Izrael i genocid

Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija (UN) za Palestinu Francesca Albanese optužila je Izrael da je izvršio genocid u Gazi. Albanese je u objavi na društvenoj mreži X nazvala Gazu najvećim i najsramotnijim koncentracionim logorom 21. stoljeća. Njeni komentari uslijedili su nakon napada u kojem je izraelska vojska bombardirala školu Al-Taba’een u četvrti Al-Daraj u Gazi. Palestinske vlasti javile su da je u tom napadu ubijeno najmanje stotinu Palestinaca.

Ovaj genocid ide na sramotu svih onih koji su ga štitili i omogućili da se narod Palestine nemilosrdno uništava!

U potpunosti dijelim mišljenje specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih nacija i smatram da država Izrael mora biti osuđena za genocid, terorizam i grubo narušavanje Povelje UN-a o ljudskim pravima. Licemjernost međunarodne zajednice kroz dozvolu nastupa izraelskim sportistima na proteklim Olimpijskim igrama u Parizu ostaće crna mrlja savremene civilizacije jer su igre trebale biti manifestacija mira i osude genocida u Gazi isto kao što je to osuđen napad Rusije na Ukrajinu.

Dvostruki aršini i servilnost međunaroodne zajednice gledanja kroz prste cionističkim zločinima ostaviće velikog traga na međunarodne političke prilike i odnose u svijetu, a samim time i na naše živote! Cionizam se po svojoj prirodi nimalo ne razlikuje od fašizma i aparthejda. Zagovornici cionizma u odbrani barbarizma i počinjenih zločina prišivaju epitet antisemitizma kritičarima njihove politike, što je, naravno, nonsens. Ja hoću da vjerujem da genocid počinjen u ime cionizma nad palestinskim narodom neće ostati nekažnjen! Isto onako kako svijet nije oprostio nacistima, antisemistima i počiniocima holokausta nakon 1945!

Politika mešetarenja – i pare, i jare i kusur?

Namjenska industrija Bosne i Hercegovine jedna je od rijetkih grana privrede koja je sve jača, a izvoz oružja u prvom je kvartalu ove godine veći za skoro tri puta u odnosu na isti period prošle godine. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u prva tri mjeseca ove godine izvoz oružja iznosio je 92.410.727 KM, dok je u tri mjeseca 2023. godine iznosio 35.116.034 KM.

Tokom prošle godine izvoz oružja iz BiH iznosio je 241.144.400 KM, godinu ranije 196.023.892 KM, a 2021. godine 192.875.889 KM. Ovo pokazuje da su proizvodnja i izvoz oružja iz Bosne i Hercegovine iz godine u godinu sve unosniji biznis. Sramotna je činjenica da se transfer tehnologija i zajednička proizvodnja nekih naših proizvoda odvija i sa Saudijskom Arabijom, zemljom odgovornom za ubistvo novinara Džamala Kašogija 2018. godine.

Bosanski čovjek svjedoči mnogim genocidima i klanjima na prostoru Balkana u posljednjih sto godina. Na svojoj koži osjetio je licemjernost politike međunarodne zajednice kada mu je uveden embargo na uvoz oružja 1991. godine te oduzeto pravo na samodbranu. Ako je jedno zrno metka koje se proizvodi u namjenskoj industriji BiH završilo na tržištu Izraela, onda smo pokazali neviđenu licemjernost i postali saučesnici u genocidu u Gazi. I “naše” oružje ubija! Nikakvi milioni profita ne opravdavaju patnju čovjeka koji ostane bez svojih najmilijih i porodica čiji se korijen zatre!

Da li je Izrael svojim izvozom oružja u Srbiju odgovoran za počinjeni genocid u BiH?

