U minut poslije ponoći 5. septembra Jelena Trivić, kandidatkinja za gradonačelnicu Banjaluke, na svojoj Facebook stranici objavila je 11 prioritetnih programskih mjera koje će „realizovati kao budući gradonačelnik Banjaluke“.

Zašto je ovo važno?

Zato što je Jelena Trivić preskočila sve medije i plasirala informaciju koju su oni tek šest ili sedam sati kasnije preuzeli.

Šta nam to govori?

Govori nam da ćemo u okviru ukupnog medijskog sadržaja imati sve manje političkih sadržaja, čak i tokom predizborne kampanje.

Cifre su neumoljive. Na izborima 2012. godine udio političkih sadržaja u okviru svih medijskih sadržaja iznosio je oko 50%, 2014. godine taj se procenat prepolovio (24%), a 2016. godine spao na 15%.

Nisu se mediji odrekli politike već su se mediji – postepeno ali sigurno – odrekli sami sebe.

Mediji danas sve manje informišu, još manje vrše selekciju važnih od nevažnih informacija, dok su potpuno zapostavili svoju obrazovnu funkciju. Dominira jeftina zabava, a o promovisanju estetskih vrijednosti i načela suvišno je i govoriti. Oni su izgubili svoju prvobitnu ulogu ili, bolje reći, dopustili su različitim centrima moći da ih obesmisle.

Mi u Republici Srpskoj ne pamtimo ozbiljnu TV-debatu relevantnih političara, još manje pamtimo ozbiljan intervju u kojem je nekom od političara bilo neprijatno što nema odgovore na neka pitanja ili su odgovori toliko glupi da nas je bilo sramota. Sve se svelo na prenošenje informacija, bizarnosti i plaćene tekstove i reklame.

Retorika političara je skoro uvijek ista, tako da je teško razaznati da li su lokalni ili parlamentarni izbori.

Ne vjerujem da je drastično bolje ni u Federaciji BiH, pogotovo u dijelovima koje kontroliše HDZ BiH.

Da li su klasični mediji postali prevaziđeni?

Biće da jesu i to ne samo štampa, već i portali, jer društvene mreže su mnogo interaktivnije, dinamičnije, šarenije i savršene za širenje neistina, poluistina i poneke istine.

Na kraju krajeva, broj prtilaca pojedinih političara je toliki da prevazilazi broj pratilaca mnogih medija.

Jednostavno rečeno, mediji postaju suvišni političarima i političkim partijama, a od njih ni građani nemaju velike koristi.

Danas političari prave sadržaje za društvene mreže, pa ako je sadržaj atraktivan i „primi se“ među pristalicama, onda će završiti i kao vijest na nekom portalu ili dnevnim novinama s danom zakašnjenja.

Ozbiljne analitičke tekstove malo ko čita, jer nemaju vremena, pažnje ili, jednostavno, nemaju dovoljno (pred)znanja da bi razumjeli tekst. Ne čitaju ih ni tužilaštva, a kamoli obični građani Bosne i Hercegovine.

Da li postoji rješenje?

Naravno, vrijeme je da se mediji vrate korijenima, tj., da počnu da rade u interesu građana, društva, a da se manje bave time šta su političari obukli, jeli, kazali za političke protivnike i zapjevali.

U protivnom, pitanje je da li će sljedeće izbore uopšte trebati i političarima i građanima.