Pres-konferencije poprišta su opozitnih taktika. Novinari teže doći do zadovoljavajućeg odgovora, dok govornik iskorištava svaku priliku da u očima glasača bude pobjednik

RTRS: Vanredna pres-konferencija – 21. august 2018.

PODRŠKA NEZAVISNOM NOVINARSTVU: Na vanrednoj pres-konferenciji, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, iskoristio je priliku produbiti jaz između svog glasačkog tijela i novinara koji djeluju na prostoru Bosne i Hercegovine, pa i Republike Srpske. Fokus njegovog negodovanja, a i glavni razlog sazivanja ove konferencije, bio je okvirni sporazum Vlade SAD-a i Savjeta ministara BiH, na osnovu kojeg će se donirati osam miliona dolara za borbu protiv korupcije. Dodik tvrdi da je pod krinkom navedene borbe u pitanju uplitanje strane vlade u unutrašnje poslove BiH i RS-a, te je financijska sredstva USAID-a nazvao “pomoći protiv ruskog utjecaja“. Njegova zabrinutost, dalje, seže i do mogućeg utjecaja na izborni proces koji bi ova sredstva mogla imati uoči oktobarskih izbora, te ih je izjednačio s britanskim utjecajem koji je ranije okarakterizirao na sličan način.

CRNA LISTA: Kao jedan od glavnih problema koji se javljaju kod trošenja spomenutih donacija jeste, kako Dodik navodi, “netransparentnost trošenja tih sredstava”. Predsjednik RS-a stoga naglašava u intervjuu da će se time “baviti u budućnosti”, te da će “doći do svakog onog ko bude koristio ova sredstva”. Dodik je vjerovatno i sam bio svjestan težine ovakve izjave, pa je odmah dodao da nije cilj “spriječiti nekakvo drugo i drugačije mišljenje“, iako nije naveo alternativni cilj koji bi imalo “dolaženje” do korisnika sredstava osim implicirane prijetnje koje njegove riječi nose. Nastavio je prijetnju tako što je napomenuo kako vlast zna “ko su subjekti koji su ranije primali pomoć od strane američke ambasade”, te naglašava da su “oni uredno evidentirani u okviru (našeg) sistema, vlasti i ministarstva”. Shvatiti ovakve Dodikove komentare i izjave kao išta drugo nego pokušaj zastrašivanja bilo bi krajnje naivno i narušilo bi profesiju novinarstva, koja je u BiH (ali i u svijetu) u nezavidnom položaju.

Posebna meta ovakvih primjedbi Predsjednika RS-a po automatizmu postaje ona nekolicina profesionalaca koja se bavi istraživačkim novinarstvom, kao vidom temeljitog istraživanja jednog konkretnog problema u društvu. Upravo na to je upozorila Snežana Mitrović, novinarka N1 televizije, koja je nakon Dodikovog izlaganja postavila pitanje o odnosu njegovih komentara na USAID-ove donacije i rezultata istraživanja u vezi s njegovim bogatstvom i imovinskim stanjem do kojih je došao CIN (Centar za istraživačko novinarstvo). Naglasila je da je CIN osnovan sredstvima USAID-a i da je dan prije pres-konferencije objavljena baza podataka imovinskog stanja političara u BiH. Dodik je na pitanje odgovorio tako što je rekao kako ima “uredno pokošeno dvorište” i da je “prije funkcije predsjednika bio bogatiji nego danas”. Iako se ovakve izjave činile beznačajnim, one predstavljaju uvod u ono što je u retorici poznato kao: kontroliranje rasprave. Koristeći se ovom metodom, Dodik uspijeva temu o kojoj se raspravlja (u ovom slučaju to je njegovo bogatstvo i način na koje je stečeno) skrenuti na trivijalnosti kako bi naveo novinare koji participiraju u raspravi da napadaju ono što je njemu lakše braniti nego eventualnu korumpiranost u koju je upleten. On to uspijeva tako što se oslanja na liberalnu koncepciju rasprave kao sredstva kojom nije cilj doći do pobjede, nego do sinteze dviju ili više ideja, a time i do napretka. Dodik je svjestan da novinari ne žele dokazati da su “pobijedili” u raspravi s njim, nego da žele doći do zadovoljavajućeg odgovora koji će informirati i osvijestiti javnost. Njemu, međutim, rasprava ne znači doći do takvog cilja. On svrhu rasprave s novinarima vidi kao priliku dokazivanja snage i samopouzdanja. On u raspravi vidi takmičenje o čijem pobjedniku odlučuju gledaoci i glasači, pa se u razgovoru s novinarima i postavlja tako. Dodik je svjestan da tu “pobjedu” ne donose činjenice i istina, već samopouzdanje u ono što govori.