U jesen 1991. Srbija je zaključila tajni ugovor o oružju s Izraelom – uprkos embargu Vijeća sigurnosti UN-a! Advokat Itay Mack i profesor Yair Oron Vrhovnom su sudu Izraela 2016. godine predočili konkretne dokaze o izvozu izraelske odbrane srpskim snagama u vrijeme rata u BiH, uključujući obuku, kao i municiju i puške. Između ostalog, predstavili su lični dnevnik generala Ratka Mladića, zločinca osuđenog pred Međunarodnim sudom pravde za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, i za genocid. Mladićev dnevnik eksplicitno pominje odlične oružane veze Srbije s Izraelom u to vrijeme. Ratko Mladić napisao je u svom dnevniku da su “iz Izraela predložili zajedničku borbu protiv islamističkih ekstremista. Ponudili su obuku naših ljudi u Grčkoj i besplatnu nabavku snajperskih pušaka.” Izvještaj pripremljen na zahtjev holandske vlade o istrazi događaja u Srebrenici također sadrži sljedeće: “Beograd je Izrael, Rusiju i Grčku smatrao svojim najboljim prijateljima.“

U novembru 2016. godine izraelski Vrhovni sud odbio je zahtjev za objelodanivanje detalja o izvozu izraelskog oružja u bivšu Jugoslaviju tokom genocida u Bosni 1990-ih. Sud je ocijenio kako bi “razotkrivanje izraelske umiješanosti u genocid naštetilo vanjskim odnosima zemlje u tolikoj mjeri da bi naštetilo javnom interesu Izraela i moguće krivično gonjenje umiješanih.” Sjednica Vrhovnog suda o odgovoru države na apelaciju održana je ex parte, odnosno apelantima nije bilo dozvoljeno da je saslušaju. Sudije Danziger, Mazouz i Fogelman odbili su apelaciju i prihvatili stav države da bi otkrivanje detalja o izvozu izraelskog oružja u Srbiju tokom rata i genocida u BiH naštetilo vanjskim odnosima i sigurnosti Izraela, te da ova potencijalna šteta prevazilazi interes javnosti da se razotkrije ono što se dogodilo.

Ovakav je odgovor Vrhovnog suda de facto priznanje Izraela da je sarađivao s počiniocima genocida u Bosni i Hercegovini. (Edin Osmančević, Tačno.net)

Rusija prima sve putinofile svijeta

Predsednik Rusije Vladimir Putin potpisao je prošle nedelje ukaz pod nazivom „O pružanju humanitarne podrške pojedincima koji dele tradicionalne ruske duhovne i moralne vrednosti“. Građanima stranih država koji žele da “pobegnu od neoliberalnih ideala” Kremlj velikodušno nudi mogućnost preseljenja u Rusiju. Takvi ideološki emigranti imaće niz pogodnosti u odnosu na druge, neće morati da dokazuju da govore ruski jezik i da poznaju istoriju i osnovne zakone Ruske Federacije.

U prijavi za privremeni boravak u Rusiji, koji bi vremenom trebalo da dovede do stalnog nastanjenja i dobijanja državljanstva, građani evropskih i drugih dekadentnih zemalja treba da navedu kako su odbacili odbacili politike svojih država, koje “imaju za cilj da ljudima nametnu destruktivne neoliberalne ideale koji su u suprotnosti sa tradicionalnim ruskim duhovnim i moralnim vrednostima”.

Pribežište za tradicionaliste

Ministarstvo spoljnih poslova dobilo je instrukcije da u bliskoj budućnosti pripremi spisak zemalja koje svojim stanovnicima navodno nameću “nezdrave stavove” i „destruktivne neoliberalne ideološke smernice“. Po rečima politikologa Aleksandra Njemcova, na tom spisku će se najverovatnije naći “zemlje Evropske unije i Zapad u celini”, tačnije sve države koje priznaju ravnopravnost LGBT populaciji.

Za razliku od dekadentnog Zapada koji se odao kojekakvim novotarijama, Rusija drži do starih, proverenih, tradicionalnih vrednosti, pa je zato LGBT pokret proglasila ekstremističkim i zabranila zakonom svako zalaganje za prava seksualnih manjina. Kako veli Njemcov, “svrha ukaza je da se stvori pokret imigranata iz evropskih zemalja u Rusiju”, njime se obezbeđuje podrška porodicama koje se sele “iz neprijateljskih zemalja”.

Ruski režimski mediji sa oduševljenjem pozdravljaju najnoviji Putinov ukaz i očekuju veliki priliv stranaca kojima je dozlogrdilo da gledaju Parade ponosa, slušaju veličanja individualne slobode i trpe istopolne parove koji usvajaju decu. Putinov bliski saradnik Aleksandar Asafov mrtav hladan objašnjava kako “u neprijateljskim zemljama zaista postoje ljudi koji su proganjani zbog svoje privrženosti tradicionalnim duhovnim i moralnim vrednostima”. Asafov velikodušno veli kako “tradicionalne vrednosti nisu isključivo ruske: njih se, na primer, pridržavaju pristalice svih tradicionalnih vera”, pa su zbog toga na Zapadu podvrgnuti represiji.

