Društvene mreže postale su naša nova stvarnost. Nešto kao najnoviji svjetski poredak. Tamo se preselio sav, ili gotovo sav, društveni, politički, a u dobroj mjeri i kulturni život. Tamo se rađaju ljubavi i (ne)prijateljstva, kuju novi i raskivaju stari savezi. Tamo neki uspijevaju da sakriju svoju pravu prirodu, a neki drugi razotkriju se u kompletnom jadu sopstvene egzistencije.

Pošto smo duboko u trećoj deceniji postojanja i dominacije društvenih mreža, možda je došlo vrijeme da klasificiramo i u najkraćim crtama natuknemo kako djeluju pripadnici pojedinih obrazaca ponašanja.

1. Masovno hejtanje i brutalno satiranje neistomišljenika:

Svako malo neki nesretnik izjavi nešto što nije po volji navalentne gomile. I onda kreće srednjovjekovni pogrom. Čovjek bi ponekad rado napisao nešto, suprotstavio se izrečenom, ali kad vidi čiji na taj način postaje saučesnik, istomišljenik i saborac, počne navijati za onoga kojeg je inicijalno htio kritizirati. Tj. samo malo, malčice satrati.
Hejtanje prerasta u ozbiljan kontaktni sport, ima svoju arenu, duboko povrijeđene žrtve i javnost, „uobičajeno okrutnu i glupavu“ (Mark Thompson), odnosno ostrašćenu masu koja navija, satire i presuđuje.

2. Ritualno samolaskanje:

 Varijanta A: Hvalite me usta moja, kad neće tuđa.

Varijanta B: Kako li je ovaj moj post tek (globalnom) selu mio kad je meni ovako drag?

3. Prigodno moralisanje:

Nakon ubojstva, nasilja, femicida, kakvog radikalnog propusta vlasti, svi su moralne vertikale i baš svi imaju potrebu izreći konačni sud. Već sutra, povratak uobičajenim šupljiranjima, dok broj ubijenih žena raste. Ko smo i šta smo najbolje je pokazalo ubistvo u Mostaru, Aldina Jahić bježala je centralnim ulicama, vrištala i zapomagala i niko se nije usudio da pritekne. Bezbjednije je sa sigurne temporalne distance ostaviti komentar na mrežama u stilu: „Joj, da sam ja bio tamo…“ Slučaj nevjerovatno podsjeća na ubistvo Denisa Mrnjavca. Kompletan tramvaj je gledao svoja posla dok su ubice masakrirale momka. A na mrežama, sve pršti od hrabrih likova koji bi – eto – uradili ovo ili ono, samo da su bili na zlokobnom „licu mjesta“.

4. Neuspješno pametovanje:

Ima tako likova, odvale se u neko promišljanje koje veze s mozgom nema. Ili je pogrešno, ili dosadno, ili tako nevažno da bi mu bolje bilo sve mirno i dostojanstveno odšutjeti. Ali čak ni ta bruka nema veze, jer u moru sličnih stavova, sramota biva zaboravljena u roku od nekoliko sekundi. Samo su rijetki u stanju ostvariti takav stepen samokontrole koji nam omogućava da poštujemo zlatno pravilo svih mreža: „Oglasi se samo kada imaš nešto reći.“ Umjesto njega, na snazi je kontra pravilo: oglasi se iz dosade i egzistencijalne potrebe da svi vide da si još tu.

5. Humor kad mu vrijeme nije:

Raritetni bosanskohercegovački specijalitet, važniji nam je od bureka sa sirom. Bosanac voli izvaliti nešto što bi trebalo biti provala, ne shvatajući ni kontekst ni trenutak, bez ikakvog smisla za mjeru i s radikalnim nedostatkom prefinjenosti. Ovdje bi masovno trebalo uvesti javnu kaznu, prisilni upis u škole bontona, manira i otmjenog ponašanja.

 U pristojnijim sredinama čovjek je u stanju zateći i ovakvu raspravu: žena koja ne prati fudbal obrati se Facebook prijateljima s molbom da joj malo razjasne fenomen Zdravko Mamić, je li to priča o uspješnom menadžeru ili o ordinarnom kriminalcu. I onda u komentarima uslijedi tako ozbiljna i zanimljiva rasprava, takva serija mikroeseja da bi čovjek mogao od nje napraviti solidan zbornik radova. U Bosnama je takav vid rasprave uglavnom nemoguć, jer bi hairlije krenule s neuspješnim dosjetkama, podjebavanjima, iživljavanjima. Ljudi jednostavno nisu u stanju shvatiti kontekst. Kada je autor ovog zapisa prije desetak godina zamolio društvo da mu pomognu s idejama, kako bez žrtava odstraniti krticu iz dvorišta, na kraju je ostao zapanjen količinom neduhovitih dosjetki, neshvatanja molbe i tendencioznog urušavanja pristojne rasprave. Krtica mu haman došla društvene izolacije. Slično se nedavno desilo i sarajevskom novinaru Almiru Panjeti koji je, želeći skrenuti pažnju na neke aspekte komentiranja na mrežama, naišao na toplotni val provala protiv kojeg jednostavno nema odbrane. Niko pri tome nije bio zlonamjeran, radi se o temeljnom nerazumijevanju tuđe namjere.

