Stekavši iskustvo razorenog Vukovara i opsjednutog Sarajeva, Mladen Pikulić, pedesetšestogodišnji diplomirani žurnalista s višedecenijskim stažom fotoreportera, danas rezignirano kaže: “Ratne fotografije samo su puka ilustracija novinskih tekstova, a baviti se ratnom fotografijom najbeskorisniji je posao na svijetu.” Jer sve ono što je uradio nije imalo očekivanog odjeka. Ljudi se zgražavaju, ali ne djeluju. I to je ono što Pikulića čini razočaranim. Njegovu rezignaciju pojačava činjenica da se pravi fotograf prepoznaje po majstorstvu, koje je danas skoro pa izumrlo, jer je tehnologija omogućila da svi budu fotografi.

ANALIZIRAJ.BA: Biti fotograf u Bosni i Holandiji, možete li navesti suštinske razlike?

PIKULIĆ: U posljednjih dvadesetak godina, profesija fotografa enormno je evoluirala. Fotograf je bio neko ko je savršeno vladao tehnikom, za većinu magijom nikada dostižnom. Kada je magija postala dostupna milionima, onda je i profesija fotograf postala nepotrebna. Preko noći, fotograf je postao multidisciplinarna ličnost koja podrazumijeva poznavanje marketinga, finansija, društvenih mreža, bloga, zatim networking, osobne projekte, nagrade… Ukratko, 20 procenata radnog dana čini fotografisanje, a sve ostalo je gore pomenuto. Koliko su u Bosni fotografi ovoga svjesni, ne znam.

ANALIZIRAJ.BA: Ono što holandski fotografi nemaju u svom iskustvu, osim, naravno, ako ih ne pošalju na neko ratište, jeste rat. Međutim, nemaju ga u svojoj zemlji, to je ipak bitno drugačije, promišljati o stradanju vlastitog grada i njegovoj prezentaciji. Šta je za Vas to značilo i kako Vam je kao fotografu pomoglo/odmoglo?

PIKULIĆ: U knjizi Sarajevo Blues, Semezdin Mehmedinović posvetio je jednu priču mojoj izložbi fotografija Vukovar danas, a sutra? i briljantno opisao ulogu i značaj domaćih fotografa u ratu. Kao što Semezdin u knjizi kaže: “Fotografi su jedini hroničari rata u svom gradu… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, naprimjer, ili vatrogasci, ali njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike.” Jednom prilikom zadesio sam se u Švrakinom Selu, fotografišući odbranu Sarajeva, a jedan me borac pitao imam li barem pištolj. Kada sam mu odgovorio da imam samo fotoaparat, on mi je odgovorio da sam skroz lud.

ANALIZIRAJ.BA: Na Vašoj stranici nalaze se i fotografije ratne pustoši Sarajeva. Nema mrtvih, nema borbenih dejstava, ali uticaj rata je više nego vidljiv. Fokus je stavljen na djecu. Ona su sretna i, paradoksalno, u tome leži problem. Biti sretan u ratu jer se igraš drvenim puškama, oponašaš odrasle koji pucaju da ubiju…

PIKULIĆ: Na masakr u bivšoj Miskinovoj ulici “zakasnio” sam nekoliko minuta. Dolazio sam iz pravca Titove ulice i već na samom početku Miskinove dočekao me oštar miris ljudske krvi. Krenuo sam prema još nekoliko preostalih ranjenih sugrađana da napravim fotografije, ali mi se ispriječilo bukvalno more ljudske krvi.

To je izgledalo tako nadrealno da svaki moj opis čini tu situaciju banalnom. Ostao sam ukočen u mjestu jer nisam mogao da gazim po ljudskoj krvi. Probao sam s distance napraviti par fotosa i film sam poslao u Oslobođenje. Bilo je još nekoliko prilika kada je granata unakazila i ubila nekog mog sugrađanina; stajao sam pored žrtve s fotoaparatom i u tom trenutku pomislio: Šta da je to moj otac ili tetka, da li bih ja volio da ih neko fotografiše u tom stanju? Tema života i nade je za mene uvijek bila iznad teme smrti. Ne mislim da sam bolji, moralniji od drugih kolega, već jednostavno nisam mogao.