Ukazanje ukaza

Mogućnost donošenja ovakvog ukaza nagoveštena je još krajem marta, kad je u moskovskom Hramu Hrista Spasitelja donet je dokument koji sumira zaključke 25. kongresa Svetskog ruskog narodnog sabora, održanog na temu “Sadašnjost i budućnost ruskog sveta”. U tom dokumentu je najavljeno da će biti zaustavljen “priliv migranata koji ne govore ruski i nemaju odgovarajuće razumevanje ruske istorije i kulture”, ali i da će se potencirati “preseljenje stranih visokokvalifikovanih stručnjaka, naučnika, investitora i članova njihovih porodica, lojalnih Rusiji i spremnih za jezičku i kulturnu integraciju”.

Poglavar Svetskog ruskog narodnog sabora je patrijarh Kiril, na njemu učestvuju najviši predstavnici države, uključujući i predsednika Putina, vođe raznih provladinih udruženja, vođe tradicionalnih verskih zajednica, delegati ruske dijaspore, predstavnici akademskog sveta. Reč je o organizaciji koja daje ideološke smernice ruskom društvu, služeći kao neka vrsta zamene za počivši Centralni komitet.

Putinov ukaz kojim otvara vrata zapadnim emigrantima ne poziva se na ovaj dokument, već referiše na drugi predsednikov ukaz iz novembra 2022. godine – „O usvajanju Osnova državne politike za očuvanje i jačanje tradicionalnih ruskih duhovnih i moralnih vrednosti“. Tu je masovni ubica iz Kremlja naveo koje su to vrednosti: patriotizam, jaka porodica, prioritet duhovnog nad materijalnim, istorijsko pamćenje, služenje otadžbini i odgovornost za njenu sudbinu, visoki moralni ideali, stvaralački rad, jedinstvo naroda Rusije i slično.

Ruskokolonaško očajanje

Putinov friški ukaz predstavlja radosnu vest za sve domaće ruskokolonaše, najzad i oni nečemu da se obraduju. Kad je u februaru 2022. godine Rusija započela invaziju na Ukrajinu, putinofilima je zaigralo srce od veselja. Decenijama su čekali da dođe njihov čas, da ruski hazjajin krene u konačni obračun sa zapadnim svetom, da sruši međunarodni poredak, zavede zakon džungle i tako stvori uslove za nastavak ratnih pohoda na Balkanu započetih devedesetih godina prošlog veka.

Međutim, događaji se nisu odvijali baš po planu. Trodnevna specijalna operacija se otegla, traje već dve i po godine, bez nade da će uskoro biti okončana. Ruska armija je daleko od osvajanja Berlina, Londona, Pariza i ostalih evropskih prestonica. Čekanje da ruske trupe izbiju na Dunav i pretvore Srbiju u rusku guberniju pokazalo se kao uzaludan posao.

Da sve bude još gore, ne samo da Rusija nije osvojila Ukrajinu blickrigom i nastavila osvajački pohod ka zapadu, već je ukrajinska vojska ušla u Rusiju i osvojila dobar deo kurske oblasti u rekordnom roku. Ranije su bar ruski političari pretili da će u takvom slučaju baciti koju atomsku bombu na neprijateljske zemlje, a sad se nisu udostojili ni da priprete nuklearnim arsenalom. Ruskokolonaše je ophrvalo teško očajanja sa primesama beznađa, prožeo ih je duboki osećaj besmisla od kojeg nema odbrane. Za to vreme, zli zapadnjaci nastavljaju sa podrivanjem srpskog nacionalnog identiteta, sa rasrbljavanjem srpskog naroda i širenjem dekadentnih uticaja. Strava i užas.

Svetlost sa istoka

Srećom, Putin se dosetio spasonosnog rešenja. Kad već ruska armija nije u stanju da dođe do svojih pristalica na Zapadu i oslobodi ih od nesnosnog tereta slobode, stvorena je mogućnost da se putinofili presele u obećanu zemlju i tako ostvare svoj san. Što bi rekla narodna poslovica: Kad neće breg Muhamedu, onda će Muhamed bregu.

