„Miris dezinfekcije u zraku bolnice u Mostaru bio je oštar, gotovo opipljiv. Miješao se s teškom tišinom koja je pritiskala moja leđa dok su me roditelji posmatrali. Njihova lica, iskrivljena brigom, odražavala su upute doktora, riječi koje su zvučale kao strani jezik mojoj unutrašnjoj muci. Svaki obrok, svaka vaga, svaki kontrolni pogled bio je poput reza, udaljavao me sve više od istinskog razumijevanja. Nisam znala tada da će tek svjetlost Zagreba, dopirući kroz prozor Klinike Sveti Ivan, donijeti onu pravu toplinu koja liječi, onu koja ne mjeri kalorije, već osluškuje dušu“ priča Elena Soldo, djevojčica koja je sa svojih 22 godina odlučila progovoriti o problemu u kojem se našla.
Talent za ples i konstantan pogled prema ogledalu navodili su je do čestog ispitivanja njenog fizičkog izgleda.
Zdrava hrana i smanjenje količine porcija doveli su je do velikog gubitka kilograma koji je na kraju uzrokovao problem koji doktori u Mostaru nisu znali riješiti – Eleni je dijagnosticirana anoreksija.
Foto: Elena Soldo
Psiha kao uzrok fizičkih posljedica na zdravlje
Prema podacima UKC-a Tuzla „opise samoizgladnjivanja“ možemo naći još u srednjovjekovnim spisima. Dok se osobe koje imaju anoreksiju uglavnom izgladnjuju, osobe sa bulimijom karakterišu periodi prejedanja i periodi neprirodnog izbacivanja hrane (izazvano povraćanje, upotreba laksativa i slično). Oba ova poremećaja su, prije svega, mentalne prirode.
Niz faktora dovodi i do anoreksije i bulimije a neki od njih uključuju, pišu sa UKC-a, kulturološki i porodični pritisak, hemijsku neravnotežu te emocionalne poremećaje. U proteklih nekoliko godina bulimija se povećala većom brzinom od anoreksije i češća je kod mladih žena, dok se anoreksija više javlja kod tinejdžerki i adolescenta.
Osobe koje boluju od anoreksije često imaju intenzivni strah od debljanja ili smatraju da su prekomjerne težine čak i onda kada to nije slučaj.
Magistrica nutricionizma Semira Kaljašević objašnjava da kod osoba koje se bore s anoreksijom i bulimijom često dolazi do ozbiljnih nutritivnih deficita u organizmu. Ti deficiti, kaže ona, remete ravnotežu mikronutrijenata i energije u organizmu.
„Ponekad osobe sa anoreksijom ili bulimijom u početku samo pokušavaju izgubiti na težini, no ograničavanje unosa kalorija, prejedanje, a potom povraćanja ili prekomjerno vježbanje vremenom postaju obrazac koji se može pretvoriti u kompulzivno ponašanje“ – pojasnila je nutricionistkinja Kaljašević.
Opsesivna potreba za kontrolu kamuflirana izgladnjavanjem i slavom
Anoreksija ne bira – pogađa i poznate i nepoznate, tiho se ušunja u živote mnogih, bez obzira na okolnosti. Tako je i glumica Daria Lorenci Flatz svoju borbu s ovim poremećajem započela još u tinejdžerskim godinama, u periodu kada je kao izbjeglica, bježeći od rata, stigla u Zagreb.
Suočena s haosom i osjećajem potpunog gubitka kontrole, pokušala je pronaći ravnotežu kroz strogu kontrolu vlastite ishrane. Nekoliko kilograma viška tada je postalo simbol nemoći, a anoreksija način da povrati osjećaj da barem nečim upravlja.
U vrijeme opšteg očaja i nesigurnosti, opsesivno brojanje kalorija i izgladnjivanje bili su za nju način da barem nad nečim ima moć.
„Osjećala sam se užasno, sve mi se vrtilo oko toga kako da unesem što manje hrane. Poremećaj u ishrani psihički je vrlo iscrpljujući – tijelo prolazi kroz brojne promjene, ali još je teže to što ti um ne zna izaći iz tog začaranog kruga“, priznala je Daria.
U to vrijeme malo se znalo o poremećajima u ishrani, a podrška gotovo da nije postojala. Bile su to ratne godine, i kako kaže, ljudi su se borili s mnogo „većim“ problemima. Upravo zato se dugo borila sama, bez pomoći stručne osobe.
„Te osobe se stide i ne žele da im se ukazuje na problem, ali ako neko u blizini primijeti znakove, važno je da im se priđe s razumijevanjem i predloži stručna pomoć“, poručuje Daria iz vlastitog iskustva.
Foto: Glumica Daria Lorenci Flatz
Prema istraživanju o „Poremećajima hrane i jedenja kod adolescenata“ koju je uradila Eida Jusić iz Sarajeva, anoreksija nervoza se može javiti dva oblika: restriktivni i prejedajući. Restriktivni oblik karakterizira značajno smanjenje unosa hrane bez epizoda prejedanja ili pražnjenja, pri čemu osoba gubi tjelesnu težinu isključivo kroz ograničavanje hrane dok s druge strane, kod prejedajućeg tipa pored smanjenog unosa, javljaju se epizode prejedanja, a zatim ponašanja pročišćavanja poput samoprouzrokovanog povraćanja ili upotrebe laksativa i sredstava za čišćenje.
