Neretva krvari!
Gornji tok Neretve, jedne od naših najznačajnijih rijeka, krvari i umire i posljedice će biti katastrofalne i nepovratne ako urgentno ne obustavimo sve aktivnosti koje dovode do narušavanja i destrukcije ekosistema Božanske rijeke, kako su je nazvali drevni Iliri, kazala je u razgovoru za Slobodnu Bosnu ekološka aktivistica i direktorica Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT Lejla Kusturica.
Sa ovom vrijednom aktivisticom i borcem za naš okoliš razgovarali smo o gradnji hidroelektrane “Ulog” o kojem je nedavno čak i britanski Guardian objavio jedan alarmantan tekst upozoravajući da sporni projekat prijeti uništavanjem bioraznolikosti jedne od najljepših evropskih rijeka.
Vaša ekipa Fondacije Atelje za društvene promjene je nedavno boravila u gornjem toku rijeke Neretve, na mjestu izgradnje hidroelektrane. Kakve utiske nosite sa tog mjesta?
Još od početka intenzivnijih radova na izgradnji hidroelektrane (HE) “Ulog” u blizini Kalinovika predstavnici Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT i ostalih članica Koalicije za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine periodično posjećuju ovaj lokalitet. Kao i u slučajevima ostalih borbi za spas naših zajedničkih dobara, smatramo da je i u slučaju Neretve od krucijalnog značaja da, paralelno s pravnim i PR segmentom, budemo prisutni na terenu.
Ono što smo vidjeli u našoj posljednjoj posjeti, od 03.02.2024. godine, govori u prilog činjenici da stanje uopšte nije ohrabrujuće, štaviše, alarmantno je. Izgradnja spomenutog hidroenergetskog objekta u poodmakloj je fazi i već u aprilu tekuće godine, odnosno za manje od dva mjeseca, planirano je probno punjenje akumulacije HE “Ulog”, što znači da je preostalo izuzetno malo vremena za jače i odlučnije reakcije, prvenstveno bosanskohercegovačkih vlasti na različitim nivoima.
Gornji tok Neretve, jedne od naših najznačajnijih rijeka, krvari i umire i posljedice će biti katastrofalne i nepovratne ako urgentno ne obustavimo sve aktivnosti koje dovode do narušavanja i destrukcije ekosistema Božanske rijeke, kako su je nazvali drevni Iliri.
Nakon niza hidroelektrana koje su fragmentisale njen donji dio toka, realizacija projekta HE “Ulog” prijeti da sahrani i prelijepi, gotovo netaknuti gornji tok Neretve.
Posebno naglašavam da se ovdje ne radi o bilo kakvom političkom ili nacionalnom pitanju – ovo je pitanje opstanka nas i generacija koje dolaze. Neretva je regionalna rijeka, važna za sve nas ovdje i treba da se štiti kako bi u njoj uživao što veći broj ljudi.
“HIDROBOMBA IZNAD KONJICA”
Šta će izgradnja hidroelektrane značiti za biljni i životinjski svijet gornjeg toka rijeke Neretve?
Kada govorimo o posljedicama, one su brojne i to ekološke, ekonomske i sigurnosne. Radi se o hidroelektrani koja ima relativno veliku akumulaciju i derivacioni protok od nekih 2,5 kilometara između brane i mašinskog postrojenja. Režim u kojem bi radila ta hidroelektrana je orijentisan na vršni rad. To znači da bi radila povremeno – kao posljedicu imali bismo ogromne fluktuacije na dnevnoj bazi kako akumulacije same, tako i nizvodno. To predstavlja jedan od najvažnijih problema jer će itekako utjecati ne samo na živi svijet, ali i na ekonomske parametre.
Rezultati istraživanja stotina naučnika i naučnica tokom dvije Sedmice nauke na Neretvi, 2022. i 2023. godine, potvrdili su da je Neretva svojevrsna škrinja biodiverziteta na evropskom kontinentu. Tokom 2022. godine ova istraživanja potvrdila su prisustvo najmanje 1.300 vrsta na više područja istraživanja na Gornjoj Neretvi, od kojih je nekoliko novih za nauku. Jedna novootkrivena vrsta, insekt iz reda dvokrilaca, ime je dobila upravo po ovoj smaragdnoj kraljici – Baeoura neretvaensis.