ANALIZIRAJ.BA: Za bosanski rat se kaže da je jedan od najdokumentiranijih ratova svih vremena. Između ostalog, zahvaljujući i fotografiji. Ipak, u vezi s njim ne postoji konsenzus ni po jednom pitanju, osim da je bio. Izaziva li to, po Vama, sumnju u važnost dokumentiranja, konkretno fotografskog?

PIKULIĆ: Ponovo ću citirati jednog velikog književnika, ovom prilikom Miljenka Jergovića: “Mladen Pikulić otišao je u Vukovar i napravio jedan užasno potresan i strašan serijal fotografija… To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo. To kako mi sjedimo i kako se zapravo dijelimo na one koji su nasekirani, koji su uzrujani, koji su pogođeni i na one koji će preko toga preći… Jednostavno, nekim ljudima iz moje generacije i transgeneracijski je bilo svejedno. To je bio trenutak kad se meni čisto emocionalno stvar raspala.”

U Vukovaru sam bukvalno hodao poljima smrti. Svaki korak je bio isplaniran u milimetar – da ne stanem čovjeku na spaljenu glavu ili ruku. Usred tog polja smrti zapitao sam se šta ja tu radim? Stojim usred stotina mrtvih, masakriranih, spaljenih i pravim fotografije. Kome? Čemu? Zašto? Moja noga je na par centimetara od spaljenog čovjeka. Ako pogriješim milimetar, slomit ću mu ruku. Užas!!! Osjećao sam strašnu nemoć što i pored fotografija ubijenih i spaljenih civila, uništenih domova, ama baš niko u cijelom gradu nije reagovao. Kada je rat krenuo u Sarajevu, vjerovatno je onda svima bilo jasno “šta je fotograf htio da kaže”, ali bilo je kasno, jer je posjetilac moje izložbe već postao žrtva rata. Od aktivne uloge da nešto kažeš, vrisneš, pobuniš se, prošlo je kratko vrijeme do momenta kada si sam postao žrtva.

Nakon Vukovara nisam imao nikakvu iluziju da bi fotografije razrušenog Sarajeva ikoga u svijetu uzbudile, nasekirale i pokrenule na akciju da zaustave rat. Ratne fotografije su samo puka ilustracija novinskih tekstova, a baviti se ratnom fotografijom najbeskorisniji je posao na svijetu.

ANALIZIRAJ.BA: Predratno razdoblje u Sarajevu. Šta je to značilo za fotografa u nastajanju?

PIKULIĆ: Fotografija je išla uporedo s buđenjem kompletne kulture 70-ih i 80-ih godina u Sarajevu. Fotografski klub CEDUS, kako je poznat u javnosti, iako mu je pravi naziv Univerzitetski foto kino klub, okupljao je veliki broj entuzijasta i profesionalaca koji su radili na propagiranju fotografije. U Collegium Artisticumu bila je postavljena velika međunarodna izložba fotografija u organizaciji kluba, a sve veći broj kulturnih institucija organizovao je fotoizložbe. Mediji su se počeli intenzivnije baviti fotografijom i davati joj sve više prostora.

ANALIZIRAJ.BA: Spominjete u jednom samopredstavljanju novinske fotografije komunističkih funkcionera. Sve su iste, da slučajno neko ne bi ispao smiješan. Je li to bilo uslovljeno odnosom političara prema medijima ili samim strahom fotografa i medija od politike?

