su kao sagovornici, a zbog nekih svojih ranijih stavova, suočeni sa izuzetno neprijateljskim i napadačkim stavom novinara kojima su pristali dati izjavu ili intervju, što je posebno neugodno iskustvo ukoliko se radi o sadržajima koji se emituju uživo. No, budući da je tema vođenja intervjua mnogo šira, na ovom mjestu se detaljima nećemo baviti, izuzev napomene da je i to jedan od primjera neprofesionalizma.

U nekoliko navrata desilo se i da novinari traže izjavu o nekom vrlo načelnom pitanju, npr. „zašto bh. političari manipulišu javnost svojim izjavama iako rade sve suprotno onome što kažu“, na šta je moguće dati samo načelan komentar (uglavnom u vidu općepoznatih fraza). No, problem je nastao kada je taj načelan komentar „ukomponovan“ u priču o nekom konkretnom događaju i o nekoj konkretnoj osobi, pri čemu je moja izjava u takvom kontekstu zvučala kao direktna kritika osobe koja je predmetom priče, iako kao sagovornica nisam ni znala da će se moja izjava na taj način koristiti, ni da je uopće dio priče o tom događaju i toj osobi. Rješenje ovakvog „problema“ (a, zapravo, neprofesionalnog odnosa medija/novinara prema sagovorniku i svojevrsne manipulacije njime) jest, naravno, jednostavno i većina ga se odgovornih kolegica i kolega apsolutno pridržava: u cijelosti obavijestiti sagovornika o kontekstu priče i načinu na koji će se izjave za tu priču koristiti. Sagovornik, naravno, ima pravo i na autorizaciju, odnosno potvrdu autentičnosti izjave i teksta prije objavljivanja, koja služi za provjeru tačnosti i nedvosmislenosti prenošenja onoga što je sagovornik rekao, no razumljivo je i da nema uvijek vremena, a ni potrebe da se ta autorizacija radi, posebno kada između novinara i sagovornika postoji izgrađen odnos povjerenja. Onda kada je to uzajamno povjerenje narušeno, a priča već objavljena, moguće je, svakako, iskoristiti i pravo traženja demantija.

Sagovornik je izvor (dijela) materijala za priču, ne njen autor

Još jedan oblik neprofesionalnog postupanja prema sagovornicima je i traženje ekstenzivne izjave (gotovo intervjua), koji se potom preoblikuje u priču koja se smatra autorskom. Sagovornik, naime, iako mu je tražena izjava, obično putem maila dobije veći broj pitanja na koja se traže detaljni i opširni odgovori, potkrijepljeni konkretnim podacima. Onda kada ih pošalje, sagovornik zapravo očekuje da oni tako i budu objavljeni: kao njegov intervju o nekoj temi, pa je veliko i neprijatno iznenađenje kada novinar odgovore sagovornika u tekst prenese kao vlastito istraživanje, pri čemu samo jedan ili dva od njih stavi pod navodnike kao izjavu. Poučena jednim takvim iskustvom, i sama od kolega i kolegica iz medija očekujem da, ako traže izjavu, razumiju da mogu i dobiti kratku formu odgovora na jedno do dva pitanja, odnosno, ukoliko trebaju intervju, da se o tome dogovorimo unaprijed i da kao intervju sadržaj bude i prenesen u medij. To ponekad neke kolege čak smatraju znakom nesusretljivosti, jer, eto, kao sagovornik ne mogu odgovoriti na dvadeset pitanja, od kojih će oni kasnije, po potrebi, izdvojiti jedno ili dva za tekst. No, moj je osobni (i profesionalni) stav (koji se, vjerujem, poklapa sa stavom većine profesionalnih i odgovornih kolegica i kolega iz medija) da nije posao sagovornika da istraži priču i servira novinaru kompletan materijal koji on oblikuje u tekst, odnosno da sagovornik jest izvor dijela materijala za priču, ali nije (i ne treba biti) njen autor. Jednako tako, prilično je neuobičajeno da novinar, kada sagovornik nije u prilici odgovoriti na njegov upit, očekuje da sagovornik predloži „bilo koga od kolegica i kolega ko može nešto reći na tu temu“, jer bi i izbor sagovornika trebao biti važan dio odgovornosti autora priče, dakle novinara, unatoč brzini kojom se od novinara očekuje da završe priču i već pomenutoj (ne)spremnosti sagovornika da uvijek daju izjave. Sagovornici nisu tek „ukras“ priče, nego njen važan dio, i nije svejedno ko će u priči biti sagovornik. To je, zapravo, urednička odluka i drugi sagovornici eventualno mogu dati prijedlog, ali ne i donijeti odluku ko ih u priči može „zamijeniti“.