Realizacijom HE “Ulog” i ostalih štetnih elektroenergetskih projekata u slivu Neretve (a planirano ih je čak 90-ak!) staništa navedenih organizama bit će narušena, što bi neminovno dovelo do redukcije njihove brojnosti, a moguće i izumiranja. Nizvodno se razvija poprilično ozbiljan oblik turizma, uključujući rafting i druge aktivnosti. I takav režim ispusta vode sigurno će se odražavati sve do Konjica, to će neminovno narušiti ekonomske aktivnosti od kojih živi veliki broj ljudi.
I treći je sigurnosni – HE “Ulog” se gradi na vrlo geološki nestabilnom području. Pojedini stručnjaci ovaj projekat nazivaju hidrobombom iznad Konjica.
Umjesto da ovakva visokovrijedna područja zaštitimo, po uzoru na razvijene evropske države, naša država ide u pravcu njihovog uništenja zbog zanemarivih količina električne energije.
Posljednja dešavanja, poput zamućenja Neretve i pomora ribe koji je uslijedio, o čemu smo detaljno pisali, ukazujući široj javnosti na ozbiljnost ovog problema, vjerovatno su tek početak onoga što nas očekuje ako istinski ne zaštitimo Neretvu.
Iz međunarodne zajednice često upozoravaju na projekte koji ugrožavaju okoliš u našoj zemlji. Nešto ih ne čujemo kada je HE “Ulog” u pitanju. Zašto?
Slažemo se u ocjeni da bi njihova reakcija mogla i trebala biti jača, naročito u slučaju institucija koje imaju više ingerencija po ovom pitanju (Energetska zajednica npr).
Nadali smo se da će Energetska zajednica otvoriti slučaj protiv Bosne i Hercegovine zbog hidroelektrane Ulog i projekta Gornja Neretva ali nije nam poznato da se to još uvijek desilo. Međutim, bilo je i određenih pozitivnih aktivnosti međunarodnih aktera poput Sekretarijata Stalnog komiteta Bernske konvencije koji je dao preporuku da se obustavi realizacija elektroenergetskih projekata u gornjem toku Neretve i da se ti prostori zaštite. Nažalost, domaće institucije su ignorisale navedene preporuke i omogućile investitoru nastavak izgradnje HE “Ulog”.
Ovdje posebno želimo istaknuti pozitivnu ulogu međunarodnog nevladinog sektora koji, prvenstveno kroz veliku kampanju “Sačuvajmo plavo srce Evrope”, daje veliki doprinos borbi za očuvanje cjelokupnog toka Neretve ali i drugih saveznika.
“VLASTI NAS GODINAMA IGNORIŠU”
Da li su domaće vlasti sa bilo kojeg nivoa poduzele bilo šta da se ovaj projekat zaustavi?
Baš kao i u slučaju brojnih drugih ekoloških pitanja, generalna je ocjena da su vlasti na svim nivoima, od državnog, preko entitetskih do lokalnih, zakazale kada je u pitanju zaštita sliva Neretve od najezde kontroverznih energetskih projekata.
Grad Konjic (tada Općina Konjic) nije na odgovarajući način zaštitio svoje interese prije 10-15 godina, kada je EFT Group u vlasništvu Vuka Hamovića, investitor HE “Ulog”, provodio aktivnosti na prikupljanju dozvola i saglasnosti za realizaciju ovog projekta.
Ništa konkretno nisu učinili ni prethodni sazivi Federalnog ministarstva okoliša i turizma, koje je, uzimajući u obzir da se HE “Ulog” gradi u neposrednoj blizini entitetske linije, trebalo i moralo uraditi daleko više po ovom pitanju. Umjesto toga, ovo ministarstvo uništilo je kompletnu dokumentaciju koja se odnosi na spomenuti projekat, što je užasavajuće. Slična je situacija i s Međuentitetskim tijelom za okoliš koje je u ovom slučaju imalo ingerencije, ali nije reagovalo na odgovarajući način.