6. Pseudoekspertiza:

Nakon neke utakmice, ili poplave, ili požara, javi se toliko selektora, meteorologa i doktora protivpožarne znanosti da je pravo čudo kako nas nisu primili direktno u Predsjedništvo EU, ili u NATO direktorij, Centralni komitet Ujedinjenih nacija ili bar Varšavskog pakta, a ne što, ovako pametni i naobraženi, još čekamo prijem u obično članstvo.

7. Navijačke poeme:

Mi Veležovci tu smo najgori, ali šta se može, ima nešto jače od nas, neka strašna potreba da se hvališemo slavnim komadom povijesti koji je davno prohujao i nikada se više neće vratiti. Jbg, halalite, niko nije savršen.

8. Zavičajni nostalgičari:

Ovi su još i najbolji. Oni nikoga ne hejtaju, nariču za starim dobrim vremenima i od njih vas glava neće zaboljeti. Primarne šifre: sarajevska rock škola, zenička metalurgija, mostarske liske i tuzlansko ozračje multikulturalnosti.

9. PTSP smarači:

Više je on napisao tekstova, postova, poema, komentara i analiza o nekoj svojoj (post)ratnoj traumici, nego što je kompletna BANU objavila naučnih radova. Ako ikako možete, to vi ubuduće među svoja četiri zida. Toliko je lik dojadio ljudima da više sažaljenja izaziva onaj jadni gnu u Africi nego on sa svojim opetovanim naricanjem.

10. Patrioti opće prakse:

Ohladite, braćo. Domovina se voli samo na pet egzaktnih i lako utvrdivih načina: plaćaš porez, poštuješ zakone i ograničenje brzine, ne pljuješ po ulici i u tramvaju ustaneš nama starijima.

Za ostale manifestacije ljubavi spram otadžbine obratite se najbližem geštalt psihoterapeutu.

11. Alko frik:

Preko dana fina i pristojna osoba, navečer, čim popije koju, dešava se priliv prekomjerne doze hrabrosti i gnjeva u mozak, egzemplar postavi PAM na ledinu, okrene ono dugme na kolektivnu paljbu i onda rafala sve što mu dođe na nišan. Nekad je bio zabavan, ali alkohol u krvi uzima danak, vremenom postaje sve naporniji. Društvo mu se sveti tako što ga niko ne može smisliti, ali mu to ne govore, no ga puštaju da se provaljuje. Ovaj model jedanaest čini lokalnu osovinu zla s modelima jedan, devet, deset i trinaest.

12. Veseljaci opće prakse:

Najomiljenija grupa. Oni nas ranom zorom počnu obasipati vicevima, mudrim citatima i aktuelnim provalama. Zajedno s modelima osam i sedam čini osovinu dobra.

13. Najgori od najgorih:

Oni  koji podržavaju ratne zločince i  ubice žena, relativiziraju genocid i silovanja. Sve što spada u kategoriju ljudskog smeća i predvidljivog mračnjaštva. Nažalost, zahvaljujući mrežama, takvi ljudi su dio naše svakodnevice i ne možete te jednoćelijske organizme anulirati koliko god da ih brišete, jer oni se razmnožavaju na načine koji su smrtnicima neshvatljivi – uz pomoć države i oficijelne religije, podstaknuti ohrabrivanjem okoline i podjednako nabrušenih istomišljenika. Nevidljiva arhitektura projektirane i sustavno podgrijavane netrpeljivosti još dugo će gospodariti ovim prostorima. Jer, hvala gospodaru svih ratova, mogućnosti potpaljivanja širokih narodnih masa su beskonačne.

Ali ipak: A izvan ovih manje ili više patoloških primjera, postoje i božanstveni uzorci pametnih ljudi. Konkretno, Facebook je postao esencijalni alat za sagledavanje današnjice, nenadmašna književna, putopisna, sociološka platforma, nudi tako obilje dobrih tekstova i još boljih uvida da čovjeku bude žao što po cijeli dan nije tu, gdje su se na jednom mjestu sastali najgori od najgorih i najbolji od najboljih. Ponekad neobjektivni posmatrač ima utisak da se književnost preselila tamo, prefigurirala, prilagodila duhu i tehnologiji vremena i onda zasjala punim sjajem. Tu se jedna do druge guraju naprosto fenomenalne stvari, zato uredno plaćamo danak surfajući ološ da bismo se nekako probili do ovih dragulja. Slično je, uostalom, i u onom pravom, pomalo već zaboravljenom životu. Sve je isto kao i prije mreža.