Kraj emitiranja serije „Succession“ („Naslijeđe“), koja je nakon četiri godine okončana prošlog mjeseca, bio je izazovni povod za brojne specijalističke, kao i multidisciplinarne, cjelomudrene analize ove grandiozne televizijske sage. Surovi obračun i nemilosrdna borba za naslijeđe unutar familije multimilijardera i medijskog magnata Logana Roya upoređivana je sa klasičnim Shakespeareovim remek-djelima, tragedijama koje se bave borbom oko naslijeđa, a većina ih je te tematike.

U jednoj od prvih epizoda, dok se glava familije bori za život nakon moždanog udara a njegova djeca poput mrkog jata strvinara nadlijeću oko bolničke postelje, urednik nekog od njegovih izdanja vidi šansu za vlastiti prosperitet u okviru korporacije. Unatoč zahtjevu  jednog od sinova da ne objavljuje ništa glede očeve bolesti, ovaj ambiciozni medijski „profesionalac“-satrap objavljuje naslov: „Kaos u tvornici sranja“.

„Kada je umro Steve Jobs, Apple je ćutao“, lamentira u bolnici neko od članova porodice Roy. Pri tom se ne može osjetiti niti zaključiti da su nasljednici, sinovi i kćerka, zgroženi moralnim banditizmom autora bešćutnog članka, više ih sekira kako će se ta medijska ideja odraziti na vrijednost dionica familijarnog medijskog carstva.

Branko Milanović, srpski ekonomista svjetskog  formata koji godinama „puca na Nobela“, povodom okončanja „Naslijeđa“ zaključio je da je serija označila „kraj iluzije o etičkom kapitalizmu“. „Snaga scenarija je u tome što svi njegovi akteri postupaju u okvirima zakona, a nisu ni najmanje moralni niti suosjećajni. Svi se rukovode isključivo ličnim interesom, pokazujući pri tom ogromnu ljubav prema sebi i odsustvo bilo kakvih moralnih interesa“, napisao je Milanović. On oporo rezimira da u korporativnom kapitalizmu „izvan imperativa postupanja u granicama zakona ili, preciznije, imperativa da ne bude uhvaćen na djelu, sve je dozvoljeno“.

Sredinom ovoga mjeseca portal „Istraga“ je objavio tekst naslovljen: „Turska kompanija Cengiz naredila Stavu i Faktoru da više ne kritikuje Nermina Nikšića i Autoceste Federacije BiH“. Prošlo je dovoljno vremena od objavljivanja teksta, a niko ga nije opovrgao. Za tursku građevinsku korporaciju sve se može reći osim da olako prepušta slučaju i neprovjerenim vijestima medijsku sliku o sebi i svom poslovanju. Kada je ovaj potpisnik prije nekoliko godina napisao kritički tekst u kojem je, pored ostalog, parafrazirao profesora Tarika Haverića koji je magazin „Stav“ nazvao „turskim listom na bosanskom jeziku“, uslijedila je energična i stroga tužba turskih vlasnika tih medija. Istina, nikad se niko od tužitelja, vlasnika ili menadžmenta nije ukazao u sudnici, pa se proces sam od sebe urušio.

Stav i Faktor

Na navode o stizanju uređivačkog „fermana iz Stambola“ nije reagirao niko iz uređivačkog sektora magazina „Stav“, niti portala „Faktor“. Samo se nekako u isto vrijeme u medijima proširila vijest da glavni urednik „Stava“ priprema povratak u Zagreb, odakle je u Sarajevo stigao na početku pokretanja ovog magazina, prije 10-ak godina. Jesu li urednici i novinari „Stava“ postupili po naređenju/fermanu svojih vlasnika i uređivačku politiku uskladili sa „novonastalim okolnostima“, odnosno promjenom vlasti u Federaciji BiH, mogu posvjedočiti samo eventualni čitatelji.

Analitičari, novinari, filozofi, profesori, pjesnici… i druga čuđenja u svijetu, u proteklih osam godina funkcioniranja omanje turske medijske imperije u Bosni i Hercegovini različito su tumačili njezin karakter, sadržaj i ciljeve. Viskoparno i staloženo, ili novinarski brzopleto, tabirilo se o „me(h)kom utjecaju“ Turske, u „dubokoj državi“ i restauraciji „neoosmanizma“ i sličnim zakučastim utjecajima „nevidljive ruke“. A zapravo radilo se o tome da je cijela stvar mnogo prozaičnija, ogoljenija i pragmatičnija. Jedna globalna građevinska korporacija koja je u proteklih osam godina sklopila poslove u Federaciji Bosne i Hercegovine vrijedne 1,2 milijarde KM odlučila je da za nju simboličnim novcima financira medije koji reflektiraju politiku, ideologiju i „svjetonazorsku misiju“ vladajuće stranke. Sticaj sretnih ili nesretnih okolnosti, kako za koga, htio je da je tokom posljednjih osam godina u poslovima cestovne infrastrukture gospodarila Stranka demokratske akcije, pa se turskim investitorima i financijerima poklopilo „ugodno sa korisnim“: „biznis-plan“ sa svjetonazorom i bratskim sentimentima. Što bi, u parafrazi, rekao onaj duhovitiji Marx, Groucho: „Ovo vam je moj Stav, a ako vam se ne sviđa, imam ja i drugih“!

I to je uglavnom sve bitno što bi o ovome slučaju trebalo znati i pouka koju treba izvući za naše lakše snalaženje, ili gordo posrtanje po bespućima bešćutnog korporativnog kapitalizma. Na vlast u Federaciji BiH u Autocestama su došli novi poslodavci, a novi poslodavci kao i oni prije njih zavređuju podjednaku medijsku pažnju, promociju, odbranu i zaštitu od strane krupnog kapitala. Kao što je serija „Succession“, a prije nje i mnogi manje popularni uradci, razbila iluziju o „etičkom kapitalizmu“, naš medijsko-poslovni mikroprimjer obesmišljava „etnički kapitalizam“.

U kapitalističkom poslovnom kosmosu pravodobne i pouzdane informacije su na najvišoj cijeni: čim je kćerka (nasljednica) lidera Stranke demokratske akcije nakon političke „inducirane kome“ njenog oca napustila „Stav“ i posvetila se hotelijerstvu, trebalo je znati da će u turskoj kompaniji srce, ruke, lopata i mediji ubuduće kucati drugačije…