O odnosu prema Neretvi najbolje govore posljednja ignorisanja čelnika državne i entitetskih nivoa vlasti naših zahtjeva za održavanje sastanaka na kojima bismo razgovarali o problematici zaštite ove rijeke.
Iskreno vjerujući da stojimo na istoj strani, strani zaštite prirode i građana i građanki ove države, koristimo ovu priliku da još jednom apelujemo na Borjanu Krišto, predsjedavajuću Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Radovana Viškovića, predsjednika Vlade RS, i Nermina Nikšića, premijera Vlade FBiH, da konačno odgovore na naše zahtjeve i pruže nam priliku da prenesemo stavove šire javnosti u vezi nužnosti zaštite naših jedinstvenih riječnih ekosistema.
“HE ‘ULOG’ BI MOGAO UNIŠTITI TURISTIČKI POTENCIJAL NERETVE”
Nesumnjivo je vrlo važno pitanje i donjeg toka rijeke Neretve. Jedno od najboljih i najpoznatijih tursitičkih ponuda u našoj državi je rafting na rijeci Neretvi. Da li će izgradnja HE Ulog imati negativan utjecaj na turistički potencijal rijeke Neretve?
Da bismo dovoljno dobro razumjeli sve opasnosti koje nosi eventualno puštanje u komercijalni pogon HE “Ulog”, kao što smo i rekli bitno je uvijek imati na umu da se ovaj objekat gradi na lokalitetu Velja strana, koji je izuzetno nestabilan i geološki stručnjaci nisu preporučivali bilo kakvu gradnju na istom.
Upravo je klizište na lokaciji izgradnje HE “Ulog” 1934. godine dovelo do najveće poplave u historiji Konjica, čije je posljedice lokalno stanovništvo osjećalo decenijama.
Pioniri ekološkog aktivizma u gradu gdje se Hercegovina spaja s Bosnom imaju običaj reći da je borba protiv izgradnje HE “Konjic”, koja je trebala biti smještena u naselju Džajići, “rodila” rafting na Neretvi, ali čini se da sada, 20-ak godina poslije, svjedočimo realizaciji projekta koji bi mogao “sahraniti” rafting, ribolov, rekreaciju i sve ostale neenergetske potencijale nizvodno, u gradu Konjicu pa i Jablanici.
Opet ponavljamo, posebnu opasnost po turistički brend konjički rafting predstavlja činjenica da će HE “Ulog” raditi po vršnom principu, što podrazumijeva velike oscilacije vodostaja nizvodno.
Uzimajući u obzir sve navedeno, borba protiv realizacije HE “Ulog” i ostalih štetnih projekata u slivu Neretve (planirane HE “Bjelimići” i “Glavatičeno” naša je obaveza prema genercijama koje dolaze, od kojih smo posudili Neretvu, Unu, Drinu i ostale rijeke.
Da li je za Neretvu već kasno? Da li je šteta već nepopravljiva?
Istina je da se Neretva nalazi pod sveopštim napadima energetskih lobija, ali čuvari i čuvarice bosanskohercegovačkih rijeka nikada neće odustati. Mi istinski vjerujemo da ovo što se radi na Neretvi mora biti obustavljeno. Mi ne odustajemo!
HE “Ulog” je, kao što smo u više navrata isticali, samo dio problema. Na Neretvi i njenim pritokama planirana je realizacija 90-ak elektroenergetskih projekata, a prisutni su i brojni drugi problemi poput zagađenja komunalnim otpadom, industrijskog zagađenja na lokalitetu industrijske zone u Konjicu, uzurpacije riječnih obala itd.
Moramo spomenuti i veliki projekat Gornji horizonti koji također prijeti Neretvi jer podrazumijeva preusmjeravanje podzemnih voda iz sliva Neretve u sliv rijeke Trebišnjice. Iako se projekt i istraživanja stari 50 godina, u posljednjih nekoliko mjeseci bilo je dosta promjena. Krenula je izgradnja hidroelektrane Dabar: postavljen je kamen temeljac, prije toga se gradio dovodni tunel koji je skoro pa završen. Ovaj projekat je velika prijetnja Buni, Bunici i Bregavi. A usljed opadanja nivoa vode u Neretvi, prijeti upliv slane vode koji je poguban za poljoprivredu.
