Šta je sve danas vijest?
Žarko Vujica, župnik župe svetog Petra i Pavla u Kaknju opljačkan je, vezan i pretučen. U selu Kamenica kod Zvornika napadnut je i prebijen povratnik Senad Sejfić. Policija RS uhapsila je vinovnike ovog (zlo)djela, a Nerin Dizdar, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica posjetio je i župnika i povratnika. Župnika je posjetila i Duška Jurišić, zamjenica državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Ružne su to vijesti, zrno dobra u njima je brza reakcija zvorničke policije i ažurni ministarski angažman.
Često se suočavamo sa sličnim informacijama. O napadima na povratnike u Republici Srpskoj prinuđeni smo pisati jer se ponavljaju u najrazličitijim formama. Međutim, u sjeni ovih događaja ostaju mali gestovi pažnje koje malo ko registrira, a koji su također dio svakodnevnice i ne bi ih trebalo prešućivati. Na stadionu Perica Pero Pavlović u Gabeli kod Čapljine mjesni fratar je navijače gostujućeg tima iz Sarajeva pozdravio sa “Es- selamu alejkum, drage Sarajlije”. Ova je vijest iskrsla samo na nekom lokalnom portalu, posredstvom Facebooka i nigdje je nećemo naći. Kao što je nemoguće naći, jer nije primijećen još jedan nogometni detalj – kada je u 24 minuti utakmice Velež – Željezničar kao zamjena ušao domaći igrač Nemanja Anđušić, inače rođeni Trebinjac, on se sagnuo, dodirnuo travu, prekrstio se i potom doživio ovacije kompletnog stadiona.
Nekoliko stanovnika Sarajeva ovom je autoru pričalo kako s najvećom posvećenošću tokom ljetnih mjeseci pomažu turistima sa srbijanskim registracijama da se snađu po gradu. Onako, bez ikakvog interesa, iz sopstvene dobre volje i želje da im budu na usluzi za sve što je potrebno. Svi ti aktovi, iako mali i nezapaženi, čine našu stvarnost. Ovu zemlju tamnim vilajetom prave samo političari i njihovi vjerni (interesni) sljedbenici. Čim kroči izvan sumornih obora politike, čovjeka sačeka život u kojem je sve za jednu bitnu mjeru podnošljivije. Ako mediji i mreže već i od najsitnijeg incidenta prave slona, povod za žestoke uvrede i svađe, zašto ponekad ne uočiti i ovakve stvari. Ne boli, ne košta i ljekovito je…
Denis i piramide
Amer Obradović, novinar portala Tačno.net, komentira posjetu člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića takozvanim piramidama kod Visokog:
“Poklonstvo jednog od najvažnijih državnih funkcionera (prvog u Bošnjaka) čovjeku koji tvrdi da su brda piramide, da se jonima liječe bolesti, govori o totalnom srozavanju društva. Ili da to pojednostavim: nemoguće je da bi čuveni doktor Isidor Papo, čovjek koji je uradio blizu 4.000 operacija na otvorenom srcu, umjesto u medicinu vjerovao nekom nadri-travaru iz Visokog, da mu dadne sporiša za anginu pectoris, ili da, recimo, Predrag Matvejević traži instrukcije za jezik od Rame Isaka, da ga upita da mu bude recenzent za Mediteranski brevijar… Tobejarabi! Torabizacija institucija je davno započeta i tu dr. Bećirović nije nikakva nova pojava: manjak znanja, višak ambicija i kalkulantski odnos prema državi i društvu je odlika ljudi koji dobro ‘prođu’ i bogami i traju, ali su to za historiju prolazni prazni likovi čiji dometi ne pređu prag kabineta u kojem stoluju.”
Ima li odgovornosti u politici?
Svaki političar, svakog dana, šta god da radi, javnosti šalje informaciju o sebi i svom odnosu prema poslu kojim se bavi.
Odgovornost bi trebala biti njihov znak raspoznavanja. Odgovornost prema građanima, etičkim načelima i javnom novcu od kojeg žive, zatim u odnosu na obećanja koja su dali dok su se borili za glasove…
Političar bi prije svega drugog – pošto troši naše resurse – trebao da bude majstor odgovornosti i samokontrole. A ako bi običan dužnosnik morao da ima crni pojas iz rečenih oblasti, onda od članova Predsjedništva i prve garniture ministara očekujemo nešto kao – crni pojas, sedmi dan. Što se tiče sarajevske postave, već decenijama vidimo da se mnogi od njih i dalje bakću sa zelenim pojasom.
Izvan Sarajeva još je gore.
