Foto: Soman prema Creative Commons licenci

Lijevo-građanske partije trebale bi biti nezaobilazan faktor u budućim razgovorima o izmjenama Izbornog zakona. Imaju li snage, znanja i volje da se za tu poziciju izbore?

Sada je već izvjesno da će izmjene i dopune Izbornog zakona u sljedećim mjesecima biti glavno političko pitanje u Bosni i Hercegovini. Sva ostala pitanja koja cirkulišu imaju prolazni karakter, samo ono i pored svega drugog ostaje otvoreno. Prije ili kasnije, a bolje prije nego kasnije, sve zainteresirane strane i stranke za rješavanje ovog pitanja morat će da sjednu za stol i ukrste svoje prijedloge kako bi se došlo do optimalnog rješenja.

Pitanje građana ili partija

U tome smislu, naročito je bitna pregovaračka pozicija svakog ponaosob političkog subjekta koji u skladu sa svojim kapacitetom ulazi u priču oko Izbornog zakona. Tome svjedoče i svojevrsne pripreme, politička pozicioniranja, odnosno građenja političkih pozicija za pregovore i unutar domaće i unutar međunarodne javnosti. Pitanje izmjena i dopuna Izbornog zakona, razumije se, pitanje je svih građana Bosne i Hercegovine, jer se radi o najznačajnijem zakonu, odmah poslije Ustava BiH. Pa ipak, kao što je poznato, politička i moć odlučivanja delegirane su na političke subjekte koji će u ime građana da uzmu učešće u diskusiji oko izmjena Izbornog zakona BiH.

Svakako da su i građani ili grupe građana, a tu se prije svega misli na akademsku zajednicu kao intelektualnu oštricu građanstva – koja je u ovom kontekstu, nažalost, tek apstraktna kategorija – imali priliku, pa možda i dovoljno vremena da kroz različite inicijative podnesu ili barem javnosti predoče svoje prijedloge, ali to se nije desilo. Stoga, kao što je već rečeno o izmjenama Izbornog zakona, u najboljem slučaju razgovarat će tek različiti politički subjekti, polazeći s dijametralnih pozicija. Svi politički subjekti, i oni u koje se najviše upire prstom kada se govori o izmjenama Izbornog zakona, pa i oni drugi, složni su u ocjeni da ovo nije samo pitanje stranaka nego i svih građana, pa ipak…

Nacionalne stranke nude “rješenja”

Do sada, svoje je prijedloge u javnosti ponajbolje etablirala Hrvatska demokratska zajednica BiH. Poznato je na kakav prijem su HDZ-ovi prijedlozi naišli. U nekoliko navrata prijedlozi HDZ-a slani su u parlamentarnu proceduru, gdje nisu naišli na značajnu podršku. Suština tih prijedloga, koji trebaju osigurati tzv. “legitimno” predstavljanje u suštoj je suprotnosti s presudama Evropskog suda za ljudska prava, te bi istovremena implementacija HDZ-ovih prijedloga de facto značila onemogućavanje provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav. Pored toga, HDZ-ov prijedlog derogira i princip konstitutivnosti naroda, jer po istim prijedlozima, Hrvati u kantonima sa “bošnjačkom većinom” i Bošnjaci iz kantona sa “hrvatskom većinom” ne bi mogli biti delegirani u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Usvajanje HDZ-ovog prijedloga za sobom bi povuklo nove tužbe građana BiH pred Ustavnim sudom BiH, ali i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Istina, usvajanjem bi bio zadovoljen HDZ-ov politički zahtjev za legitimnim, odnosno etničkim predstavljanjem građana, što svakako predstavlja korak unazad, a ne korak naprijed u provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Ono što je HDZ-u na političkom planu naročito uspjelo jeste stvoriti jednu vrstu percepcije po kojoj svaki poziv na usvajanje izmjena Izbornog zakona jeste ujedno i poziv na provođenje njihovih prijedloga koje je artikulisao Božo Ljubić ispred Glavnog vijeća HNS-a, šaljući apelaciju ka Ustavnom sudu BiH. Mediji pod izravnom kontrolom HDZ-a su sve rezolucije u Evropskom parlamentu kao i pozive međunarodnih zvaničnika na postizanje dogovora u vezi s izmjenama Izbornog zakona kontinuirano predstavljali u tom svjetlu, iako nijedna evropska institucija niti bilo koji međunarodni zvaničnik nije izričito preporučio da se izmjene Izbornog zakona izvrše po modelu koji je predložio HDZ. Međutim, u borbi za bolju pregovaračku poziciju pred razgovore o izmjenama Izbornog zakona, to je ipak legitimno sredstvo.