Ni izgradnja neke hidroelektrane nije garancija da će ista i proraditi i ne trebamo odustajati. Puno je sličnih primjera, kako u Bosni i Hercegovini (npr. brana u Idbru kod Konjica i mala hidroelektrana “Željeznica 4” u Kreševu), tako i Evropi (austrijska nuklearna elektrana AKW Zwentendorf).
Kao aktivističke organizacije, uz masovnu podršku građana i građanki ove države, borimo se i borit ćemo se protiv svih navedenih anomalija, uz još jedan apel institucijama da konačno aktivnosti i procese zaštite dragocjenih rijeka stave na listu prioriteta. To je njihova obaveza pogotovo u svijetu u kojem klimatska kriza prijeti da ugroz život na zemlji ali i dug prema prirodi ove države i njenom cjelokupnom stanovništvu. (Samir Begović, Slobodna Bosna)
Ovo je lista deset Putinovih kritičara koji su umrli pod nerazjašnjenim okolnostima
Više od dva desetljeća predsjednik Vladimir Putin potiskivao je neslaganje u Rusiji. Kritičari, novinari i prebjezi suočili su se s teškim posljedicama nakon što su mu se suprotstavili. Od trovanja do pucnjave, misterioznih padova s prozora pa čak i pada aviona, dug je trag ušutkanih glasova.
Aleksej Navalni, čija je smrt u zatvoru još uvijek neobjašnjena, prethodno se razbolio na letu iz Sibira za Moskvu 2020. godine nakon što je otrovan Novičokom, nervnim agensom. Alexander Litvinenko, bivši ruski špijun koji je prebjegao i bio istaknuti Putinov kritičar, ubijen je polonijem-210 u Londonu 2016. godine, piše Newsweek.
Čini se da i druge smrti opozicionih figura pod Putinovom vladavinom slijede obrazac. Boris Njemcov, ubijen u blizini Kremlja, i Stanislav Markelov, ubijen u Moskvi zajedno s novinarkom Anastasijom Baburovom, samo su dva primjera. Natalia Estemirova, oteta i pronađena mrtva u Čečeniji, i Anna Politkovskaya, istraživačka novinarka ubijena u svojoj stambenoj zgradi u Moskvi, također su platile najvišu cijenu nakon svog neslaganja.
Evo 10 istaknutih Putinovih kritičara koji su umrli u atentatima ili misterioznim okolnostima.
Aleksej Navalni
Dob: 47
Datum smrti: 16. februar 2024.
Uzrok smrti: Aleksej Navalni umro je u zatvoru. Ruska zatvorska služba izvijestila je da se nakon šetnje nije osjećao dobro i da je izgubio svijest.
Biografija: Aleksej Navalni bio je istaknuti kritičar Vladimira Putina. Globalnu pozornost privukao je 2020. godine kada je preživio trovanje nervnim agensom Novichok. Navalni se dobrovoljno vratio u Rusiju iz Njemačke 2021., gdje se liječio od prethodnog trovanja. Po povratku je odmah uhapšen. Navalni je bio poznat po razotkrivanju korupcije, istraživanju Putinovog unutarnjeg kruga i vođenju antikremaljskih opozicionih pokreta. Njegovu smrt kolege iz opozicije vjerovatno će vidjeti kao političko ubistvo koje se može pripisati Putinu, ali je još neobjašnjena.
Mihail Lesin
Dob: 57
Datum smrti: 5. novembar 2015
Uzrok smrti: Mihail Lesin bio je bivši ruski ministar tiska i medijski direktor. Pao je u nemilost Putina i suočio se s nadzorom zbog svog bogatstva. Lesin je pronađen mrtav u hotelskoj sobi u Washingtonu, D.C. Službenim uzrokom smrti utvrđeno je da su slučajne povrede tupim predmetom, ali i dalje postoje pitanja o okolnostima.
Boris Nemcov
Dob: 55
Datum smrti: 27. februar 2015.