PIKULIĆ: Ja sam ubijeđen, pošto nisam bio član Partije pa ne znam kako je iznutra funkcionisala, da je većina novinara i urednika imala automatsku autocenzuru, šta se smije, a šta ne smije objaviti. Pored toga, novinari su uvijek u prvom redu kada se treba braniti sistem, bio on komunistički ili nacionalistički. Valjda imaju taj osjećaj da su na braniku sistema ma kakav god on bio. Ilustrovat ću to s dva primjera. Prvi je čuveni incident “Crko Maršal” na koncertu Zabranjenog pušenja. Iako su tada i komunizam i država bili već u dobroj fazi raspadanja, jedan je poznati sarajevski novinar imao potrebu da javno, u svom nebuloznom tekstu, oblati Zabranjeno pušenje. Tako ih je ocrnio kao državne neprijatelje da smo svi mislili da će im se njihova pjesma Zenica blues zaista obistiniti. Drugi primjer je iz mog iskustva, kada sam mijenjao bolesnog kolegu i fotografisao neku CK-sjednicu, što inače nije bio moj resurs. Kada sam predao samo dvije fotografije uredniku rubrike, on se skoro šlagirao od bijesa, jer nije mogao da bira. Zatim je uzeo ogromnu lupu i pojedinačno preispitao svakog pomenutog sudionika te sjednice na mojoj fotografiji, da utvrdi da slučajno nije neko nepodoban među njima.

ANALIZIRAJ.BA: Recimo, Tito je bio jedan od rijetkih koji je fotografisan dok u zanosu pleše ili u mnogim drugim neformalnim situacijama. Naravno, sve je bilo u funkciji brendiranja lika i djela, no koliko su toga “drugovi” bili svjesni, da je dobro praviti pomake, ne biti dosadan, kratko rečeno?

PIKULIĆ: Moj brat, Nino Pikulić, urednik fotografije sarajevskog Asa, napravio je veliki pomak. On je prvi fotograf u bivšoj Jugoslaviji koji je “drugove” fotografisao kao obične ljude u svakodnevnim životnim situacijama. Fotografisao je Branka Mikulića na Markalama kako kupuje salatu, ili “druga” Mesihovića u normalnoj životnoj situaciji, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo. “Drugovi” nisu ni bili svjesni klišeja i otrcanosti njihovog “lika” u medijima, dok su urednici uporno insistirali na tom šablonu misleći da drugačije ne može ni biti. Glavni urednik Oslobođenja me bukvalno s druge godine fakulteta odveo u novinu da razbijem te šablone, ali uvijek je bilo malih miševa koji bi panično reagovali: Pa, ne možeš našeg “druga” tako fotografisati. Ipak je on član CK-a.

ANALIZIRAJ.BA: Vi imate internet-stranicu. Na njoj su dvije fotoknjige. Naše izdavaštvo to gotovo da ne poznaje. Šta je fotoknjiga, kako se to fotograf kroz knjigu izražava?

PIKULIĆ: Mlađi čitaoci vjerovatno i ne znaju da postoji Gutenbergova generacija i generacija crno-bijelih televizora kojoj ja i pripadam. Za moju generaciju knjiga je bila nešto posebno, a imati svoju knjigu ostvarenje je svakog sna. Taj san me držao, a i dalje drži ovdje u Holandiji. Imati svoju knjigu je kao kada muzičar ima svoj LP. Knjiga je izuzetno kompleksan projekat jer zahtijeva da imaš ekipu od bar deset ljudi. Iako sam ja potpisan kao autor knjige, ipak je tu još nekoliko ljudi bez čije pomoći mi to ne bi nikada uspjelo. S prvom knjigom Beleving Belicht htio sam se predstaviti Holandiji i na neki način pokazati svoje umijeće, jer izdavanje fotoknjige ni u Holandiji nije baš učestala pojava. Osim dobrog tima, tema knjige i tvoj osobeni pristup tematici osnovni su preduslovi za kvalitet rada. Moja tema su dementni ljudi, Alzheimerova bolest, što je i za Holandiju tabu tema, a pristup nije bio u klasičnom stilu malog formata negativa i velikog fotografskog zrna, nego baš obrnuto, iako za laika na prvi pogled izgleda isto. Knjiga kao izazov čest je medij i u mom profesionalnom poslu. Do sada sam ilustrovao desetak knjiga u Holandiji.

