Poseban segment duela između Bosne i Hercegovine i Italije bilo je navijanje. Skoro 90 posto Hrvatske i Srbije bili su uz našu reprezentaciju. Dobri dedo iz Norveške, adut svih portala na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, te noći nije bio jedini, dovili su zajedno s njim ateisti iz Sarajeva, katolici iz Zagreba i pravoslavci iz Beograda i Podgorice.

Neusporedivo manji procenat je dijelio iste emocije među bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima. Vrijeme je da se već jednom prestane od toga praviti drama, ne vrijedi gubiti živce propitujući nečije emocije.

Pluralitet života je bitno širi od sportskih omraza i njegovo glavno pravilo treba da bude – nek navija za koga god ko hoće. Radi se o temeljnoj logici i elementarnoj pristojnosti – nemoj bejzbol palicama iskazivati naklonost svom klubu, nemoj ubijati i tući protivničke navijače, ne maži im klupe na stadionu svinjskom mašću, niti pali ljudima auto samo zato što su s druge strane. Sve ostalo je nevažno, drugim riječima, pravna država počinje tamo gdje poredak ne zavode navijačke paravojne formacije, nego organi reda.

Velika pobjeda reprezentacije u tom pogledu neće promijeniti ama baš ništa, ali je važan emotivni i motivacioni momenat u povijesti jedne zemlje koja je i sportski i emotivno posljednjih decenija više gubila i patila nego što se radovala i dobijala.