Uzrok smrti: Boris Nemcov je ubijen na mostu u blizini Kremlja. Njegovo ubistvo ostaje neriješeno, ali mnogi vjeruju da je bilo politički motivirano. Nemcov je bio glasni kritičar Putinove vlade, zalažući se za demokratiju, ljudska prava i transparentnost. Bio je zamjenik premijera za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina, a kasnije je postao istaknuta opoziciona osoba.
Boris Berezovski
Dob: 67
Datum smrti: 23. mart 2013.
Uzrok smrti: Boris Berezovski bio je bogati biznismen, oligarh i bivši Putinov saveznik. Međutim, postao je glasan kritičar i pobjegao u U.K. Berezovski je pronađen mrtav u svom domu u Berkshireu u Engleskoj. Službenim uzrokom smrti proglašeno je samoubistvo, ali sumnje ostaju zbog njegovih opozicionih aktivnosti visokog profila.
Sergej Magnitski
Dob: 37
Datum smrti: 16. novembar 2009. godine
Uzrok smrti: Sergej Magnitski bio je advokat i revizor koji je razotkrio golemu shemu porezne prevare u koju su bili umiješani ruski dužnosnici. Bio je uhapšen, zatvoren i uskraćeno mu je liječenje. Magnitski je umro u pritvoru nakon teških premlaćivanja i medicinskog zanemarivanja. Njegova smrt dovela je do donošenja Zakona Magnitski u Sjedinjenim Američkim Državama, koji sankcionira ruske dužnosnike umiješane u kršenje ljudskih prava i korupciju.
Stanislav Markelov
Dob: 34 godine
Datum smrti: 19. januar 2009.
Uzrok smrti: Stanislav Markelov bio je advokat za ljudska prava i novinar. U Moskvi ga je ubio napadač koji je ubio i novinarku Anastasiju Baburovu. Markelov je zastupao žrtve kršenja ljudskih prava i kritizirao postupke ruske vlade u Čečeniji. Njegova smrt izazvala je zabrinutost za sigurnost onih koji se protive režimu.
Anastasija Baburova
Dob: 25
Datum smrti: 19. januar 2009.
Uzrok smrti: Anastasia Baburova, novinarka i aktivistica, ubijena je zajedno s advokatom za ljudska prava Stanislavom Markelovim u Moskvi. Izvještavala je o neonacističkim skupinama i političkom nasilju. Njeno ubistvo ostaje neriješeno, ali se vjeruje da je povezano s njenim aktivizmom.
Natalija Estemirova
Dob: 50
Datum smrti: 15. julu 2009.
Uzrok smrti: Natalia Estemirova, aktivistica za ljudska prava i novinarka, oteta je u Groznom u Čečeniji i pronađena mrtva kasnije tog dana. Dokumentirala je kršenja ljudskih prava u Čečeniji i kritizirala vladu. Njeni ubistvo ostaje neriješeno, ali se vjeruje da je povezano s njezinim aktivizmom i kritiziranjem čečenskih vlasti.
Anna Politkovskaja
Dob: 48
Datum smrti: 7. oktobar 2006.
Uzrok smrti: Anna Politkovskaja, istraživačka novinarka, ubijena je iz vatrenog oružja u svojoj stambenoj zgradi u Moskvi. Opširno je izvještavala o kršenju ljudskih prava, korupciji i ratu u Čečeniji. Njezin je rad bio kritičan prema Putinovoj vladi, a njeno ubistvo izazvalo je međunarodni bijes. Unatoč istragama, nalogodavci koji stoje iza njezina ubojstva nisu privedeni pravdi.
