Mala zemlja za veliki belaj: Ovako stvari stoje: najveći broj turista koji dođu u Bosnu i Hercegovinu oduševljen je ovom lijepom zemljom i često im ne ide u glavu kako bilo ko može biti nezadovoljan, frustriran i nesretan usred tolike ljepote.

S druge strane, najveći broj stanovnika BiH zgrožen je ovom groznom zemljom i ne mogu razumjeti šta ikome ovdje može biti lijepo. Ljepota je u džepu posmatrača, počiva na sređenoj egzistenciji, a pošto toga uglavnom nema, većini je sve ružno.

Ova dihotomija nastala je na ljudskoj nemogućnosti da se stvari sagledaju u cjelini, na stvaranju općih zaključaka i definitivnih istina utemeljenih na jednoj tako sumnjivoj kategoriji kakva je lična impresija.

Pokušavajući napraviti sintezu od dva oprečna doživljaja stvarnosti, možda ne bismo mnogo pogriješili kada bismo zaključili: u prelijepoj zemlji Bosni i Hercegovini ljudi žive toliko loše i ružno da će ružnoća i lošost njihove egzistencije početi da rastače ljepotu njihove zemlje.

Haj za njim Fata zamandali vrata: Turisti su, osim što donose šolde i stabiliziraju ekonomije, još i velike ekološke štetočine. Kad nekim gradićem od stotinjak hiljada stanovnika protutnji milion ljudi godišnje, oni trajno devastiraju taj prostor. (To su u svijetu već osjetili, recimo, Barcelona i Dubrovnik, a naš ranjeni Mostar još je u fazi kada priziva tu armiju stranaca; posljedice će doći kasnije.) Devastiraju ga ne samo plastičnim, papirnim i drugim otpadom, već i pukim prisustvom. Mi slavimo milion noćenja, ignorirajući činjenicu da to istovremeno znači i milion defekacija i makar tri miliona dehidracija. Pa koji to gradić može podnijeti bez ozbiljnih posljedica? Mostarska kanalizacija puca po šavovima i s domaćom produkcijom fekalija, a turistički bonus bit će tu vjerovatno ona militantna bomba koja će situaciju u gradu pogoršati do razmjera katastrofe. Mi se rugamo Dalmatincima, ali ipak su oni izgleda žestoko u pravu i na pragu prave budističke mudrosti, one autentične filozofsko-ekološke istine, kada gostima poručuju: „Pošaljite nam naše proklete šolde, a vi se, lipi naši, ne pojavljujte.“

U Mostaru, poput svih važnih turističkih destinacija, uz ostalo, cvjeta i džeparenje. Razvilo se u ozbiljnu industrijsku granu, sa kontinuiranim prilivom deviznih sredstava u koji je inkorporiran veliki broj stalno uposlenih djelatnika. Sve počne od pokrivenih žena kojima samo oči vire, njima je dovoljno da na semaforu stanu nekoliko sekundi kraj nesretnog turiste i zbogom hiljade eura. Da ne bi bilo zabune, pokrivenost je tu tek alat, sredstvo za rad, a ne stvar religijskog opredjeljenja. I pitanje je da li se uopće radi o ženama. Posao je tako dobro uigran da u roku od sat vremena svi dokumenti budu vraćeni nesretnim zaljubljenicima u hercegovačke ljepote, koji se nakon ovog iskustva kunu da više nikada neće kročiti u BiH i da sljedeće godine idu u Kazahstan. Čak ni u ovoj djelatnosti nismo nešto posebno originalni, Barcelona je vjerovatno šampion po broju pokradenih turista.

Turizam u globalu: Nikada kao posljednjih nekoliko godina informacije iz oblasti turizma nisu bile tako mračne, pogibeljne i crnohumorne. Vrhunac tog darkerskog trenda bila je ekonomska i turistička kataklizma u Grčkoj iz 2014. godine, ako se ne varamo,  nevjerovatni sudar turističke sezone i serije beskonačnih štrajkova koji su paralizirali zemlju. Ali i brojne strane turiste, učinivši ih taocima bez alternativnog rješenja, bez benzina, bez mogućnosti da mrdnu naprijed ili bar nazad. Godišnji odmor nije nikakav luksuz. To je slamka za koju se hvata savremeni čovjek, opterećen svakodnevnim stresom i cjelodnevnom borbom za preživljavanje. Valja zamisliti takvog pojedinca (i duboko suosjećati s njim) dok na atinskih 40 stepeni stoji na usijanom asfaltu, kraj ugašenog automobila. Nema benzina kojim bi pokrenuo auto, a i da ima, šta da radi s njim kada je zaglavljen u stokilometarskoj koloni. Kako li će se taj paćenik kasnije odmoriti od takvog odmora?

