Teret Mirka Graorca, Al Jazeera (46 minuta)

Mirko Graorac je predratni saobraćajni milicioner iz Splita. Nakon rata osuđen je za mučenje i ubijanje logoraša u Manjači. Između te dvije biografske tačke počiva mučna storija u kojoj je sažeta sva tragedija splitskog Srbina koji i dan-danas čeka pravdu, svjestan da je najvjerovatnije neće dočekati.

Priča počinje 29. aprila 1995. godine, tačno u sedam sati i 15 minuta, kada na Graorčeva vrata dolaze dva policajca u civilu. Odvode ga u postaju s obrazloženjem da ide na prepoznavanje. Umjesto toga, odveli su ga na saslušanje, tokom kojeg saznaje da je na ulici prepoznat kao neko ko je u logoru bio zapovjednik straže. Ali Mirko nikada u Manjaču nogom nije kročio. Saslušanje je završeno batinama. Prvo ga je isljednik udario šakom u lice, sasuo mu zube po podu, naredio mu da ih pokupi i oliže krv, zatim ga je udario nogom u bradu i to je bila uvertira u višednevno batinanje električnim kablovima i palicama. Uvlačili su mu prste u anus, s visokointelektualnim obrazloženjem da traže tajne spise.

Slijedi opskuran sudski proces. O tome je Amnesty International sačinio opsežan elaborat u kojem piše da je suđenje nepravično; svjedoci odbrane nisu saslušani, a svjedočanstva ljudi koje je pozvalo tužilaštvo puna su kontradikcija. Autor filma, novinar Al Jazeere Branimir Zekić, napravio je profesionalan dosje u kojem je razgovarao ili bar pokušavao razgovarati s brojnim akterima pravosudne afere. Osim samog Graorca, sagovornici su mu bili još i Zoran Pusić, aktivista za ljudska prava, novinar Vladimir Matijanić, advokat Toni Vukičević, te brojni logoraši iz Manjače. I tu je jedna od poenti filma. Nijedan od kontaktiranih svjedoka koji su teretili Graorca nije htio pred kamere. S druge strane, svi koji su govorili nedvosmisleno izjavljuju da Mirko tokom rata nije bio u logoru.

Pa gdje je onda bio? U Bosni i Hercegovini, u rodnom selu, gdje je njegovao bolesne roditelje. Kada su oni umrli, pokušavao se vratiti u Split, ženi i djeci. Nije uspio ni preko biskupa Franje Komarice, koji, razumijevajući situaciju, nije smio uzeti učešća u akciji koja je mogla završiti kobno. A kada se 1994. godine preko Mađarske ipak vratio, osvanulo je to kobno subotnje jutro u kojem su mu dva policajca pozvonila na vrata. I golgota je mogla da počne.

U dva sudska postupka Graorac je osuđen prvo na 20, potom na 15 godina zatvora. Tokom brojnih svjedočenja gledatelje onako usput okrzne i pakao Manjače. Prvog dana logoraše je dočekala rečenica jednog od zapovjednika: „Od danas vaš život ne vrijedi ni pišljivog boba.“ U finišu filma saznajemo i za sudbinu Mirkove supruge Marije: ne samo da se morala nositi s torturom i lažnim optužbama kojima je bio izložen njen suprug nego je i osobno prolazila nezamisliv užas. Valjalo je izaći u grad i obavljati svakodnevne poslove nakon izvještaja da joj je muž zločinac koji je žrtvama radio ono što su zapravo njemu radili u pritvoru. Jednog dana pozlilo joj je na ulici, doživjela je infarkt i nepunih 48 sati nakon toga izdahnula.

Mirko je sve to preživio u zatvoru. Nepravilnosti i nepravde koje su mu nanesene, ipak, nisu uzdrmale ni proces ni presudu. Vladimir Matijanić kaže: „Graorac je iznosio stvari koje bi, da je Hrvatska stvarno država, neko morao provjeriti. Kako je moguće da je čovjek u policiji pretučen i da niko ne reagira, da ne postoji tijelo koje bi se pozabavilo takvim optužbama.“ Zoran Pusić se sjeća da je u početku bio skeptičan, ali da je vrlo brzo shvatio da Graorac govori istinu. Ali njegova borba, kao i svi napori advokata, Amnesty Internationala i rijetkih novinara ostali su uzaludni. Mirko Graorac, kao osuđeni ratni zločinac, nije mogao ostvariti elementarna ljudska prava. Život mu je uništen, nije mu dozvoljeno da otkupi stan, djeca žive u inostranstvu, zauvijek obilježeni patnjom roditelja. Njegov advokatski tim u oktobru 2020. godine predaje zahtjev za obnovu postupka, što je na županijskom nivou brzo odbijeno. Poslije toga je podnesen zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske, koji se još nije očitovao.

Sudovi ili ne znaju ili neće da rade svoj posao po uzusima profesije. Ali ima ko hoće. Autor Branimir Zekić napravio je snažnu priču koja će biti makar mala satisfakcija porodici Graorac.