Jurij Ščekočihin
Dob: 53
Datum smrti: 3. juli 2003
Uzrok smrti: Juri Ščekočihin bio je novinar, pisac i član ruske Državne dume. Istraživao je korupciju, organizirani kriminal i kršenja ljudskih prava. Ščekočihin se iznenada razbolio i umro iz nepoznatog uzroka. Neki sumnjaju na trovanje, ali okolnosti ostaju nejasne. (Klix)
Pater Stanko Perica: Negativan odnos prema migrantima naškodit će samo nama samima
Stanko Perica, svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi, u intervjuu za Tacno.net govori kako poboljšati odnos ovdašnjih društava prema izbjeglicama i migrantima
Stanko Perica isusovački je svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Jugoistočnoj Europi. Rođen je 1983. u Rijeci. Po struci pravnik, nakon trogodišnje odvjetničke karijere, s 27 godina, 2010, odlučio se za svećeništvo i pristupio Družbi Isusovoj. Nakon novicijata u Splitu zaređen je 2018, a dvije godine kasnije, 2020, od Tvrtka Baruna preuzeo je odgovornu dužnost ravnatelja ugledne globalne Isusovačke službe za izbjeglice za područje Jugoistočne Europe. U posljednje tri godine, otkako vodi JRS za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Kosovo, pater Perica uspješno je naslijedio zapaženu humanu djelatnost JRS-a pod vodstvom Tvrtka Baruna, a i osobno se istaknuo humanošću i poštovanjem prema ljudskom dostojanstvu izbjeglica i migranata. Za Tacno.net rado je pristao dati intervju o tome kako ljudima na putu olakšati tešku migrantsku sudbinu te kako onima koji dolaze i žele ostati, pomoći da se na zadovoljstvo svih što bezbolnije uključe u ovdašnja društva.
Razjasnimo, molim, prvo termine. Za ljude koji iz siromašnih zemalja pristižu u regiju, uvriježilo se nekoliko pojmova, a dva ključna jesu “migranti” i “izbjeglice”. Ti pojmovi ne znače isto, a imaju čak i ideološko-politički prizvuk, pa ljevica više voli rabiti termin “izbjeglice”, a desnica “migranti”. Koristi se i neutralan termin “ljudi u pokretu”. Koje termine koristite u JRS-u i u kojem točno značenju?
Prisilna su kretanja u današnjem svijetu takva da nerijetko nije moguće povući jasne razdjelnice između migranata i izbjeglica. To je globalizirani svijet, tehnički vrlo napredan, u kojem više ljudi neko ikada živi ispod granica dostojanstva; postoji gomila lokalnih oružanih sukoba, u mnogim je kontekstima nasilje samorazumljivo, sve je izraženiji problem globalnog zagrijavanja koje čini mnoga područja nenastanjivima… Međunarodno pravo, prema definiciji koja je donesena prije više od sedam desetljeća imajući u vidu prvenstveno izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata i hladnoratovske disidente, priznaje status izbjeglica samo onima koji su pobjegli iz svoje zemlje zbog sukoba ili progona. Izbjeglice, stoga, strogo gledajući, nisu oni koji bježe zbog elementarnih nepogoda, klimatskih promjena, ekstremnog siromaštva ili su pobjegli u drugi dio svoje zemlje bez da su je napustili. Katolička Crkva u svojim dokumentima posljednjih godina sve te prisilno raseljene ljude naziva migrantima i ne pravi razliku u odnosu na izbjeglice. Taj mi se pristup čini mudrim, upravo zbog toga što uvažava dinamičnost našeg globaliziranog svijeta.
Preuzeli ste upravljanje JRS-om za Jugoistočnu Europu 2020. godine. Kako biste općenito opisali razvoj situacije u te tri godine na području koje pokriva JRS Jugoistočne Europe? Pogoršava li se situacija ljudima koji dolaze ili se možda poboljšava i zašto?
Rad u polju migracija uvijek je dinamičan. Utopijski razmišljajući, voljeli bismo da nema potrebe za našim radom, ali je zadnjih nekoliko godina niz izazova zahtijevao konstantan rast napora i jačanje kapaciteta. Jako smo se angažirali oko Ukrajinaca s projektima učenja jezika, pomoći pri zapošljavanju i psihosocijalnim asistencijama. Na tzv. balkanskoj ruti bilo je mnoštvo iznenadnih događaja, koji su trajali duže ili kraće vrijeme. U BiH smo, naprimjer, zaposlili prevoditeljicu za španjolski, jer su Kubanci u jednom periodu postali najzastupljeniji korisnici. U Srbiji smo iz naše kuće za maloljetnike uspjeli upisati dvojicu azilanata na državni fakultet, što je prvi takav slučaj u povijesti. Kosovo je primilo veću grupu ukrajinskih novinara pa smo se značajno angažirali oko njihove integracije, na njima prilagođen način. Hrvatska je prolazila periode – od svakodnevnih prijava za nasilje na granicama do slobodnog kretanja migranata kojima se izdavala takozvana sedmodnevna dozvola. Tada su se veće grupe zadržavale na kolodvorima, napose u Rijeci, gdje smo s Nadbiskupijom i Gradom otvorili tranzitni punkt na kojem su se dijelili topli obroci, odjeća i obuća. Sve u svemu, zasad Jugoistočna Europa za migrante ostaje tranzitna zona u kojoj se eksperimentira s pristupima, vodeći se prioritetima među kojima najčešće nije ljudsko dostojanstvo migranata.