Još malo o Turskoj i Hrvatskoj: Objektivno govoreći i historijski gledano, Hrvati se još nisu počeli baviti turizmom kako treba. Turska je u ovu masovnu djelatnost ozbiljno kročila tek prije dvadeset i nešto godina i u međuvremenu pretekla mnoge velesile. U Hrvatskoj ne samo da moraju zaustaviti divljanje cijena nego moraju poraditi i na prvoj lekciji – šta je ljubaznost i ko je gost. Neki bi morali na obuku u Tursku, Tunis, Egipat. Mnogi turistički poslenici kao da još nisu izašli iz samoupravljanja, izlazak je zapravo u toku, ali spor i neodlučan i trebat će tu dobro zagrijati stolicu da bi zemlja iskoristila sve one komparativne prednosti koje su joj dane s više instance. Hrvatska je prelijepa zemlja, politički zaglavila u nesnosnim postavkama, ali neminovno mora doći vrijeme kad će se stvari normalizirati, a njena depolitizirana ljepota zasjati punim sjajem. Jedna Kolinda ne čini turističku sezonu.

Kultura toaleta: WC je bitna kulturološka činjenica, ali i prvorazredni turistički alat. I javni i onaj ugostiteljski. U Indiji postoji Internacionalni muzej toaleta u kojem posjetitelji mogu pratiti povijesni razvoj ovog fenomena. Na našim ubogim prostorima iskristalizirale su se dvije opozitne grupe: ili miriše na cvijeće ili ubija amonijakom. Jedna od rijetkih stvari u kojima je nenadmašni Feral Tribune omanuo bilo je ismijavanje birvaktilnog hrvatskog ministra turizma Nike Bulića, koji je sjeo u auto, zaredao glavnom magistralom, ocjenjivao čistoću ugostiteljskih toaleta i pucao kazne na licu mjesta. Mostarski dizajner Miro Raguž slaže se u ocjeni da je WC jedno od ogledala svake države i ima zanimljivo zapažanje: „Nek mi oproste Bosanci, ali čist WC kao masovna pojava je nešto što u ovoj zemlji počinje tek zapadno od Neretve.“

U Sarajevu ima nekoliko oglednih primjeraka toaleta kakav bi trebalo da bude, ali i nešto više javnih u kojima je svaki ulazak imanentni zdravstveni rizik.

Hladni rat kupaćim gaćicama: Nekada je glavni globalni antagonizam bio onaj između Amerike i Sovjetskog Saveza, danas Rusije. Znamo kako je rat završio. A i da ne znamo, postoji jedan turistički detalj koji sve govori o krajnjem ishodu ovog sukoba: od svih kupaćih gaća, mali Rusi najviše vole one s američkom zastavom. Umjesto raketama i nuklearnim glavama, pobjeda je, srećom, izvojevana na medijskom, maskulturnom i simboličkom nivou.

Turizam je masovna pojava: Prošli put ispričali smo zanimljivu storiju o češkim turistima i vrećici čaja. E, evo iste te vrećice u novoj turističkoj priči. Kad je pao Berlinski zid, kompletan Istočni blok oslobodio se okova Sovjetskog Saveza. Sad su konačno mogli da dišu slobodno. Ali neki od njih nisu se zadovoljili samo disanjem, htjeli su još i osvetu. Pa mora historija malo da dokači i jučerašnje tlačitelje, ako ništa, makar kroz humor. U kafani sjedi grupa turista. Svima iz usta viri onaj konac od vrećice za čaj. Osveta potlačenih: došla grupa sovjetskih turista da obiđe taj čuveni Prag. Ovaj put nisu stigli na tenkovima, nego autobusom turističke agencije iz Moskve. A zlobni, osvetoljubivi turistički vodič odlučio im je pokazati kako se na Zapadu pije čaj. Pa im naredio – vrećicu stavite u usta i onda zalijevajte vrućom vodom.

Tako kaže legenda, a mi je ovdje samo zapisujemo. Za tačnost ne garantiramo. Ovakve anegdote nekada su i same bile dio specijalnog rata, kao dokaz da ni turizam nije depolitizirana djelatnost. U hladnom ratu sve je dozvoljeno.

Grisini test: Ponekad privatni smještaj, osim što je lijep na oči, ima i nevidljivu falinku – bude pretjerano vlažan. Evo najlakšeg načina da bezbolno i besplatno ustanovite stepen vlažnosti u odajama za odmor koje ste iznajmili. Ostavite preko noći nekoliko štapića grisinija nasred sobe. Ako ujutro bude suh – dobro i jeste. A ako osvane vlažan, mekan i gnjecav, bježite odatle ako ne želite da vam se ispod pazuha nafata memla.

Grafiti i njihova ljepota: Postoje i neke misteriozne ljepote naših krajeva koje nikada neće biti jasne dragim gostima. Mislimo na grafite, to subverzivno narodno blago na koje mnogi ne gledaju blagonaklono. Ali grafiti su prvorazredni artefakti, svjedočanstvo o tome kako živimo, i da je pameti, neke od njih zaštitili bismo zakonom. Recimo, onaj u centralnoj Bosni, na kojem piše THINK CLITORALLY. U Sarajevu u centru grada, na jednoj staroj austrijskoj zgradi stoje u razmaku od tri metra dva neuništiva simbola izvorne narodne mudrosti. Na prvom piše INAČE?, a na drugom – STOJIM IZA SVOJIH SISA.

Ipak, pobjednikom ove turističke sezone proglašavamo jednu potresnu humanističku poruku ispisanu na stijeni između Čapljine i Počitelja. Dovitljivi hercegovački duh poručio je urbi et orbi: SVI PIJU PIVE A JA HIN LJOSKAM.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja