AMATERI U POLITICI: U Bosni i Hercegovini uvijek postoje najmanje dva sloja politike. Na prvom, onom vidljivom, dešavaju se uobičajene tranzicijske drame sačinjene od tendera, respiratora, vakcina, nesposobnosti vlasti da građanima obezbijedi pristojan život ili bar blagovremenu imunizaciju. Na drugom nivou, onom koji je slabije vidljiv, ili čak potpuno skriven od očiju javnosti, odvija se takozvana „živa diplomatska aktivnost“, u okviru koje domaći i strani faktori pokušavaju postići nemoguće: uskladiti srpske, hrvatske i bošnjačke političke interese.

E, nedavno smo dobili šturu informaciju i istu takvu fotografiju o sastanku u osam očiju: sastali su se Eric Nelson, američki ambasador u BiH, Johann Sattler, šef delegacije EU, te dvojica domaćih delegata bh. etničkih grupa, akademik Dragan Čović ispred Hrvata i Bakir Izetbegović u ime Bošnjaka. Sastanak je pratila uobičajena pomoćna dekoracija: slušalice na ušima Čovića i Izetbegovića.

U politici sve je bitno i sve je poruka. Pa šta nam ova stilska sitnica govori o legitimnim predstavnicima dva dominantna federalna naroda? Da ovdašnji višedecenijski lideri ni za dvadeset godina nisu uspjeli naučiti engleski jezik. Nekom će se, možebit, ovo učiniti nevažnim detaljem, što je pogrešno. Sve se analizira i vrednuje. Danas u svijetu engleski je jezik diplomacije, jedan od temeljnih političkih alata, uslov bez kojeg se ne može. To pravilo važi i za Bosnu i Hercegovinu, zemlju suštinski ovisnu o međunarodnoj zajednici. Ne znati ga znači biti nespreman i nefunkcionalan. Pažljiv posmatrač iz detalja sa slušalicama može zaključiti da su nam ne samo politički narativi arhaični, na nivou divljih principa 19. vijeka, nego su nam i tehnička sredstva kojima ih saopćavamo stranim čimbenicima toliko zastarjela da bi svakog ozbiljnog građanina trebalo da bude stid zemlje u kojoj živi i naroda kojem je igrom nesretnog slučaja priheftan.

I imamo čisto tehničko pitanje za američkog učesnika u ovom razgovoru. Jesu li Izetbegović i Čović imali svaki svog simultanog prevoditelja, ili su Sjedinjene Američke Države, kao vodeća nuklearna sila, ipak našle načina da se ova dvojica porukama međunarodne zajednice napajaju iz zajedničkog prevoditeljskog izvora?

Evo samo jedan kontraprimjer. Prije nekoliko godina vidjeli smo da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u Davosu s vodećim facama svijeta komunicirao direktno, bez slušalica i prevoditelja. Izgovor mu nije baš oksfordski, ali nije ništa lošiji od onog što već decenijama njeguju generalni sekretari UN-a. A Vučić, koji bi svim našim političarima mogao poslužiti kao politički tata, što makar jednom od njih i doslovno jeste, nedavno je u onom intervjuu izjavio da sad uči njemački.

Nije naodmet napomenuti da ni jedan od aktuelnih članova Predsjedništva BiH sa strancima ne umije komunicirati bez prevoditeljske službe. I inače nam je Predsjedništvo već decenijama po tom pitanju deficitarno. Haris Silajdžić, Mladen Ivanić i možda još pokoji raritetni primjerak znali su komunicirati s gostima bez znakovnog mlataranja rukama, a Borislav Paravac, Željko Komšić, Šefik Džaferović i Milorad Dodik utanko.

Dakle, ako hoćeš voditi Srbiju, nije ti dovoljan jedan strani jezik, moraš govoriti najmanje dva. A ako hoćeš voditi milion i po Bošnjaka i pola miliona bosanskohercegovačkih (mada više hercegovačkih nego bosanskih) Hrvata, možeš biti i necertificirani dunđer: uvijek su tu slušalice i prevoditelji da prilete u slučaju nužde.

Pri tome stvari moramo striktno razdvojiti po etničkoj liniji: za HDZ nam je sve jasno, klasična džiberska stranka posvećena osobnom bogaćenju, korupciji, nepotizmu i demagogiji. SDA je sve to, ali sa znatno većim pretenzijama. Kad god naiđemo na tragove amaterizma u njihovoj politici, a uvijek ih ima, sjetimo se te proklete političke akademije čijim se radom ova stranka diči. Pa stvarno, ostaje trajna filozofska dilema – čemu ih uče tamo? Da se usred 21. stoljeća možete baviti politikom bez poznavanja engleskog jezika? Aferim!

