Ustavni sud BiH je u januaru 2024. godine donio odluku o ustavnosti (broj: U-21/23) nekoliko različitih odredbi Krivičnog zakonika Republike Srpske, po zahtjevu Denisa Zvizdića, zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, i 14 poslanika tog doma. U toj odluci Zvizdićev je zahtjev u cijelosti odbijen, dok je zahtjev 14 poslanika djelomično usvojen na način da je protivnim članu 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašeno krivično djelo iz člana 280a Krivičnog zakonika RS-a: Povreda ugleda Republike Srpske i njenih naroda (iako je Zvizdić u svojim javnim nastupima pokušao da sebi pripiše ukidanje ovog člana Krivičnog zakonika RS-a).

Jedini javnosti poznat postupak pokrenut u RS-u, u decembru 2023. godine, na osnovu ove neustavne odredbe jeste pred Okružnim sudom u Banjoj Luci protiv vjerskog službenika – imama Muharema Štulanovića, jer je tokom hutbe nazvao RS „genocidom tvorevinom“. Nakon što je donesena odluka Ustavnog suda BiH, Okružni sud je optuženog oslobodio optužbe, ali je nadležno javno tužilaštvo u RS-u uložilo žalbu, ističući, između ostalog, da je u RS-u na snazi Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, uprkos tome što je visoki predstavnik u julu 2023. godine taj zakon proglasio ništavim i bez pravnih učinaka, narušavajući tako pravnu sigurnost građana BiH, kao sastavni dio vladavine prava.

Ustavni sud BiH je u svojoj ustavno-sudskoj praksi donosio odluke koje je kasnije korigirao Evropski sud za ljudska prava (posljednja glede slobode govora je Simić – aplikacija broj 39764/20, 17. maj 2022. godine), jer su bile protivne konvencijskim standardima; potom odluke bez adekvatnog obrazloženja (npr., odluka kojom je promijenjena sudska praksa o ocjeni ustavnosti odluka entitetskih ustavnosti sudova u predmetima apstraktne ocjene ustavnosti (odluka broj: AP-2567/16); u konačnici i odluke s lošim i neuvjerljivim obrazloženjem, uprkos pravnim akrobacijama kojima se koristio, u predmetima apstraktne ocjene ustavnosti (npr., odluka broj: U-2/11). Odluka o ustavnosti inkriminacije klevete će zasigurno biti kategorizirana u trećoj skupini, kao odluka nepotpunog i lošeg obrazloženja, i jedna od štetnijih za ljudska prava i slobode u BiH.

Nedostaci u odluci Ustavnog suda BiH

Razmatranju inkriminacije klevete Ustavni sud BiH je posvetio 11 tačaka (koje se nisu isključivo ticale klevete), te ocjenu ustavnosti temeljio isključivo na standardima Evropskog suda za ljudska prava koji su razvijeni u pogledu slobode izražavanja. U dijelu odluke Relevantni propisi Ustavni sud ukazuje isključivo na postojanje rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope iz 2007. godine – ka dekriminalizaciji klevete.

Na ovom mjestu treba spomenuti da Ustav BiH u članu II/1 garantuje najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, bez ograničenja na nivo zaštite koju nudi Evropska konvencija, odnosno Evropski sud za ljudska prava.

Suprotno tome, Ustavni sud je standarde kontrole ustavnosti ograničio samo na one strazburškog suda, propustivši da prepozna i primijeni standarde  koji su razvijeni u praksi UN-ovih tijela (Komiteta za ljudska prava i specijalnih predstavnika, uključujući UN-ovog specijalnog predstavnika za slobodu mišljenja i govora; kao i u praksi regionalnih tijela za zaštitu ljudskih prava uključujući: Organizaciju američkih država /Inter-američki sud i komisija za ljudska prava i Specijalnog predstavnika za slobodu izražavanja/, Afričku uniju /Afrički sud i komisija za ljudska prava i prava naroda i Specijalni predstavnik za slobodu izražavanja i pristup informacijama/ i OSCE /Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava i predstavnika za slobodu medija/). Takvu praksu je razvio ranije postojeći  Dom za ljudska prava (tijelo nadležno za implementaciju Aneksa 6 – Sporazum o ljudskim pravima Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH).