Kuknjava na zli, dekadentni, truli, propali, nemoralni, obezduhovljeni Zapad traje već decenijama, ako ne i vekovima. Iz besomučne medijske i intelektualne propagande čitalac bi mogao da zaključi kako su evropske zemlje, Sjedinjene Američke Države i ostatak Zapada najgora društva koja su postojala u istoriji. Svo zlo dolazi sa zapadne strane, a svetlost i spasenje dolaze sa istoka – to je mantra koja spaja razne ideološke nepomirljivce.

Pa kad je već tako, kad na tom odurnom Zapadu vlada lažna demokratija sa lažnim ljudskim pravima, kad je tamo mračno carstvo lažne slobode, leglo šićardžijstva i pohlepe, kraljevstvo izrabljivanja i represije – eto konačno prilike svakom ko je do sada bio prinuđen da se zlopati u neprijateljskom okruženju da dokine svoju patnju. Zemlja slobode, duhovnosti, patrijarhata, čvrste ruke i ostalih tradicionalnih vrednosti konačno je širom otvorila vrata za sve koji žele alternativni način života i bekstvo od liberalnih ideala.

Rusija čeka raskriljenih ruku

Putinov ukaz stupa na snagu prvog septembra, nakon tog datuma očekuje se prava najezda emigranata iz zapadnih i poluzapadnih zemalja u matušku Rusiju. Neka se nadležne službe na vreme pripreme za neviđene gužve na aerodromima i graničnim prelazima s Rusijom, jer će zavladati prava jagma za bežanijom u zemlju osveštanih tradicionalnih vrednosti.

Kome god smetaju sloboda mišljenja i govora, poštovanje dostojanstva ličnosti, jednakost pred zakonom, sloboda veroispovesti, pravo vlasništva, zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu i slične zapadnjačke ujdurme – Rusija ga čeka raskriljenih ruku. U Srbiji se narečene evropske vrednosti ne poštuju, iako su upisane u Ustav, od evropskog puta smo odavno odustali, ali ni to nije dovoljno putinofilima, i ovo malo evropskog nasleđa koje postoji u tragovima njima je previše.

Najzad će i oni dobiti priliku da se spasu od zapadnjačkih pošasti i da se presele među svoje, tamo gde će njihov animozitet prema demokratiji i slobodi naići na razumevanje okoline. Usput budi rečeno, stranci koji u Rusiji imaju boravišnu dozvolu, ali još nisu dobili državljanstvo mogu lako da završe na ukrajinskom ratištu, jer je potražnja za topovskim mesom drastično porasla, a ponuda nije baš prevelika.

Ništa zato, putinofilima će biti čast da se bore za svoju novu otadžbinu, pa i da poginu ako treba, braneći tradicionalne vrednosti od kojih su Ukrajinci odustali. Kako god bilo, nakon prvog septembra će i među ruskokolonašima postati kristalno jasno ko je vera, a ko je nevera. Pošteno je da čovek na svojoj koži oseti posledice sopstvenih uverenja, sve drugo je golo licemerje. (Tomislav Marković, Žurnal.info)

Ko najviše čita i koje su najčitanije oblasti u Hrvatskoj?

Razgovarali smo sa sociologom i komparatistom Lukom Ostojićem, doktorandom koji sudjeluje u projektu ‘Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici’

Luka Ostojić relativno je mlad, rođen je 1987. godine. Međutim već je stigao biti novinar, urednik, književni kritičar i pisac (objavio je publicističko-beletrističku knjigu ‘Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja’ i zbirku priča ‘Tišina u osinjaku’), a zadnja njegova iteracija ona je književnog znanstvenika. Naime od 2021. godine sudjeluje u projektu ‘Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici’, koji ga je natjerao da diljem zemlje intervjuira čak tisuću ljudi. Njegovi suradnici Lovro Škopljanac i Velna Rončević ovlastili su ga da bude i glasnogovornik projekta, što smo iskoristili i postavili mu 10 pitanja. Zanimalo nas je što je pokazalo dosadašnje istraživanje, odnosno tko najviše čita, tko je prosječan hrvatski čitatelj, koja su književna djela najpopularnija, što je s lektirom i druge stvari.

Jedan ste od članova istraživačkog tima na projektu ‘Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici’. Možete li ga ukratko predstaviti?