Upravo to je razlog zašto smo pred kraj njegovog odgovora mogli čuti kako on novinarima postavlja pitanje: “A gdje je sjedište tog CIN-a?” Milorad Dodik, naravno, zna gdje je sjedište, ali svojim sarkastičnim pitanjem pokušava utemeljiti upravo to samopouzdanje koje mu je potrebno da bi pobijedio u raspravi. Kada mu novinar odgovori da je sjedište CIN-a u Sarajevu, Dodik se nasmiješi ironično i samo kaže: “Dobar dan”, aludirajući na to kako CIN potvrđuje njegov narativ o Sarajevu koje aktivno radi na narušavanju integriteta RS-a. U nastavku postavlja još jedno pitanje novinarima: “Ko rukovodi s time?” Novinari nisu spremni na ovakvo pitanje i nemaju traženu informaciju, na šta Dodik insistira “da im on kaže” ko rukovodi CIN-om, te značajno navodi ime Dino Jahić. Jedan novinar ga pita šta to ime znači, a Dodik na to odgovara da su oni novinari i da oni trebaju to provjeriti, i kako njemu lično “znači svašta”. Ovakvim neodređenim odgovorom Dodik je uspio kontrolirati razgovor i skrenuti ga na temu koja njemu ide u prilog, prozivajući istovremeno Jahića, što se može vidjeti kao još jedan primjer taktike zastrašivanja, pa čak i podsticanje na mržnju i/ili nasilje protiv novinara.

AL JAZEERA BALKANS: Kontekst – 22. august 2018.

SPINOVANJE: Na temu “Sankcionisanja govora mržnje”, u Kontekstu se govorilo i o govoru mržnje kojim se koriste političari u BiH. Gošća Sevima Sali Terzić, saradnica fondacije Centar za javno pravo, naglasila je da je glavni problem taj što mediji daju političarima prostora za takve govore, te da privatizacija medija doprinosi njihovom “stajanju uz političare“ umjesto da ih drže odgovornim za ono što čine i govore. Problematiku koju tematizira Kontekst, Sali Terzić definira kao vrstu alata kojim se političari koriste kako bi skrenuli pažnju javnosti s “pravih” problema, a to je, prema gošći, izuzetno vidljivo u predizbornom periodu.

SLOBODA GOVORA: Često se pod krinkom slobode govora govor mržnje pokušava plasirati u javnost. Sali Terzić navodi i to kao jednu od manipulatorskih taktika političara, te u kratkom izlaganju uspijeva iskoristiti svoj medijski prostor da informira javnost o kvalifikaciji slobode govora i govora mržnje koja se primjenjuje u evropskim institucijama. Time je ilustrativno pokazala da postoji razlika i da ju je moguće utvrditi, te da nema izgovora ne primjenjivati istu u domaćem kontekstu.

PRESJEK:

U obraćanju novinarima, Milorad Dodik je iskoristio priliku nezavisno novinarstvo nazvati sredstvom stranih vlada kojim žele utjecati na izbore u BiH. Njegova netrpeljivost prema novinarima koji povezivanjem činjenica žele doći do istine je očigledna tokom čitave konferencije. Ono što, međutim, zabrinjava više od trenda omalovažavanja profesije novinarstva jeste Dodikovo podsticanje na mržnju prema pojedincima iz ove profesije. Njegovo komentiranje Dine Jahića kao subjekta koji radi na narušavanju RS-a krajnje je opasno ne samo za Jahića nego i za sve one koji namjeravaju da se bave istraživačkim novinarstvom u ovoj državi. Upravo o tom iniciranju mržnje kroz govor raspravljalo se na Al Jazeeri Balkans, gdje je gošća Sevima Sali Terzić, saradnica fondacije Centar za javno pravo, kroz kratko izlaganje objasnila razlike u nijansama govora mržnje i slobode govora.