Na ovom mjestu treba posebno naglasiti značaj univerzalnih – UN-ovih standarda zaštite ljudskih prava za ustavno pravo BiH, ako imamo na umu da se Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, sporazum o ljudskih pravima sukladno Aneksu I na Ustav BiH, primjenjuje u BiH. Pakt je u svojoj praksi ranije kao standard ocjene ustavnosti promovirao Ustavni sud BiH (npr., u predmetu broj: U-9/09). Pored toga, UN-ovi specijalni predstavnici (za slobodu mišljenja i govora, za slobodu mirnog okupljanja i udruživanja) u svojim su reakcijama isticali pogubnost inkriminacije klevete i na koji način se ona protivi standardima zaštite slobode govora. Zašto su UN-ovi standardi izostavljeni u ovom predmetu – ostaje nejasno, iako su se podnosioci zahtjeva za ocjenu ustavnosti pozvali na njih.

Ustavni sud je ocjenu ustavnosti temeljio isključio na trodijelnom testu i to: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „neophodno u demokratskom društvu“. Glede prvog dijela testa, Ustavni sud je zaključio da osporene odredbe Krivičnog zakonika RS-a zadovoljavaju test „zakonitosti“ jer su dostupne i imaju i određeni nivo preciznosti, s obzirom na to da se u razumnoj mjeri mogu predvidjeti posljedice ukoliko se preduzme neka od radnji inkriminiranih tim članom (t. 24), dodavši da ovakav zaključak ne utječe na ispitivanje preciznosti odredbi za potrebe trećeg dijela testa.

Iako se nije izričito izjasnio, Ustavni sud je prihvatio legitiman cilj – zaštite prava i sloboda drugih za inkriminaciju klevete i drugih krivičnih djela, bez adekvatne i detaljne elaboracije ili ispitivanja postojanja lažnih opravdanja za inkriminaciju klevete. Iako je taj zadatak Ustavnog suda bio otežan jer Narodna skupština nije dostavila odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnost, Ustavni sud BiH mu je morao pristupiti imajući u vidu javne istupe (izjave i kolumnu) predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji je neformalni inicijator donošenja osporenih zakonskih odredbi, kao i paušalno obrazloženje dato u nacrtu i prijedlogu izmjena i dopuna Krivičnog zakonika RS-a.

U trećem dijelu testa, Ustavni sud je ispitivao proporcionalnost inkriminacije klevete. S tim u vezi je ponudio četiri argumenta u prilog tome da se radi o ustavnoj normi: 1) krivična mjera kao odgovor na klevetu se ne može per se smatrati neproporcionalnom cilju koji se želi ostvariti (t. 32), 2) zakonodavac uživa određeno diskreciono polje da donese određeni zakon (t. 33), 3) kao krivične sankcije su propisane isključivo novčane kazne, dok je njihov raspon kao onaj u kojem se izriču iznosi naknade nematerijalne štete zbog klevete (t. 33), 4) trenutni zakoni o zaštiti od klevete propisuju mogućnost da sudovi narede i javno objavljivanje presude (t. 33). Pozivajući se na ove argumente, Ustavni sud je prihvatio proporcionalnost ograničenja slobode govora i kod sljedećih krivičnih djela: Iznošenje osobnih i porodičnih prilika (čl. 208b), Javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti (čl. 208v), kao i ostalih osporenih odredbi.

Prvo treba primijetiti da je Ustavni sud propustio da u trećem dijelu testa cijeni preciznost zakonskih normi, koja je bila najčešće osporavana, posebno glede krivičnih djela iz članova 208b i 208v.

Drugo, Ustavni sud BiH u cijelosti je zanemario posljedice osude u krivičnom postupku spram gubitka u parničnom postupku zaštite od klevete, u cijelosti zanemarujući efekat zastrašivanja koji može ostvariti za slobodu govora. To uključuje i mogućnost zamjene novčane sankcije kaznom zatvora; postojanje krivičnog dosjea i posljedice koje to nosi sa sobom, posebno u kontekstu zapošljavanja; te društvena stigmatizacija osoba proglašenih krivim u krivičnom postupku i javno objavljivanje takve presude.

Treće, Ustavni sud BiH je propustio da inkriminaciju klevete posmatra u širem kontekstu i to SLAPP postupaka (strategic lawsuit against public participation), koji imaju za cilj da utišaju lice čiji im se govor ne sviđa. Iz javnih istupa političara iz RS-a se mogao prepoznati ovaj cilj – zloupotreba prava radi eliminacije govora iz javnog prostora koji im se ne sviđa – kao motiv za donošenje osporenih zakonskih normi.