Radi se o projektu koji je usmjeren na pitanje kako neprofesionalni čitatelji u Hrvatskoj pamte književnost (dakle ljudi koji se čitanjem ne bave u sklopu svog posla: profesorskog, spisateljskog, lektorskog, prevoditeljskog…). Iako neprofesionalni čitatelji čine oko 99 posto ukupne čitateljske populacije, o njihovom iskustvu znamo izuzetno malo. Dok će profesori, kritičari i pisci uglavnom spremno iznijeti svoje stavove, većina neprofesionalnih čitatelja svoje dojmove ne dijeli, a samim time ne znamo ni kako književna djela zapravo žive u čitateljskoj zajednici. Namjera ovog istraživanja je izmijeniti taj trend, odnosno upitati tihu većinu da podijeli svoja sjećanja, dojmove i emocije o pročitanim djelima. Istraživanje se temelji na polustrukturiranim intervjuima s tisuću neprofesionalnih čitateljica i čitatelja iz cijele Hrvatske. Voditelj projekta, dr. sc. Lovro Škopljanac, poslijedoktorandica, dr. sc. Velna Rončević i ja kao doktorand obavili smo sve intervjue, uredili bazu podataka i objavili je s drugim znanstvenim radovima o toj temi. Sve se može pronaći na mrežnoj stranici projekta. Nadamo se da će objavljeni podaci pomoći i drugim znanstvenicima u budućim istraživanjima književne recepcije.

Što su pokazali dosadašnji rezultati istraživanja – tko najviše čita?

Naše iskustvo potvrđuje ono što pokazuju i rezultati redovnih istraživanja agencije Kvaka, a to jest da žene čitaju više nego muškarci, kao i da najviše čitaju visokoobrazovani. Nama je ipak podatak tko čita trebao primarno da bismo došli do tih ljudi i otkrili što i kako čitaju. Sve sudionice i sudionike pitali smo da odaberu tri do pet književnih djela koja najbolje pamte, koja su ih se najviše dojmila i koja smatraju bitnima. Zatim smo vodili razgovor o tim djelima. U tom smislu iznenadilo nas je to da ljudi čitaju vrlo raznolika djela, i to na različite načine.

Što možete reći o prosječnom hrvatskom čitatelju, odnosno koji je njegov profil?

Prosječan hrvatski čitatelj je čitateljica, ima diplomu, čita ponajprije romane (i općenito prozu), i to ponajviše iz 20. ili 21. stoljeća. Autori/ce tih romana uglavnom su iz SAD-a, Hrvatske ili Ujedinjenog Kraljevstva. Naposljetku, prosječna hrvatska čitateljica osjeća nelagodu razgovarati o knjigama jer smatra da nije dovoljno stručna govoriti o književnosti. Dakle književnost koja živi u praksi zapravo obuhvaća uzak krug ukupne književne produkcije i tradicije, a ukupan broj čitatelj(ic)a relativno je malen i diskretan. No nama je bilo naročito zanimljivo u intervjuima otkriti kolika je raznolikost u shvaćanju, pamćenju i tumačenju književnosti, što ukazuje i na mnogoznačnost književnosti i na čitateljsku kreativnost koja se može, ali ne mora zasnivati na stručnom poznavanju književnosti. Dakle prosjek otkriva mnogo, ali varijacija skriva pravo blago.

Koja su najpopularnija književna djela, to jest kojih se naslova čitatelji najviše sjećaju?

Kod odabira najdojmljivijih djela može se vidjeti koliko su čitateljske prakse raznolike. Naših tisuću ispitanica biralo je ili dodatno govorilo o 2084 književna djela, što znači da su se odabrana djela relativno rijetko preklapala. U tom smislu i popularnost naslova je relativna: najodabraniji naslov ‘Zločin i kazna’ F. M. Dostojevskog biran je 92 puta, dakle u približno devet posto slučajeva. Najbiranija djela ipak su ona koja dolaze iz lektire, vjerojatno jer su lektirna djela jedino što sve čitateljice u državi doista dijele i jer su ih čitale u formativnim godinama. Među biranim naslovima su i drugi lektirni klasici: Tolstojeva ‘Ana Karenjina’ (2.), Salingerov ‘Lovac u žitu’ (5.), Saint-Exupéryjev ‘Mali princ’ (7.), Camusev ‘Stranac’ (8.) i Tolstojev ‘Rat i mir’ (9.). Izvan lektire probili su se Márquezovih ‘Sto godina samoće’ (3.), Tolkienov ‘Gospodar prstenova’ (4.), serijal J. K. Rowling o Harryju Potteru (6.) i ‘Genijalna prijateljica’ Elene Ferrante (10.). Valja spomenuti i Miroslava Krležu, drugog najodabranijeg autora, no njegova se popularnost temelji na raznim djelima: netko bi birao govoriti o Filipu Latinoviczu, netko o Glembajevima, netko o ‘Hrvatskom bogu Marsu’, netko o poeziji itd.