                   Opsada, BHT1 (56 minuta)

Opsada Sarajeva, najduža i najsurovija u historiji modernog ratovanja, trajala je 1425 dana. Na grad je  ispaljeno 429.000 granata, ubijeno je više od 11.000 ljudi, od toga 1601 dijete. Iza ovih hladnih brojki krije se najveća evropska tragedija nakon Drugog svjetskog rata. Traume koje je taj zloglasni isječak historije porodio vjerovatno nikada neće biti do kraja ispričane. Svaka godina donosi nova svjedočenja i svako je svjedočenje dragocjeno jer upotpunjuje mozaik kojem se ni četvrt vijeka kasnije ne naslućuje kraj.

Toga su bili svjesni i autori Jesenko Krehić i Edin Fejzagić sa BHT1 kada su pravili film „Opsada“. Njihov rad satkan je od razgovora s odabranim Sarajkama i Sarajlijama i predstavlja smireno, suptilno sjećanje na četiri godine divljaštva i patnje koje je to divljaštvo proizvelo. Pjesnikinja Ferida Duraković, novinarka Duška Jurišić, hirurg Ismet Gavrankapetanović, književnik Zvonimir Nikolić, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci i strip-crtač Filip Andronik govorili su o iskustvu opsade na način koji izaziva poštovanje.

Ferida Duraković nam je jednom jedinom pričom pokazala kroz šta je grad sve prolazio. Pošto im je kuća razorena na samom početku rata, s roditeljima se sklonila u stan kod prijatelja. Kad se jednom vraćala u taj soliter, vidjela je da je pogođen baš njihov, deveti sprat. U zidu zgrade bila je velika rupa od protivtenkovske granate. Popela se kroz mračno stubište i u kuhinji našla prestravljene roditelje. „Joj, sine“, rekao joj je otac, „negdje je baš dobro gruhnulo“, nesvjestan da je udarilo tu, u sobu do kuhinje, i da ih je samo jedan zid dijelio od smrti.

Zvonimir Nikolić, uz sve ostale priče, sjetio se i dana kada mu se rodila kćerka. Devetog maja (!) u dva sata ujutro supruga mu je osjetila trudove. Živjeli su na Marindvoru, nigdje u okolini nije bilo auta i pješke su krenuli prema Porodilištu. Kad su u pet sati stigli, doktor je pitao Zvonimira gdje mu je voda. „Kakva voda?“ „Pa čime ćemo ti okupati dijete? Mi ovdje nemamo vode.“ Vratio se na Marindvor, od majke uzeo najveći kanister, nekako se prebacio do Pivare, tamo na javnoj česmi natočio 50 litara i shvatio da toliku težinu ne može prebaciti ni do sljedeće ulice, a kamoli do bolnice. Ipak, koji sat kasnije dolazi u Porodilište, gdje saznaje da je supruga rodila i da su mu uspjeli čak i okupati kćerku. „Ostavio sam im onu vodu, za neko buduće dijete.“

Duška Jurišić kao najtežu uspomenu bira dan kada je na Alipašinom Polju granata ubila šestero djece. Bolna su i sjećanja na ratne dnevnike. U studio su uvijek ulazili gladni, u džemperima i neoprane kose, zbog čega su im se rugale zloglasne „kolege“ s paljanske televizije.

Ismet Gavrankapetanović sjetio se pogibije Suade Dilberović. „Tada sam vidio da su putevi zla nad ovim gradom otvoreni. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti Sarajevu.“ Iz njegovih sjećanja saznajemo kako je funkcionirala bolnica bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala…

Jakob Finci kaže da su ga, kad je tokom opsade izlazio iz Sarajeva, sugrađani optuživali da bježi, da je sve vrijeme samo folirao, a neki su govorili da je njegov odlazak – kraj grada. Zalud su bila sva uvjeravanja da se vraća za sedam dana. Kada se zaista vratio, isti ljudi su govorili: „A budale…“.

Kad je počeo rat, Filip Andronik imao je 11 godina i uspješno je opisao razliku između perspektive djece i odraslih. Jednog dana je s drugom krenuo iz Dobrinje „u grad“, da pogledaju neki film. Kad su došli do kina, rečeno im je da je predstava otkazana, jer su njih dvojica jedini zainteresirani. Pošto su se raskukali da su došli s Dobrinje samo radi filma, ljudi su im se smilovali i pustili projekciju za dva dječaka.

Nakon svega, hirurg kaže: „Imate mnoge ljude koji su od tuge umrli. Ili samo sanjaju da umru, jer su sve svoje izgubili.“ Autorski dvojac Krehić-Fejzagić našao je pravu mjeru koju od ovakve građe traži rasni dokumentarac. Sjećanja su pokrivena autentičnim snimcima, mnoge priče su tako teške da kod osjetljivije publike mogu izazvati uznemirenost, ali izbor sagovornika i njihov prefinjeni način na koji se nose sa sopstvenim traumama pravi su primjer kako jednu bolnu temu obraditi bez gorčine i političkih floskula.