Kako biste usporedili odnos prema ljudima koji dolaze u zemlje koje pokrivate: Hrvatsku, BiH, Srbiju i Kosovu? Molim vas da usporedite odnos države, ali i odnos društva, pojedinih ljudi prema onima koji su došli. Sjećam se, naprimjer, da su ljudi u bihaćkom kraju prije nekoliko godina bili izuzetno gostoljubivi prema izbjeglicama, ali se to s vremenom, nažalost, počelo mijenjati nagore.
Usporedba koja se redovito nameće jeste ona između gostoprimstva spram Ukrajinaca i ostalih migranata. Za prve smo našli pravni okvir i dočekali ih raširenih ruku. Druge puštamo da pogibaju u Mediteranu ili balkanskim rijekama i planinama. To je potcrtao u više navrata i papa Franjo govoreći kako smo prikriveni rasisti. Kako je to obično slučaj kod marginaliziranih, postoje ljudi kojima njihova situacija dira srce i oni koji za tu stvarnost nisu zainteresirani. No migranti nisu, jednostavno, marginalizirani, oni su velika skupina ljudi, pa samim time i politički resurs. Zemlje naše regije sve aktivnosti oko migranata pokrivaju novcima EU i međunarodnih organizacija. Taj privilegij često nije iskorišten na način da se migrantima priušte uvjeti na europskoj razini, već da bi se osiguralo što više radnih mjesta u državnim strukturama koje o njima navodno brinu, i održao sustav koji migrantima ne pomaže ni izbliza koliko bi trebao. Osim toga, svojim nevještim upravljanjem migrantskim tokovima, države ovdje potiču strah i srdžbu lokalnog stanovništva. U jesen prošle godine imali smo istovremeno kriznu situaciju na sjeveru Vojvodine i u Karlovačkoj županiji, gdje je lokalno stanovništvo izgubilo svaki osjećaj sigurnosti koji bi im država trebala pružati.
Što je najveći problem u golemom i kompliciranom kompleksu problema u vezi s ljudima koji dolaze? Jesu li to smrtonosno opasna putovanja na kojima prevaljuju više tisuća kilometara, ili je najveći problem nasilje na granicama, ili odnos država prema tim ljudima, ili predrasude i stereotipi koji ih dočekuju u Europi i sl.?
Trenutno je najveći problem u tome što šverceri određuju tko će stići u Europu, a tko neće. Za većinu država u kojima vlada ekstremno siromaštvo ne postoje legalni putovi do dobrostojećih zemalja. Spašava se stoga samo onaj tko ima novca platiti taj put, koji je skuplji što su prepreke na granicama veće. Prema međunarodnom pravu, ljudi imaju pravo ostati, ali i iseliti se iz svoje zemlje. Socijalni nauk Crkve eksplicitno spominje i dodatno pravo – da se mogu useliti u drugu zemlju i da ih je ona dužna primiti u skladu sa svojim mogućnostima. Nitko, naime, nema obvezu živjeti čitav život u bijedi i oskudici zbog toga što je imao nesreću roditi se u zemlji takvog stanja. Nažalost, postoji mnoštvo takvih zemalja i milijuni ljudi u takvim situacijama. Borba tih ljudi za dostojanstvo vjerojatno će odrediti budućnost globalnog sjevera. Trenutni manjak sustava glede njihova dolaska očito je neodrživ, a rješenje je u stvaranju strategije po kojoj će poslodavci, civilno društvo, vjerske institucije i država u zajedničkoj koordinaciji nuditi legalne putove za određeni broj ljudi.
