Nekada smo koristili termine fama, glasine i tračevi; prošle godine, iz čista mira, čovječanstvo je zaludio izraz lažne vijesti

Medij u kojeg imam povjerenja piše da je Donald Tramp bliži pobjedi na izborima za američkog predsjednika. Kao argument navodi rezultate istraživanja. Drugi mediji, koje inače ne volim, kažu da je Donald Tramp rasista i pokvareni bogataš, navodeći njegove izjave kao dokaz. Vidim, neki novi mediji, za koje nisam čuo ranije, nabrajaju njegove navodne izjave iz mladosti. Ali nije važno, ja ću glasati za Hilari Klinton jer mi se više sviđa.

Prethodni scenario razmišljanja predstavlja dva koncepta o kojima se mnogo piše početkom 2017. godine. U pitanju su “lažne vijesti” i “post-istina”, koje, prema mom mišljenju, treba posmatrati komplementarno: nema “uspjeha” lažnih vijesti bez post-istine. Ali, prije svega, želim napomenuti da ovi termini možda jesu novi, ali fenomeni kao takvi postoje mnogo duže od samog kreiranja termina. Naime, lažne vijesti postoje otkako je čovjek počeo prenositi informacije, bilo neverbalno ili verbalno. Termini kojima smo opisivali i opisujemo takve pojave su fama, glasine i tračevi. Šta se to promijenilo prošle godine pa smo ih zaboravili i postali očarani “novim terminom” lažnih vijesti?

Riječ godine

Prije nego se detaljnije pozabavimo tim pitanjem, trebamo definisati koncept post-istine. Ovaj koncept je 2016. proglašen za riječ godine, a podrazumijeva okolnosti ili situacije u kojima su činjenice manje važne od emocija. Drugim riječima, čovjek svoje odluke sve manje zasniva na provjerenim i tačnim informacijama, a sve više na svojim stavovima, procjenama i emocijama. Kao dokaz promjene paradigme uzimaju se događaji poput Brexita i izbora za američkog predsjednika 2016. godine. Ovi događaji su pokazali rezultate kakve istraživači javnog mnijenja nisu mogli predvidjeti, pa se od tada tvrdi kako je čovječanstvo prestalo uzimati u obzir činjenice kada donosi neku važnu odluku.

Ipak, nije sve tako jednostavno kako se čini na prvi pogled. Koncept post-istine podrazumijeva da je čovjek do jednog trenutka primarno djelovao tako da najviše u obzir uzima provjerene i tačne informacije, na štetu ličnih stavova i uvjerenja. To, naravno, nije tačno; u teorijama javnog mnijenja i izborne motivacije postoje koncepti koji govore upravo o istim ili sličnim fenomenima. Na primjer, u proučavanju izborne motivacije koristi se koncept “emotivno glasanje”, koji podrazumijeva takvo ponašanje birača u kojem se zanemaruju činjenice (bilo one iz medija ili drugih oblika komunikacije). Recimo, ako se vratimo našem uvodnom scenariju, vidimo da osoba svjesno zanemaruje navodne činjenice iz medija i odlučuje da glasa za kandidata koji mu se više “sviđa”. Isto tako, u teorijama javnog mnijenja izučava se koncept konformizma iz ubjeđenja: osoba će se ponašati u skladu sa svojim stavovima i uvjerenjima zato što zaista smatra da je to najbolji način.

Dakle, vidimo da koncept post-istine nije suštinski nov, nego je svoju aktuelizaciju dobio najviše zahvaljujući ulaskom koncepta “lažnih vijesti”. U širem smislu, lažnim vijestima možemo posmatrati sve medijske napise koji nisu u službi javnog interesa, bilo zbog političkih pritisaka, bilo zbog neodgovornog ponašanja medija. Ako prihvatimo definiciju odgovornog novinarstva koja kaže da je novinarstvo djelatnost koja građanima treba obezbijediti pravovremene i istinite informacije kako bi donosili odluke, jasno je da većina medija ne objavljuje samo “istinite vijesti”. Dovoljno je da pogledamo medijsku sliku Bosne i Hercegovine i zaključimo da ima onoliko “istina” koliko ima medija. S druge strane, konceptom “lažnih vijesti” se u posljednje dvije godine označava nešto drugo: svjesno masovno kreiranje netačnih vijesti s ciljem da se utiče na ishod nekog događaja.

Takav koncept jeste nov, jer je njegov nastanak omogućen razvojem novih medija, kao što su blogovi, društvene mreže i portali. Ranije nije bilo moguće u jednom danu napraviti na desetine medija i ispuniti ih stotinama lažnih vijesti – danas je itekako moguće.

Provjera činjenica

Koncept “lažnih vijesti” ne treba miješati sa alternativnim vijestima i činjenicama. Provjerene, tačne i istinite informacije danas mogu pokazati kako su činjenice koje smo do juče smatrali “istinitim” ustvari bile vješto upakovane fabrikacije stvarnosti. Upravo u takvim okolnostima je važno posmatrati post-istinu, jer je ponekad vraćanje svojim kritičkim promišljanjima i stavovima odbrambeni mehanizam od iskrivljenih činjenica. Recimo,  masakr studenata na Trgu Tjenanmen 1989. godine se i danas nalazi u knjigama i udžbenicima kao primjer okrutnog ponašanja vojske prema građanima. Tekst koji sadrži ovakav opis događaja je rad Džona Kina pod nazivom “Strukturni preobražaji javne sfere” iz 1995. godine, gdje autor navodi: “gotovo sigurno je izvještavanje produžilo trajanje protesta, okončanog pokoljem između 400 i 800 studenata”. Alternativne činjenice pokazuju da do masakra zapravo nikada nije ni došlo, a pogotovo da nije bilo krvavog marša oklopnih vozila. Slobodan Reljić u tekstu za Politiku “Masakra nije bilo” navodi niz primjera svjedoka sa događaja na Trgu, među kojima je najvažnija izjava dopisnika BBC-ja Patrika Džejmsa koji je rekao: “nije bilo masakra na Tjenanmenu” i “možda sam pogrešno prenio dešavanja sa Trga”.

Građani koji razumiju da medijske činjenice često nisu prave činjenice, svjesno svoju odluku donose na osnovu stavova i emocija, tako da se post-istina ne može posmatrati negativnom pojavom. U vremenu preobilja informacija i širenja novih medija, građanima nije lako odvojiti žito od kukolja. Lažne vijesti su postale industrija, jer online mediji koji su napravljeni u svrhu dezinformisanja publike izgledaju identično onim za koje smatramo kredibilnim i vjerodostojnim.

Lažne ili djelimično lažne vijesti su postale svjesno opredjeljenje, a ne izuzetak koji se desi povremeno zbog žurbe ili novinarske greške. Zbog ovih novih okolnosti, u svijetu je u porastu tzv. “fact checking” ili aktivnost provjere činjenica. Riječ je o posebnim medijima kojima je jedini cilj da provjeravaju činjenice, izjave političara i glasine.

Možda je u tome skriveno jedno od mogućih rješenja kako bi se zaustavilo širenje lažnih vijesti. Smatram da, kao što sam rekao ranije, lažne vijesti nisu nova pojava – ali nova pojava jeste širenje lažnih vijesti koje je olakšano novim medijima. Ukoliko jedan portal s lažnim vijestima objavi neistinitu informaciju, to nije veliki problem. Problem je kada “kredibilni” mediji svjesno ili nesvjesno preuzmu takvu vijest i tako pojačaju njen efekat. U tom scenariju uvijek najviše strada publika, koja više ne može sa sigurnošću znati šta je činjenica, a kamoli šta je istina.