Četvrto, Ustavni sud BiH uopće nije cijenio odredbu o isključenju protivpravnosti (član 208g) u djelima: Klevete, Iznošenja osobnih i porodičnih prilika i Isključenje protivpravnosti kod krivičnih djela protiv časti i ugleda, a posebno: da li je zatvorena lista slučajeva u kojima dolazi do isključenja protivpravnosti u skladu s Evropskom konvencijom (primjera radi: ova lista ne uključuje satirički govor, za koji se može tvrditi da predstavlja omalovažavanje, dok će istovremeno biti teško dokazati nepostojanje namjere da dođe do omalovažavanja);  da ova odredba ne štiti pojedince i privatna izražavanja; činjenicu da za klevetu ne može odgovarati originalni kreator govora, dok lice koje to prenosi može – čime se cenzurira govor i njegov domet;  odbrana istinom ne prepoznaje razlikovanje vrijednosnih sudova i činjenica, pa su vrijednosni sudovi neodbranjivi.

Izdvojeno mišljenje: jednako lošeg kvaliteta

Sutkinja Angelika Nußberger je dala izdvojeno mišljenje o slaganju. Pravila Ustavnog suda BiH predviđaju mogućnost da sudija izdvoji svoje mišljenje u skladu ili suprotno odluci. Čini se iz naslova izdvojenog mišljenja i iz odluke u kojoj se upućuje na izdvojeno mišljenje da je sutkinja trebala dati mišljenje u skladu s odlukom. Međutim, u sedam redova (!) svog izdvojenog mišljenja sutkinja Nußberger je dala izdvojeno mišljenje protivno odluci, istaknuvši „da je potrebno obaviti detaljnu analizu drugih odredbi o kleveti u svjetlu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava“, dodavši da, prema njenom mišljenju, odredbe čl. 208b. st. 4. Krivičnog zakonika RS-a „nisu (…) u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine ni sa članom 10. Evropske konvencije“. Ona je za tu tvrdnju ponudila samo jedan argument: da ova odredba ne omogućava razlikovanje istinitih od lažnih iskaza. Nažalost, bivša potpredsjednica Evropskog suda za ljudska prava je propustila priliku da ponudi pravne argumente koji bi podržali njena stajališta, ali i doprinijeli raspravi o ovim pitanjima i iskoristili puni potencijal izdvojenog mišljenja, ostvarivši njegovu svrhu, nudeći kontra argumente većini (a što u ovom slučaju nije bilo tako teško). Ovako siromašno i nekvalitetno mišljenje slijedi kvalitet same odluke.

Teret na redovnim sudovima

Nakon ovakve odluke Ustavnog suda BiH, kao i Ustavnog suda RS-a (koji je odbio inicijativu za ocjenu ustavnosti Krivičnog zakonika RS-a, odluka broj: U-67/23) građanima preostaje da se pouzdaju da će javna tužilaštva i redovni sudovi (sukladno svojoj obavezi primjene ljudskih prava i sloboda iz člana II/2 Ustava) primjenjivati standarde Evropskog suda za ljudska prava (baš kao što se pouzdao i Ustavni sud BiH u svojoj odluci), uključujući kriterije u predmetima klevete (kao što su: doprinos debati od javnog interesa, karakteristike lica o kojem se izvještava /da li se radi o javnoj ličnosti koja mora trpjeti veći nivo kritike javnosti/, vrsta govora, uključujući satiru).

Na sudijama i tužiteljima leži odgovornost i obaveza da zaštite slobodu izražavanja i spriječe postupke koji će zastrašiti građane i medije da govore o pitanja od javnog interesa, kao njegovi čuvari.  Međutim, ako imamo u vidu suzdržanost sudova u primjeni konvencijskih standarda i pridržavanja isključivo slova domaćeg zakona, vjerovati je da će Ustavni sud BiH ipak biti mjesto na kojem će građani moći dobiti pravdu, odnosno, u konačnici, pred Evropskim sudom za ljudska prava. U međuvremenu, civilno društvo mora nadzirati postupke pred tužilaštvima i sudovima i izvještavati javnost o devijacijama u njihovom radu s ciljem alarmiranja javnosti u takvim slučajevima.