S druge strane, Stranka demokratske akcije očekuje da nakon što HDZ-ovi prijedlozi budu povučeni iz parlamentarne procedure, oni ponude svoj prijedlog, na kojem, kako kažu iz SDA, rade njihove ekspertske skupine. Konture SDA-ovog prijedloga ipak se donekle mogu naslutiti po medijskim istupima visokorangiranih kadrova ove stranke. Javnost još nije upoznata sa svim detaljima prijedloga, ali se nešto poput toga očekuje u narednim danima. Ono što je evidentno kada je riječ o odnosu SDA prema prijedlozima HDZ-a jeste činjenica da je SDA, pod pritiskom dijela javnosti, unekoliko  zaoštrila stav. U javnim nastupima SDA-ovih parlamentaraca i glasnogovornika potpuno je potisnuta empatija prema “problemima koji opterećuju Hrvate”. Takvu, u ovom slučaju ugodniju političku poziciju, SDA osim sebi može zahvaliti i HDZ-u, koji je, braneći svoje prijedloge od građanski orijentirane javnosti, optuživao i samu SDA, pripisujući joj zalaganje za “unitarističke koncepcije”. Također, negativan odnos SDA prema HDZ-ovim prijedlozima proizveden je političkim stavovima HDZ-ovih zvaničnika, ali i njima bliskih medija koji su uporno ponavljali dezinformacije koje je plasirala predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović o “rastućoj islamizaciji” u BiH, pozivajući se na netačne podatke, kao i zastupanjem ideje o revitalizaciji “Herceg Bosne”. To je zasigurno dovelo do zaoštravanja odnosa između koalicionih partnera i imalo za posljedicu manjak spremnosti za dijalog i o izmjenama Izbornog zakona po modelu koji je predložio HDZ.

Stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj do sada su imale prilično rezerviran odnos prema ovom pitanju, tumačeći ga ne kao izmjenu izbornog zakonodavstva, nego kao politički sukob između Bošnjaka i Hrvata. Međutim, kako vrijeme odmiče, sve je veća zainteresiranost ovih stranaka za izmjene Izbornog zakona. Istina, Savez nezavisnih socijaldemokrata odavno i nedvosmisleno daje podršku HDZ-ovim prijedlozima, dok se u ime Saveza za promjene nedavno oglasio član Predsjedništva iz reda srpskog naroda Mladen Ivanić. Korigujući sopstveni stav o nemiješanju u tzv. politički sukob između Bošnjaka i Hrvata, on je kazao da su izmjene izbornog zakona od neposrednog značaja i za Republiku Srpsku, te istovremeno naglasio potrebu ustavnog konstituiranja kluba Srba u Domu naroda Parlamenta Federacije.

Kao što vidimo, nacionalne stranke uglavnom ili imaju svoje prijedloge, ili rade na njima, ili pak o svemu tome imaju decidirane stavove. Izvjesna praznina na političkoj sceni kada je riječ o prijedlozima izmjena Izbornog zakona postoji tek ako pogled usmjerimo ka spektru građanskih ili lijevih partija u Bosni i Hercegovini.

Građanske opcije bez opcije

Po svome izbornom legitimitetu, ali i po političkim ambicijama, lijevo-građanske partije su nezaobilazan faktor u budućim velikim razgovorima i pregovorima, pogotovo kada imamo u vidu samu činjenicu da one upravo stoje pri stanovištu da ova problematika, koja, nažalost, sada predstavlja kamen spoticanja, nije pitanje tek dvije političke stranke ili dva naroda, nego pitanje od šireg značaja za društvo i državu.

Prema tome, neprirodno bi bilo ne očekivati od tih partija, prije svega od Socijaldemokratske partije BiH i Demokratske fronte – koje imaju svoje zastupnike na svim parlamentarnim razinama – da ne ponude sopstveni prijedlog izmjena Izbornog zakona. Razlozi za to su višestruki. Građani koji su im dali podršku i koji još uvijek namjeravaju da im je pruže, od ovih partija očekuju snažniji angažman. Kao što vjerovatno isto tako očekuju da pomenute partije ne budu tek one koje će se izjašnjavati o tuđim prijedlozima, nego da proaktivnijim pristupom u smislu konkretnog prijedloga postanu subjekt političkog života, ako su već građani, kao što tvrde dobri poznavaoci prilika u državi, prilično desubjektivizirani.