Foto: Željko Milićević – Anadolu Agency

SUSRET POLITIČARA OPERIRANIH OD STILA: U srijedu je gradonačelnik Mostara Mario Kordić primio gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić. Divan potez svježih političkih snaga: dijalog, saradnja, razumijevanje i razmjena iskustava… Kud ćeš bolje? A da ne bi bilo sve kako treba, potrudio se gospodin Kordić neprimjerenim stajlingom. Uglednu gošću primio je u nakvoj džemperini, što je krajnji odraz nepoštovanja. Da neko ne bi, gluho bilo, pomislio kako se ovdje radi o eventualnom hrvatskom omalovažavanju sarajevske političke scene, odmah ćemo navesti i drugi primjer. U istoj obleki uvaženi gradonačelnik primio je i dr. Marka Babića, generalnog konzula Hrvatske. Ko poleti sa zaključkom da je Kordić opredijeljen za casual look, opet će napraviti konkluzivnu grešku, jer kad je prvi čovjek grada na Neretvi primao austrijsku ambasadoricu i švajcarskog ambasadora, ipak je preko džempera navukao, istina nepriličan, sako. Znači, za niže nivoe ugošćavanja, Sarajevo i Hrvatsku, dovoljan je i džemper, ali ćemo se oko Austrije i Švajcarske malo više potruditi. Čovjek evidentno stilski luta, a jedini primjeran outlook imao je tokom prijema Lane Pudar, perspektivne mostarske plivačice, kojom prilikom se pojavio u odijelu i kravati.

U tom pogledu pravi uzor mogao bi mu biti njegov prethodnik Ljubo Bešlić. On je čak i boksera Adnana Ćatića primio besprijekorno obučen, s kravatom koja je i koloritom i veličinom, tj. oblikom bila savršeno centrirana. (S druge strane, bokser je bio u odijelu, bez kravate, a izgledom mu je dominirala za jedan broj kraća raskopčana bijela košulja, koja je valjda trebala da naglasi utrenirani torzo.)

Šta će političar u kojoj prilici obući – to je također dio nastupa i poruka koju svaki učesnik u javnom životu šalje drugima. Svi ćemo se sjetiti da je tadašnji britanski premijer John Major u zvaničnu posjetu opkoljenom Sarajevu i njegovim državnicima došao u džemperu (selam od Marija Kordića), da bi se nekoliko sati kasnije na sastanku s balkanskim kasapinom Slobodanom Miloševićem pojavio u tip-top odijelu. Zanima nas da li je Major kasnije posjetio Miloševića u  Haagu i ako jeste, je li to bilo u odijelu, džemperu ili crnoj kožnoj jakni izbušenoj rajsneglama…

Druga strana spomenutog sastanka, Benjamina Karić, također se nije proslavila odjevnom kombinacijom. Boje je složila kao da joj ih je birao njen prethodnik Skaka (sivi sako, bijela bluza ispod, suknja boje ciklame i ogroman, neadekvatan broš, koji više liči na intarziju u kakvoj baščaršijskoj aščinici nego na decentan dio nakita). Gradonačelnica bi se morala upoznati s upotrebom nakitnog znakovlja u političke svrhe. Madeleine Albriht, bivša američka državna tajnica, napravila je pravi politički marketing od tog aspekta svog djelovanja. Prvi put u karijeri ga je kao poruku upotrijebila prilikom susreta sa Saddamom Husseinom. Pogubljeni irački diktator prethodno ju je nazvao političkom zmijom, na šta je ona odgovorila tako što je na pregovore došla s brošem koji je predstavljao spomenutog otrovnog gmizavca. Od tog sastanka broševima je redovno zabavljala javnost i sagovornicima slala nekad zajedljive poruke, a nekad ozbiljne prijetnje.

Da zaključimo: politika je ozbiljan posao koji traži posvećene, obrazovane i osviještene djelatnike. Slučajni prolaznici tu nemaju šta tražiti. Govorimo o aktivnosti koja presudno modelira ljudske sudbine i živote, zato je svaki detalj važan i zbog toga su političarke i političari 24 sata na udaru kritičke javnosti. If you understand what we want to say…

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja