U Kantonu Sarajevo ovih dana vlada prava epidemija virusa morbile, u narodu poznatog kao krzamak, samo što epidemiju evo niko ne proglašava. Prije dva dana jedna beba je umrla na KCUS-u od komplikacija bolesti, u Domovima zdravlja širom Kantona prijavljuju se novi slučajevi, desetine njih dnevno i niko ništa.

Naime, shodno zakonu, samo dva prijavljena slučaja su dovoljna za proglašavanje epidemije. Morbile su virus koji se brzo prenosi, kapljično i direktnim kontaktom i u vrijeme inkubacije virusa kad je dijete zarazno zapravo nema nikakvih simptoma. Suprotno narodnom vjerovanju da je krzamak „dječija bolest“, on je sve osim bezazlen i ozbiljno je infektivno oboljenje. Komplikacije su najčešće kod djece ispod dvije godine starosti i odraslih iznad 20 godina. Međutim, ni oni između toga nisu izuzeti, osobito ako su nevakcinisani. Komplikacije podrazumijevaju teške respiratorne infekcije, upalu pluća, upalu moždane ovojnice i ponekad smrt pacijenta.

Moje dijete ima autizam i nije dobilo MMR vakcinu jer nakon što je dobio prethodne vakcine sa kašnjenjem (zbog nekih crijevnih infekcija), dijagnosticiran mu je autizam. U to vrijeme je antivakcinacijski pokret imao veliki uticaj na roditelje i strah od autizma je izazvao haos u rezonovanju kako roditelja tako i pedijatara, čini mi se. Nakon nekog vremena od dijagnosticiranja, pitala sam pedijatricu šta je sa daljnjim vakcinisanjem mojega sina, a ona mi je rekla da s obzirom na autizam, dijete je sada neurorizično pa joj treba mišljenje i potvrda neuropedijatra o nastavku vakcinacije.

Potvrde za vakcine

Otišli smo neuropedijatru, a on je rekao „ja ne dajem nikakve potvrde za vakcine“ – to je posao pedijatrice. Vratimo se kod pedijatrice, a ona ponovno kaže “ne, ja dijete ne mogu nastaviti vakcinisati bez njegove potvrde”. Tako moje dijete ostade nevakcinisano i nezaštićeno.

Vakcine su jedno od najvećih dostignuća civilizacije, pomoću njih su iskorijenjene neke opake bolesti širom planete, ili makar smo mislili da jesu sve do ove poplave antivakcinacijskog pokreta.

Ovih sedmica, nakon nebrojeno potvrđenih slučajeva morbila, mi roditelji djece s poteškoćama smo uznemireni jer većina djece nije vakcinisana. Ponovno je jedna mama otišla pitati šta uraditi da zaštitimo djecu; dobila je isti odgovor kao i ja: „Molim potvrdu neuropedijatra“. Nisam joj rekla ništa, da joj „ne pristajem na muku“, ali znam tačno šta će uslijediti. Prošla sam to. Na stranu činjenica da je u Kantonu Sarajevo doći do pedijatra ravno dobitku na bingu jer je lista čekanja duga i po šest mjeseci za termin.

Onako, sa strahom pitamo svaki dan jesu li djeca dobro, ima li novih slučajeva morbila, šta učiniti da ih zaštitimo.

Ministarstvo šuti

Ministarstvo zdravstva u Sarajevu šuti, ni jedne jedine riječi o tome kako suzbiti epidemiju, kako prekinuti ovaj lanac zaraze. Jer proglasiti epidemiju podrazumijeva i neke zakonske korake, pa onda bi možda bio moguć i prekid nastave. Ne razmišljaju oni baš na način da je bolje prekinuti nastavu 20 dana negoli imati nove smrtne slučajeve zbog širenja zaraze.

Sramotno je da šute, čini mi se kriju očigledno, dok roditelji sa strahom šalju djecu u vrtiće i škole. Postoje li neke mjere, kad će ih primijeniti, pitam se. Imaju li neki plan u slučaju epidemija, šta taj plan podrazumijeva, koliko bi se relevantne institucije morale potruditi da ga sprovedu?

Umjesto svega toga, jedna od nas je nazvala Zavod za javno zdravstvo i pitala šta konkretno možemo uraditi da zaštitimo našu djecu, a oni su odgovorili da je jedini način u ovom slučaju izolacija. Ostajanje djeteta van kolektiva, van zatvorenih prostora i van dometa potencijalnih nosilaca virusa onda kad je on u inkubaciji. Ista traje od osam do 18 dana i sad bismo mi valjda trebali „bacati grah“ ovih 18 dana da vidimo šta će biti rezultat.

Zvanične institucije uobičajeno nemaju ni kratkoročne ni dugoročne planove na puno polja i nebrojeno stvari, pa ipak zdravlje je osnova svih. Niti jednom još nisam čula ministricu zdravstva Kantona Sarajevo Amelu Sofić da se oglasila o ovome u javnosti; interesantno, ne istupa ni niko drugi, direktor Domova zdravlja KS ili Hitne pomoći. Svi šute. Kriju, čini mi se, jer nemaju konkretnih koraka, definisanih mjera niti ih se, izgleda, dotiče. Pa da, mislim, kolika je vjerovatnoća da će oni iz svojih fotelja dobiti morbile? Ipak, imaju zakonom propisane uslove za proglašenje epidemije i očigledno ga krše. Hoće li snositi i posljedice?

Ja jedno sigurno znam, nakon ovoliko muke, nauka mi nije dala zadovoljavajuće odgovore i potražiću ih drugdje. Van granica ove zemlje, kod nekih drugih ljekara i stručnjaka. Nemam pojma kako ću ih naći, otići do njih, platiti, ali hoću jer moram. Ne želim ni da moje dijete ugrožava drugu djecu, niti da bude ugroženo. Nisu morbile igra skrivača, nego vrlo opasna infekcija koja zahtijeva konstantnu pažnju nadležnih.