U budućim mukotrpnim pregovorima jednostavno se u formi prijedloga moraju naći i oni građansko-lijevih stranaka, i zbog građana, ali i zbog samih tih partija, koje se moraju vratiti na scenu velikih političkih tema, sa koje su, izgleda, potisnute. U protivnom, nastavit će se trend “kantonizacije” ovih stranaka – to jest, trend svođenja političkog djelokruga građansko-lijevih stranaka na Kanton Sarajevo, na svojevrsne “komunalne diskusije“, koje svakako nisu bez značaja, ali su daleko od bilo kakve predstave u javnosti da se te partije istovremeno bave i državničkim pitanjima, a kamoli da jednakopravno učestvuju u značajnim diskusijama na razini političkih koncepcija.

Ono na čemu bi građansko-lijeve partije, ukoliko uzmu učešća u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona, premda se za to prethodno moraju izboriti, i premda je formulisanje njihovog prijedloga izmjena Izbornog zakona prvi korak u toj borbi, trebale insistirati, jeste snažno zalaganje za građansko uređenje Bosne i Hercegovine, a s tim u vezi i za usvajanje izmijenjenog Izbornog zakona koji bi u prvom redu trebao odražavati takav princip.

Opća je tendencija Bosne i Hercegovine da jednog dana postane normalna građanska država kao i sve ostale članice Evropske unije, te bi upravo u tome građansko-lijeve partije trebale vidjeti svoju historijsku šansu, da ne kažemo misiju. Štaviše, svi principi na kojima počiva Evropska unija, a oni su prije svega građanski, daju puno pravo, ali ne samo pravo nego i obavezu građansko-lijevim partijama da se u ovaj proces uključe kao nezaobilazan faktor.

Stoga partije građansko-lijeve provenijencije prilikom izrade svoga prijedloga izmjena Izbornog zakona kao polazišnu tačku moraju uzeti odbranu principa “Robert Barry amandmana”, koji su Bosnu i Hercegovinu početkom prošle decenije sa tračnica etničkog predstavljanja preusmjerili na tračnice građanskog predstavljanja, što je standard u zapadnim demokratijama. Ne samo da građansko-lijeve partije svojim angažmanom i prijedlogom trebaju ustati u odbranu građanskog pred ofanzivom etničkog, nego moraju toj ofanzivi, u skladu s njihovim mogućnostima, dati obrnuti smisao – od etničkog ka građanskom. Na to ih obavezuje i ono što oni jesu i ono što bi htjeli da budu.

Kompromis – na čiju štetu?

Međunarodna zajednica će, bez sumnje, podržati kompromis, što smo, uostalom, svakodnevno u prilici čuti. Njen interes jeste stabiliziranje političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, ali i stabilizacija političkih odnosa ima dva lica. Usvajanje izmjena Izbornog zakona može značiti stabilizaciju, provedbu presude Ustavnog suda, konstituiranje svih organa vlasti u skladu sa Ustavom, ali u dugoročnoj perspektivi, ukoliko političku pobjedu odnesu one političke opcije koje u formiranju etničkih izbornih jedinica u etničkom predstavljanju vide rješenje, takva stabilizacija isto tako može značiti daljnju etničku fragmentaciju i uvod u teritorijalne podjele koje će proizvesti novu nestabilnost. Stoga, kada govorimo o usvajanju izmjena Izbornog zakona kao preduslovu stabiliziranja političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, treba biti naročito oprezan. Ono što će sutra izgledati kao stabilizacija, već prekosutra može biti potpuna destrukcija.

Zato bi trebalo imati u vidu sljedeće: kada se dvije dijametralne političke pozicije nađu za istim stolom, strana koja izlazi s maksimalnim zahtjevima i strana koja svoje zahtjeve prilagođava upravo toj strani, kao što je slučaj s HDZ-ovim prijedlozima i stavovima koje zastupa SDA, kompromis nužno ide na stranu prve. Prema tome, ukoliko u budućim pregovorima etničko bude predominantno nad građanskim, kompromis će nužno ići na štetu građanskog. Drugim riječima, na štetu Bosne i Hercegovine.

Imajući u vidu činjenicu da građansko-lijeve partije nemaju svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona, nije teško zaključiti koji od ova dva koncepta, etnički ili građanski, u ovom trenutku ima bolju pregovaračku poziciju, i šta će u krajnjem cilju, kada do toga dođe, biti kompromis.