Mail (ni)je primarni medij komunikacije novinara i sagovornika

Naposlijetku, ali ne i manje važno: profesionalno postupanje prema sagovornicima podrazumijeva i dogovor o mogućnosti davanja izjave i/ili intervjua, pa je u tom kontekstu odgovorno i da se taj dogovor postigne usmeno (razgovorom uživo ili putem telefona). Već se uobičajilo slanje upita za izjave putem SMS ili Viber poruka, što je, na izvjestan način, i znak razumijevanja novinara za druge obaveze sagovornika, pa nerijetko i pokušaj da se do sagovornika dođe onda kada on ne odgovara na pozive. No, slanje pitanja putem maila uz kratak uvod poput: „Poštovani, molimo vas da za medij… odgovorite na sljedeća pitanja“, naprosto nije profesionalno. Osim toga, i rizično je, iz perspektive novinara. Sagovornik može, a i ne mora, na vrijeme vidjeti mail. Može biti ili ne biti spreman i/ili kompetentan odgovoriti na pitanja ili uopće odgovoriti ili ne odgovoriti na mail. Štaviše, velika je vjerovatnoća da će većina sagovornika ovakav pristup medija i/ili novinara smatrati neodgovornim i da neće uopće osjećati obavezu da na takav mail s pitanjima, bez ikakve najave i dogovora, odgovori, što novinara ostavlja bez važnog segmenta priče.

Kako mijenjati ovakve prakse?

Iako su svi navedeni primjeri više izuzetak nego pravilo, ipak se javljaju u određenom broju medija, što narušava njihovu reputaciju i sužava krug ljudi spremnih da za takve medije uopće i govore. Profesionalni mediji i odgovorni novinari neće se, naravno, dovesti u ovakvu situaciju, no čini se važnim napomenuti da bi mediji općenito trebali imati definisane politike, odnosno pravila komunikacije i rada sa sagovornicima i izvorima informacija, kojima bi se definisali profesionalni standardi unutar redakcije i koji bi bili obavezujući za sve novinare i novinarke. Posebno bi to pomoglo mlađim kolegicama i kolegama, sa malo ili nimalo profesionalnog iskustva, da razumiju kakav se standard od njih očekuje u odnosu prema sagovornicima, gostima u programu i drugim osobama koje su dio medijskih sadržaja. Također, a kad je riječ o mladim novinarima i novinarkama, studiji novinarstva koji to nemaju (a ima ih takvih) obavezno bi se trebali vratiti predmetima poput Metoda i tehnika novinarstva, na kojima se o standardima u ovom polju nekada ozbiljno učilo. Više komunikacije sa novinarima iz prakse koji rade odgovorno i profesionalno također bi pomoglo studentima da bolje razumiju profesionalne standarde i ne čine početničke greške. Pogrešno bi, međutim, bilo pripisati ovakvu vrstu neprofesionalizma samo novinarima početnicima, pa se čini korektnijim pozvati sve kolegice i kolege koji/e se prepoznaju u opisanim praksama da te prakse mijenjaju. Potpuno svjesni činjenice da ima i raznih i različitih sagovornika, što je, pak, druga strana medalje, koju bi valjalo osvijetliti još jednim tekstom, ovdje tek plediramo za vraćanjem dostojanstva i uzajamnog odnosa poštovanja među novinarima i onima koje oni kontaktiraju kao sagovornike za svoje priče. Da bi se to postiglo, bit će dovoljno da se oni novinari koji su u ovom tekstu opisani kao nositelji ovakvih praksi, ukoliko su spremni na samorefleksiju i promjenu obrasca ponašanja, ugledaju na većinu drugih kolegica i kolega koji, uprkos vrlo teškim uslovima u kojim rade (pa i „teškim“ sagovornicima sa kojima se suočavaju), rade svoj posao profesionalno i odgovorno, s punim poštovanjem prema sagovornicima i sa kojima je uvijek zadovoljstvo sarađivati. Ima ih, na sreću, još uvijek u bh. medijima dovoljno.