Ponedjeljak, 19. juli: Sve što ste htjeli znati o nepotizmu

Neka od brojnih domaćih postaja po ko zna koji put reprizira treći nastavak Kuma. Uza sve kvalitete i mane, film je zanimljiv i po nepotizmu. Kada se tek pojavio u javnosti, kritičari su sasijekli Sofiju Coppolu, kćerku režisera filma Francisa Forda Coppole, kojoj je otac dodijelio glavnu žensku ulogu. Ako i nije briljirala, ono što je uradila daleko je od katastrofe, kako se tada pisalo. Ovaj primjer govori nam nešto bitno o današnjem stanju društvene svijesti: ljudi su alergični na bilo kakvu formu nepotizma. Tri puta razmislite prije nego što suprugu, muža, kćerku, sina, oca, majku, ljubavnicu ili bilo koga iz užeg i šireg porodičnog kruga uključite u politički život i nakačite ga na budžetsku pipu. Zašto bi bilo koja i bilo čija obitelj politici i društvu davala dva ili tri člana, kada je toliko porodica bez pristupa vlasti i bez pomenute mogućnosti? Nepotizam je ovdje redovna praksa, što ne znači da je i dobra. Naprotiv…

Utorak, 20. juli: Zoran Pusić i pitanje slobode

Sjajan intervju Zorana Pusića, hrvatskog borca za ljudska prava, zagrebačkim Novostima. Izdvajamo dva pitanja i odgovora:

Možemo li onda reći da živimo u okviru standarda pristojne demokracije?

Odgovorit ću primjerom: nesumnjivo je da je demokracija u SAD-u mnogo starija nego kod nas; nedavno je prošao i 4. juli kada se slavi Dan nezavisnosti, u spomen na Deklaraciju o nezavisnosti koja je napisana prije skoro 250 godina i predstavlja bitnu odrednicu na putu u demokratskom razvoju ljudskog društva. A vidjeli smo što se dogodilo: najstarija kontinuirana demokracija novijeg doba pokazala se neotpornom na populista poput DONALDA TRUMPA koji je i na zadnjim američkim izborima uspio dobiti vrlo veliku podršku birača i zamalo ponovno pobijedio. Kada se to ipak nije dogodilo, onda je praktički potaknuo nasilje prema vlastitom parlamentu. To što se odvijalo pred našim očima trebalo bi nas upozoriti kako su takve stvari još uvijek moguće i u demokracijama koje imaju puno dublji korijen nego što ga ima naša. A to znači da pristojna demokracija nije zagarantirano stanje, da ovisi o našem zalaganju.

Nedavno ste kao predsjednik Antifašističke lige najavili podržati ili predložiti inicijativu za vraćanje imena zagrebačkom Trgu maršala Tita: kakav je vaš sentiment prema bivšoj državi?

Odrastao sam u Jugoslaviji, u kojoj nisam imao nikakvih problema s etničkom pripadnošću ni religijskim opredjeljenjem. Otkako se sjećam, slavili smo Božić, eto u vrtu u kojem sjedimo tražio sam k’o klinac jaja za Uskrs, tokom školovanja nisam znao tko je Hrvat, a tko Srbin u razredu. U odrasloj dobi smatrao sam da ne može postojati prava demokracija bez političkog pluralizma. Kada je politički pluralizam ostvaren, najednom se pokazalo da to uključuje i stranke kojima je više stalo do vlasti nego do demokracije, čiji su programi retrogradni i protiv liberalizacije društva. Ali to jest problem svake demokracije. Danas je o Jugoslaviji podobno govoriti budalaštine poput one ministra GORDANA GRLIĆA RADMANA da su Hrvati živjeli u nekoj vrsti ropstva ili bivše predsjednice KOLINDE GRABAR-KITAROVIĆ koja nas uvjerava da se nisi smio izjasniti kao Hrvat. Nedavno sam našao svoj stari indeks iz 1963. godine. U rubrici “nacionalnost” piše Hrvat – niti mi je to tko zabranio, niti me na to silio. Nacionalnost je tek jedan od identiteta, meni sigurno manje važan od ljudi s kojima dijelim slične stavove i vrijednosti.

Srijeda, 21. juli: Klimatske promjene

Poplave su kroz Njemačku i još nekoliko evropskih zemalja protutnjale kao Milorad Dodik kroz Narodnu Skupštinu RS: poharale su sve što im se našlo na putu. Takve nesreće iznova otvore oči svijeta za nadolazeće kataklizme. Ali ne može se o klimatskim mijenama razmišljati od jednog do drugog povodnja. To bi trebao biti trajni zadatak prvo vladajućih struktura, a potom i cjelokupne javnosti. Ne samo da je nekorektno i kratkovido ignorirati nešto što će kao nerješiv problem u zasjedi čekati naše unuke nego je i u procjeni krajnje netačno, jer taj je razarajući fenomen već sada aktivan. Mediji nas informiraju da su u visinama Tibeta otkriveni novi virusi, ni nalik ovim postojećim. Niko ne zna kakve će u klimatskom i epidemiološkom pogledu biti godine pred nama.