ANALIZIRAJ.BA: Ko je idealni recipijent Vašeg djela? Čest je slučaj kod pisaca da u glavi imaju nekog imaginarnog čitaoca dok pišu, pa da li Vi kao fotograf imate nešto slično? 

PIKULIĆ: Ne, nemam nikoga na umu. Dok fotografišem, ja sam u ekstazi i isključen sam od ostatka svijeta. Racionalno ne mislim ništa, uključen je automatski pilot čiji je software pun iskustva i emocija. Samo vidim subjekat koji treba da fotografišem, a vizuelno i auditivno totalno sam isključen za ostatak svijeta. Naprimjer, dok sam fotografisao koncert Azre u sarajevskom Domu mladih, sve vrijeme sam stajao na podiju, nekih pola metra od zvučnika, ali dok bih Johnnyja gledao kroz fotoaparat, nisam čuo nikakav zvuk.

ANALIZIRAJ.BA: Kako sebe kao fotografa određujete – umjetnički fotograf, dokumentarist, fotoreporter… Mnogo je tih odrednica, ima li ijedna koja Vaš rad u potpunosti može “pokriti”?

PIKULIĆ: Kada se kod nas pomene odrednica umjetnički fotograf, ja se sjetim svih poluuspjelih i iskompleksiranih fotografa koji “čuče i čame” u svjetskim metropolama, za koje niko nikada nije čuo, samo su u Sarajevu “svjetski poznati”. Očito, biti svjetski poznat umjetnički fotograf puno znači u Sarajevu. Umjetnički fotograf nigdje na svijetu ne postoji. Postoji fotograf koji se bavi umjetnošću, ali to je sasvim nešto drugo. Ja sam samo fotograf, ni manje ni više. Na drugima je da procijene koliko moje fotografije vrijede.

ANALIZIRAJ.BA: Širok je dijapazon tema koje ste obradili. Neke od tema su: autohtoni holandski muslimani, oboljeli od Alzheimerove bolesti, psi lutalice, Rotterdam… Šta sve predstavlja fotografski rad u tom smislu, od začetka ideje do momenta kad se kaže tema je završena, to je to?

PIKULIĆ: Ja sam ubijeđen da tema bira tebe. Ona se nametne, jednostavno te put nanese. Ne možeš je izbjeći. Teme biraju tebe, ali ti biraš kako će se one realizovati. Može biti stotinu tema, ali je jedan pristup, jedan stil. Moj pristup je ljudski, human, da glorifikujem život pa taman on bio pred kraj (Alzheimer), taman on bio rat u Sarajevu. Život je jedina naša nada, nema druge nade. Fotografski projekat je gotov kada više ne možeš naprijed. Onda znaš da je zaokružen. Više nemaš ništa dati. Možeš se samo ponavljati, a ponavljanje ideje veoma je opasno. Onda zalaziš u polje ideologije. Praviš kult ideje ili praviš kult sebe. Treba znati kada treba stati.

ANALIZIRAJ.BA: Šta Vas ponuka na neku temu? Zašto, naprimjer, Rotterdam, a ne Haag?

PIKULIĆ: Rotterdam volim skoro kao Sarajevo. Ista sudbina, isti background. Rotterdam je bio sravnjen sa zemljom za vrijeme Drugog svjetskog rata i bukvalno se digao iz pepela. Rotterdam me podsjeća na prijeratno Sarajevo jer je istinski “multi-kulti” grad, jer je Marokanac emigrant, gospodin Aboutaleb, već u dva navrata izabran za gradonačelnika i izabran za političara godine u Holandiji. Rotterdam volim jer se svaki dan mijenja i razvija. Mentalitet grada je da se teško radi, nema kukanja i svako ima šansu. “Samo” treba puno raditi. Up to you!