Koje segmente književnih djela čitatelji najviše pamte?

U intervjuu smo ispitivali pamćenje o različitim segmentima odabranih djela. Ako trebaju sumirati o čemu je riječ u djelu, ispitanice bi najčešće govorile o fabuli, zatim o temi, pa o vlastitom dojmu. No kad bismo krenuli u dublji razgovor, pokazalo bi se da se najčešće pamte proživljeni osjećaji i atmosfera djela. Emotivni dojam ostaje ukorijenjen u sjećanju čak i kad su izblijedjeli detalji koji su ga izazvali. To vrijedi za većinu djela, ali najbolje se može vidjeti prilikom razgovora o Kafki ili Camusu: ispitanice vrlo slabo ili čak pogrešno pamte detalje fabule, ali osjećaj čitateljske nelagode iznimno je snažan i precizno opisan. Naravno, s druge strane postoje određena djela koja pamte vrlo jasno i detaljno. Ljubiteljice ‘Gospodara prstenova’ ili ‘Harryja Pottera’ mogu minuciozno navesti i najsitnije detalje tih literarnih svjetova te usporediti njihovo preklapanje s filmskim adaptacijama. Dodao bih i da su najstarije ispitanice ponekad znale lijepo i točno recitirati svoje omiljene stihove. Kod mlađih ispitanica nismo nailazili na takvo što.

Koliko mi se čini, važan pravac istraživanja tiče se školske lektire. Kako je se sjećate?

Točno, svatko od nas troje u timu provodi vlastito istraživanje temeljeno na ishodima istraživanja. Kolega Škopljanac bavi se ‘negativnim’ čitateljskim emocijama, kolegica Rončević utjecajem čitanja na promišljanje budućnosti, a ja utjecajem školske lektire. Kako je navedeno, prisutnost djela u školskoj lektiri daleko je najsnažnija garancija da će to djelo biti pročitano i doživljeno u populaciji, no pritom većina njih kod naših čitateljica izaziva ravnodušnost ili čak mučan dojam. U našem istraživanju otprilike je jednak broj pozitivnih, negativnih i ambivalentnih doživljaja iskustva školske lektire. U ‘sretnim’ slučajevima lektira bi se uglavnom nadovezala na već razvijene čitateljske navike i znatiželju prema književnosti te je davala čitateljicama dodatan poticaj i orijentaciju pri izboru i tumačenju djela. Lektira je stoga bitan kompas za postojeće čitateljice, ali uglavnom su obiteljski odnosi i dostupnost knjižnica najvažniji faktori za ulaz mladih u svijet književnosti. U negativnom dijelu slučajeva lektira je frustrirala i izazivala osjećaj manje vrijednosti, a taj zazor spram lektirne književnosti (ili čitanja općenito) zadržao se dugo nakon izlaska iz škole.

Po vama, što je potrebno učiniti da školska lektira prestane biti ‘muka’ đacima?

Istraživanje pokazuje da su pozitivna iskustva s lektirom često vezana uz nastavni rad: ispitanice su najviše cijenile nastavu koja bi im dala prostor da slobodno iznesu vlastiti dojam o djelu, ma kakav on bio, ali pritom su tražile jasno vodstvo kroz svijet lektire, bilo kroz dodatna znanja o djelu, bilo kroz sugestiju drugačijih interpretacija. Kad bi se postigao balans između učeničke slobode i nastavničkog vodstva, ispitanice bi imale pozitivan dojam o lektiri skoro neovisno o odabiru lektirnih djela. Dosljedno tome, negativna iskustva s nastavom vezana su uz rigidan stav nastavnica prema slobodi tumačenja, ali jednako tako uz nedovoljno stroge nastavnice koje nisu držale nikakvu disciplinu i nisu poticale na čitanje. Uz to, ipak valja naglasiti da je broj pozitivnih dojmova o starijoj književnosti, pogotovo starijoj hrvatskoj književnosti, toliko malen da smatram da treba preispitati i odabir i pristup tim djelima. Nemam recept kako se taj problem može riješiti, nemam ni adekvatno pedagoško iskustvo da bih ga se usudio konstruirati, ali iz istraživanja je evidentno da zastupljenost tih djela u lektirnom programu ima zanemariv ili čak štetan učinak na buduće čitateljske navike.