Država je, rekao bih, najodgovornija za prijem tih ljudi; prema odnosu vlasti orijentira se i društvo. Navedite, molim, ukratko konkretne mjere koje JRS predlaže, a kojima bi se život tih ljudi poboljšao u svakoj od zemalja Jugoistične Europe.
Ono što bismo željeli i oko čega se trudimo jeste involviranje lokalnog stanovništva u to pitanje, povezivanje i angažiranje onih koji su voljni pomoći kako bi se ljudima pomoglo. U regiji smo u situaciji s Ukrajincima vidjeli da je to moguće i da su naši ljudi voljni priskočiti u pomoć potrebitima. Naša organizacija takve projekte organizira u mnogim drugim zemljama. Npr. u Francuskoj vodimo veliki projekt Welcome, u kojem migranti kroz šest mjeseci borave u šest različitih lokalnih obitelji koje nam se prijave, i u tom periodu oni prođu kroz inicijalnu integraciju kako bi bili sposobni za samostalan život. U Italiji vodimo kuće u kojima migranti zajedno borave do šest mjeseci, a u tom periodu intenzivno uče jezik, traže posao i pripremaju se za samostalnost. Osobno sam, za vrijeme studija u Rimu, volontirao kao noćni čuvar u jednoj takvoj kući gdje je bilo smješteno 40 migranata. U Španjolskoj i Portugalu imamo tzv. humanitarne koridore, kroz koje u suradnji s vlastima dovodimo posebno ugrožene migrante izravno iz njihovih zemalja u naše institucije, gdje onda skrbimo o njima. Sve se to odvija uglavnom na volonterskoj bazi. Migrantski je fenomen prevelik da bi se država skrbila o njemu ignorirajući lokalno društvo. A Crkva ima tradiciju i karizmu socijalnog angažmana, počevši od škola, bolnica, pučkih kuhinja, ubožnica, itd. Potrebno je samo dati priliku za angažiranje. U zemljama naše regije to ide teže, vjerojatno dijelom zbog toga što smo tu tradiciju i karizmu izgubili u komunizmu, a dijelom iz potrebe za opstojnošću velikog državnog sustava u vezi s migrantima, čije sam financiranje i funkcioniranje opisao.
U Beogradu i Sarajevu JRS vodi Kuće za integraciju. Opišite ih: što rade, koliko korisnika imaju? Planirate li slične institucije i u Hrvatskoj i na Kosovu, i zašto ih ondje nema?
Riječ je o integracijskim kućama za djecu bez roditeljske pratnje. Budući da maloljetnici imaju pravo na posebnu skrb, napose oni koji nisu u pratnji roditelja, a u ta dva grada postojao je velik broj njih koji su se nalazili u običnim migrantskim kampovima, nametnula se ova potreba. Nije bilo lako proći kroz svu potrebnu proceduru niti iznaći sredstava za svakodnevno funkcioniranje, no uspjeli smo. Obje kuće mogu primiti po petnaestak korisnika, kojima je ondje osigurana 24-satna skrb. Imamo zaposlene socijalne radnike, pedagoge i psihologe, koji s njima individualno rade. Većina se ne zadržava više od nekoliko tjedana budući da želi sustići rodbinu koja je već na Zapadu, ali dobar je broj upisao školu i želi ostati ondje. U Hrvatskoj se takva djeca smještaju u državne domove, što smatram neprikladnim rješenjem radi specifičnosti te populacije. No ovdje je, nažalost, dijalog s državnim vlastima o ovakvim projektima puno zahtjevniji, da ne kažem nemoguć. Trenutno smo jedina zemlja Europe, ubrajajući i one van EU, gdje JRS, kao ni većina drugih organizacija, nema pristup centrima za tražitelje azila niti centru za detenciju. Rad humanitarnih organizacija u ta dva bazična tipa ustanova za migrante danas je općeprihvaćena praksa, samo kod nas nije. (Boris Pavelić, Tačno.net)