Korištenje hemije za mršavljenje vs. Balansiranje i dobre navike
Farmaceutkinja Hanija Aljić Terzić navodi da ljudi često dolaze u apoteku tražeći preparate za mršavljenje koje su negdje vidjeli ili čuli da “djeluju brzo”, bez obzira na nuspojave.
Među najtraženijima su Slim DL kapsule, koje su biljnog porijekla i navodno izazivaju sitost, žeđ i ubrzavaju metabolizam. Ipak, pacijenti se žale na nuspojave poput mučnine, ubrzanog rada srca i povraćanja, a neke apoteke ih više i ne drže jer smatraju da nisu dovoljno provjerene.
„Većinu ne zanimaju nuspojave – samo žele brzo rješenje, iako im se kilogrami uvijek vrate čim prestanu s korištenjem.“
Najčešći sastojci preparata za mršavljenje (zeleni čaj, sena, gorka pomorandža) imaju diuretski ili laksativni učinak, što opterećuje organizam, smanjuje apsorpciju hranjivih tvari i može izazvati interakcije s lijekovima.
U apotekama su ti proizvodi najtraženiji pred ljeto, a kupci su uglavnom žene srednjih i starijih godina, iako ih katkad traže muževi „jer se supruge stide same doći“.
Tada informacije o rizicima ne dolaze ni do pravih korisnica” – pojašnjava farmaceutkinja Aljić Terzić.
Prema njenom mišljenju, zdraviji pristup zasigurno bi dao mnogo bolje i dugoročnije rezultate. “Bez pritiska, bez zabrana – samo balans i navike.“
Kada je riječ o Ozempicu, lijeku za dijabetes, a koji je postao nevjerovatno viralan u protekle dvije godine u svrhu korištenja za mršavljenje, Aljić Terzić ističe: „Koristan je samo u krajnjim slučajevima, kod pretilosti, i to uz strogi ljekarski nadzor. Međutim, sve je više ljudi koji ga zloupotrebljavaju – često preko poznanstava dobiju recept i koriste ga bez kontrole.” – kaže ona.
Ono što ustvari zabrinjava kod zloupotrebe ovog lijeka jeste to što dijabetičari koji ga doista trebaju kao lijek, do njega ne mogu doći zbog nestašice na tržištu.
“Hrana nije uzrok – emocije jesu”
Poremećaji ishrane, poput anoreksije i bulimije, nisu samo fizički problem — to su duboko ukorijenjeni psihološki poremećaji koji često nemaju odmah vidljive simptome, posebno u slučaju bulimije.
Osobe koje se bore s njima mogu izbjegavati jelo u društvu, opsesivno planirati obroke, skrivati hranu, pretjerano vježbati ili koristiti laksative. Kako ističe psihologinja Merita Mehić Sokoljanin „poremećaji ishrane nisu uzrokovani hranom, već emocionalnim problemima. Kritika ne pomaže — pomaže razumijevanje.“
Upravo zato je važno da podrška ne bude osuđujuća. Umjesto komentara poput „Prestani da povraćaš“, Merita predlaže empatiju.
„Zabrinut/a sam jer djeluješ umorno i povučeno. Ako ti je teško, tu sam da pričamo.“
Dodaje i da mediji i društvene mreže imaju ogroman uticaj na razvijanje ovih poremećaja.
„Popularizuju se nerealni ideali, dijete i suplementi, dok se zapravo kod mladih normalizuju poremećaji u ishrani.“ Zato smatra da je odgovornost na svima — i kreatorima sadržaja, i roditeljima, i nastavnicima.
Iskustvo Elene, mlade djevojke koja se borila s anoreksijom, potvrđuje sve ono na šta Merita upozorava.
„To što nisam jela danima nije bila faza — toliko sam se bojala hrane i debljanja.“
Dodaje da joj je u najtežim trenucima najviše štetilo nerazumijevanje bližnjih.
„Roditelji i ljekari su me forsirali, što me dodatno udaljilo od njih. Govorili su da razumiju, ali nisu mogli shvatiti kroz šta prolazim.“
Osjećala se usamljeno, neshvaćeno i tužno, posebno jer nije imala s kim da razgovara.
„Mislila sam da sam ja jedina s tim problemom.“
U društvu u kojem i dalje nedostaje edukovanih stručnjaka koji se bave poremećajima u ishrani, važno je slušati bez osude, biti prisutan i pokazati razumijevanje. Prava podrška nije u pritisku na liječenje, već u pokazivanju da osoba nije sama.
“Za sve druge djevojke i dječake koji prolaze kroz nešto slično, voljela bih da znaju da nisu sami i da stvarno postoji pomoć. Znam koliko je na početku teško vidjeti svjetlo na kraju tunela, ali ono zaista postoji. Postoji život poslije anoreksije, odnosno poslije poremećaja u prehrani, i stvarno možete biti ponosno sretni. Oporavak je užasan i zahtijeva puno rada na sebi, ali vrijedi — vrijedi puno više od onog glasa u glavi kojem nikada nećemo biti dovoljni”, poručuje Elena.