Istraživanja su pokazala da se Hrvati nalaze pri dnu Europske unije kada je riječ o čitanju. Kako popraviti to stanje?

Naše istraživanje pokazuje da čak i među ljubiteljicama književnosti postoji lagan zazor od čitanja kao od intelektualno zahtjevne prakse. Čitanje ima reputaciju kulturne brokule koju siroti ljudi moraju s mukom žvakati dok sanjaju o pizzi i ćevapima. Međutim čitanje samo po sebi nije ni pozitivno ni negativno, ni lako ni teško, ni zdravo ni bolesno, ni više ili manje vrijedno od npr. gledanja serija. Čitanje može biti važno jer osnažuje koncentraciju, pomaže uspostaviti vlastiti tempo razmišljanja, potiče maštu i otvara pristup bezbrojnim djelima iz cijelog svijeta i duge povijesti. Književnost je toliko raznolika i bogata da svatko može pronaći nešto što mu paše, bilo da se radi o Dostojevskom, Coelhu, pjesničkoj avangardi ili ljubavnim romanima, a zahvaljujući sustavu knjižnica, dostupna je lako i jeftino. Ali ako ljudima čitanje stvara pritisak i tjeskobu, je li vrijedno toga? Teško. Postoje li drugi načini provođenja slobodnog vremena koji mogu razonoditi i oplemeniti ljude? Apsolutno. Osobno mislim da bi opušteniji stav sprema književnosti, odnosno prihvaćanje toga da čitanje može i ne mora biti dio ispunjenog života, doveo do puno zdravijeg odnosa prema književnosti i da bi zapravo povećao broj čitatelj(ic)a.

I sami ste pisac, iza vas su dvije knjige. Kako vidite odnos između znanosti o književnosti i književne prakse?

Teško mi je i razmišljati o tom pitanju jer shvaćam da mi se književni i znanstveni rad nalaze u razdvojenim dijelovima mozga. Nisam siguran koliko to govori o znanosti i književnosti, a koliko o meni. Naravno, znanstveni i teorijski tekstovi o književnosti oblikovali su i moje razmišljanje o književnosti, nekad su i direktno inspirirali moj književni rad. Ali i poštapalice moje babe iz Dalmacije direktno su utjecale na moje pisanje. Kod književnog rada nema bitne razlike, niti je smije biti. Kao znanstvenik pristajem na određenu disciplinu u pristupu temama, na neka uspostavljena akademska pravila, što je važno za zajednički znanstveni doprinos društvu. Kao književnik izrazito sam svjestan da moram izbjeći svaku regulu kako bi mi se otvorilo nešto novo i vrijedno pisanja.

Koliki je izazov biti mladi znanstvenik u Hrvatskoj?

Mislim da je za poziciju mladih znanstvenika najvažniji trend sve jači ulaz projektne logike financiranja u akademski svijet. To predstavlja i priliku i problem. Primjerice, PoKUS je uspostavni istraživački projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Bez njezine potpore ovakvo zahtjevno istraživanje ne bi se moglo provesti, a ja bih teško mogao dobiti posao u znanosti. Međutim, kad projekt završi, moje radno mjesto će nestati, što dovodi u pitanje i kontinuitet takvog tipa istraživanja i (ne manje važno) moju egzistenciju. Kako otvoriti prostor mladim znanstvenicima, a pritom im pružiti financijsku i institucionalnu sigurnost, naprosto nužnu za održanje istraživačke karijere i napredak znanosti u cjelini? Projektno financiranje otvara mnoge mogućnosti i može biti jako korisno, ali ne možemo očekivati da će pružiti odgovor na to pitanje. (Matej Ivušić, tportal)