ANALIZIRAJ.BA: Ima i onih Vaših fotografija koje savršeno dobro funkcioniraju i same za sebe. Portret čuvenog holandskog kuhara je jedan od takvih. Fotografisan je odozgo. Granice su pomjerene, kuhar iz te perspektive liči na jelo na pladnju. Međutim, po Vašem opisu nastanka te fotografije, njoj je kumovao puki sticaj okolnosti, nije postojala namjera da se radi kuharov portret. On se u masi ljudi pojavio ispod Vas, a Vi ste bili na skeli. Neko će reći slučajnost. Međutim, tu ipak ima neka granica između fotografskog umijeća i slučajnosti. Gdje je Vi postavljate?

PIKULIĆ: Ne, ne, ova fotografija uopšte nije nastala slučajno. Vjerovatno u prijašnjem objašnjenju nisam bio jasan. Ova fotografija je nastala namjerno i smišljeno jer postoji sekvenca od 12 snimaka. Pored toga, niti ja, niti kuhar nismo tamo bili slučajno: ja sam namjenski snimao taj događaj. Mi brkamo pojam organizovane, studijske fotografije, kada ličnost dođe da se fotografiše, i ambijentalne fotografije kada fotografija zavisi od određenih elemenata. Ali upravo je umjetnost to da a priori znamo koji su elementi potrebni da bismo napravili kvalitetnu fotografiju. Ako znaš unaprijed poziciju kamere/ugla, poziciju sunca, odnos svjetla i sjene, poziciju prvog, drugog i trećeg plana, znači da držiš situaciju pod kontrolom. Kada držiš situaciju pod kontrolom, onda logično svjesno djeluješ. Ukratko, cijeli svijet je moj fotostudio.

Čar fotografije je u tome da nikada ne znaš ishod snimanja. Jer se osoba, kako u studiju, tako i u prirodnom ambijentu, neočekivano ponaša. Ishod emocija veoma je neočekivan.

ANALIZIRAJ.BA: Prethodnih nekoliko pitanja uslovljava sljedeće. Šta odabrati kao bolje: plan, scenarij za fotografiju ili tražiti, odnosno čekati priliku za dobru fotografiju? Šta je, po Vama, garancija većeg uspjeha?

PIKULIĆ: Ne vjerujem u priliku. Fotograf kreira priliku. Ja tokom dana nikada ne nosim fotoaparat sa sobom. Samo onda ako imam nešto da kažem/snimim/poručim. Ako nemam, onda šutim. Kada držim fotoaparat u ruci, onda podrazumijevam da želim nešto reći. Birvaktile je pisac držao pero ili olovku, slikar kist, a fotograf fotokameru. Svi oni imaju tehničku stvar u ruci, ali govore iz duše da nešto poruče svijetu.

Kreiranje prilike je kompleksan proces i on nije slučajan. Slučajnost ne postoji.

ANALIZIRAJ.BA: Kad gledate s holandske distance, koje su najveće bosanske neispričane ili pogrešno ispričane fotografske priče, a koje su one najbolje?

PIKULIĆ: Mene fascinira to da su svi ljudi u Bosni priča, ali bukvalno, pojedinačno, svaki naš čovjek je jedna priča. Priča=istorija=poezija=film=fotografija. Pojedinačno, svaki Bosanac je umjetnik.

ANALIZIRAJ.BA: Za kraj, recite nam nešto o svojim fotografskim uzorima, ali dajte nam i preporuku da istražimo rad nekog holandskog fotografa kojeg posebno cijenite.

PIKULIĆ: Kao dijete od osam godina zatekao sam se u fotolaboratoriji mog starijeg brata Nine Pikulića i otkrio magiju fotografije. Da li je fotografija moja sudbina ili nešto što mi je od rođenja bilo predodređeno, nisam o tome još razmišljao. Kasnije sam upoznao Kemala Hadžića, koga izuzetno cijenim i veoma smo bliski. Helmut Newton bi mi mogao biti kao svjetski uzor kada sam imao 20 godina. Holandska fotografija je veoma dobra, ali u zrelom periodu teško da ti iko može biti uzor osim tvojih roditelja.