Četvrtak, 22. juli: Muška svijest, gora od klimatskih promjena

Olimpijske igre su počele. Tim povodom, dvadesetsedmogodišnja danska plivačica Pernille Blume dala je intervju u kojem objašnjava šta je sve proživjela nakon zlatne medalje u Riju 2016. godine. Napaljeni mužjaci slali su joj vulgarne poruke, pozivajući je na seks, pipali su je na gala večerama prilikom fotografiranja, ruke su im šarale po njenom tijelu daleko ispod dozvoljene zone, govorili joj prostote na uho, a sve je kulminiralo prijetnjama smrću. Muškarci nikako da shvate da ženska tijela nisu odgovorna za njihove misli i da neko, jer je sportistkinja pa u javnosti nastupa u kupaćem kostimu, time ne šalje poziv na seks. U komentarima ispod ovakvih informacija jasno se vidi dokle smo dobacili, većina zainteresiranih stranki djevojku optužuje zbog onog što joj se dešava. Ako neće da je kojekakvi likovi napadaju, nek ne hoda okolo gola, to im je poruka.

Tako da okoštala patrijarhalna svijest, uprkos globalnom napretku u svim sferama života, i dalje divlja, predstavljajući opasnost tek malo blažu od one koju izazivaju klimatske promjene. Nasilnik je isto što i poplava, protiv njega pale samo prevencija i totalni angažman društva.

Petak, 23. juli: Nametnutom se zakonu u zube ne gleda

Visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je dopune Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida. Time je Bosna i Hercegovina na nedoličan način dobila nešto što karakterizira uljuđeni svijet. Nedolično je što politički sistem ove zemlje nije sam izrodio takav zakon, nego je on morao biti nametnut višom silom. Ovo nije Inzkova, nego naša sramota.

Reakcije koje su uslijedile očekivane su. Najglasniji je Milorad Dodik, koji je – sasvim u skladu s dosadašnjim ponašanjem – izgubio i ono malo kontrole što ima pa sasuo vatru na Inzka i međunarodnu zajednicu, te ponovo potvrdio sopstveni primitivluk nazvavši jednog opozicionara smradom.

Nakon prve reakcije uslijedila je druga: pozvao je građane Republike Srpske da mu se pridruže i potpišu peticiju. Od secesije do peticije kratak je put. Ali to je Dodik, osoba koja politiku ne promišlja, nego kroz nju daje šansu svojim najgorim porivima. Bit će veselo narednih dana.

Subota, 24. juli: Ne kara majka sina što je obećavao, nego što nije ispunio

Reakcije na “Inzkov zakon” ne prestaju. Ljudi su naivni kada misle da je ovo odluka, hir ili čak osveta odlazećeg visokog predstavnika. Inzko je tek izvršitelj viših nivoa politike i odlučivanja, to je jasno od samog početka. Nije on godinama izražavao zabrinutost zato što je personalno neodlučan, nego što nije imao potporu da uradi išta više od toga.

Dodikova opozicija mahom dijeli njegove stavove o genocidu i zato i nije prava opozicija, razlikuju ih tek nijanse. Od Nebojše Vukanovića, preko Mirka Šarovića, do Draška Stanivukovića, svi su vojnici iste priče. Tek nekoliko pojedinaca, mahom novinara ili aktivista, usuđuje se progovoriti na drukčiji način. Proteći će još mnogo vremena dok u Republici Srpskoj ne dočekamo istinsku opoziciju, drastično različitu od vlasti i njenih pogubnih narativa.

Ali ovo je istovremeno i dobra pouka pripadnicima drugih naroda. Slatko je osuđivati jednoumlje u tuđim redovima, a kada bilo koji novinar stane utvrđivati istinu o zločinima s “naše strane”, suoči se s istim problemima: uvrede, prijetnje, omalovažavanja. U čemu je onda razlika?

Nedjelja, 25. juli: Verbalna paljba s već poznatih uporišta

Inzko je svoj posljednji visokopredstavnički potez povukao u petak. U nedjelju tenzije ne da splašnjavaju, nego se množe nesmanjenim intenzitetom. Milorad Dodik (opet on) zahtijeva od međunarodne zajednice da poništi Inzkovu odluku. Ne shvata da je jedan od mogućih motiva međunarodne zajednice upravo to da njega istjera na čistac. On otvoreno prijeti: “U suprotnom, Republici Srpskoj nije ostavljen izbor i neka se niko kasnije ne čudi koracima koje ćemo poduzeti. Mi za ovu situaciju ne snosimo nikakvu odgovornost, niti smo poduzeli bilo kakvu akciju u pravcu destabilizacije BiH. Sve što se dešava i što se može desiti bit će reakcija. Mi kao narod i kao Republika Srpska moramo reći da je ovo posljednja linija odbrane našeg dostojanstva.”

I poruke koje izgovara i način na koji ih šalje neodoljivo podsjećaju na metode Radovana Karadžića. Karadžić je gajio stil visoke proaktivnosti, uvijek je bio korak ispred protivnika i neprijatelja, neprestano je komentirao, predlagao, poručivao, davao inicijative, određivao ritam tom energijom. I gdje ga je to na kraju odvelo?

Dodik koristi isti metod, koji je čudesan samo kad je u službi pozitivnih vrijednosti. Međutim, ovo što radi je sve samo ne pozitivno. Negiranje genocida je anticivilizacijsko dostignuće, zato se svaka civilizirana zemlja bori protiv njega. Čak i Srbija tu borbu ima ugrađenu u sopstveno zakonodavstvo. Nadajmo se da je ova rigajuća vatra isključivo verbalnog karaktera i da današnji urlatori neće krenuti stopama svojih prethodnika od prije tri decenije. U protivnom, ovdje nikome neće biti dobro i opet neće biti pobjednika, izuzev šačice profitera kojima svaka krv dobro dođe, samo ako je tuđa.