Dok Amerika i EU grade zidove, što stvarne što administrativne, Kina gradi puteve. Carstva u zalasku protiv carstva u usponu

Kao član bh. delegacije, učestvovao sam u omladinskom kampu “Most za budućnost” (Bridge for the Future) koji se od 16. do 21. septembra održao u Xi’anu i Pekingu. Oko 50 učesnika iz zemalja Centralne i Istočne Evrope, uglavnom poduzetnika i novinara, dobilo je priliku da se upozna s historijskim znamenitostima Kine, kao i trendovima u savremenom razvoju, kroz posjete muzejima, inovacijsko-poduzetničkim centrima, te na koncu zgradi CCTV-a (China Central Television) i Ministarstva vanjskih poslova Kine. Na okruglom stolu, učesnici su iznijeli svoja razmišljanja o postojećim odnosima između zemalja CEE bloka i Kine, te perspektivama razvoja odnosa.

Imperija, drugi put

Jedan od osnovnih utisaka koje možete steći nedugo nakon dolaska jeste ljubaznost nepoznatih prolaznika. Iako odudara od očekivane birokratske namrgođenosti, ljubazni smiješak službenika na aerodromu mogao bi se svesti na protokolarnu obavezu; međutim, kako objasniti istu pojavu kod ljudi koji nisu državni službenici? Cinik bi odgovorio pitanjem: kako nisu?! Međutim, već nakon nekoliko sati, ukrštanja pogleda s kineskim domaćinima, i on bi se vjerovatno osjećao relaksiranije.

Prvi dan u Xi’anu protekao je u znaku historije. Učesnici skupa posjetili su mauzolej cara Qin Shi Huangdija, ujedinitelja Kine, poznat i kao spomenik Terracota vojske iz trećeg stoljeća prije nove ere. Osim što je pod svojom vlašću ujedinio Kinu, Huangdi je pokrenuo i čitav niz reformi, poput uvođenja jedinstvenih mjernih jedinica, pojednostavljenja pisma i početka velikih radova na zaštiti od upada neprijateljskih plemena, što će vremenom preći u gradnju Kineskog zida.

U kontekstu ekonomsko-tehnoloških promjena u Kini (modernizacija, urbanizacija, marketizacija i globalizacija), kao i u kontekstu politički senzibilnih pitanja Tajvana, Hong Konga ili Tibeta, memorijalna promocija naslijeđa Qin Shi Huangdija svakako je indikativna. Dok, dakako, s jedne strane, sa zvaničnom ideologijom marksizma, savremena Kina zadržava egalitarnu distancu spram starodrevnih robovlasničkih društava, s druge strane primijetan je i osjećaj nacionalno-imperijalne emocionalne identifikacije s drevnim tradicijama.

Nakon pada moći u 19. i 20. stoljeću, usljed kašnjenja za industrijaliziranim zonama euroatlantskog svijeta i Japana, moderna Kina polako vraća svoj imperijalni status. Ispostavit će se da je upravo zakašnjela modernizacija, sa odgađanjem pada stope prirodnog priraštaja, omogućila demografske pretpostavke savremenog uspona Kine. Sa svojim populacijskim gabaritima, Kina je možda i danas dovoljna sebi, no ostatak svijeta više nije dovoljan sebi: Kina mu je potrebna, i kao proizvođač i kao potrošač. A i on je potreban Kini.

Kao i svaka druga moć, tako i kineska ekonomska moć, i pored sve svoje siline, nije – niti bi uostalom i trebala biti – jača od vlastite potrebe da se otvara prema svijetu i da svijet otvara prema sebi. “Most za budućnost” samo je zrno soli u moru manifestacija iz oblasti intelektualno-edukativnog, odnosno ideološkog turizma. To je još jedna od američkih praksi koje Kina uspješno preuzima i aplicira.

Nepodnošljiva, ili podnošljiva – kako za koga – lakoća s kojom Kina, nakon slobodnog tržišta, preuzima zapadne instrumente “soft moći”, lijepo je ilustrovana na okruglom stolu kojem smo prisustvovali kada je prijedlog da se osnuje još više katedri za kineski jezik u zemljama CEE-a jedan od zvaničnika prokomentarisao, uz određenu dozu (ironijske) diplomatičnosti, komplimentima prisutnim Evropljanima u vezi s tim kako dobro vladaju engleskim jezikom i kako to već omogućuje dobru razmjenu informacija.

Amalgam slobode i zaštite

Nakon dosezanja zenita, velika carstva počinju graditi zidove da bi zaštitila svoja bogatstva od “novih” naroda. Ako smo uporedili Kinu Qin Shi Huangdija s današnjom Kinom po stanovištu imperijalnosti, ta analogija je svakako relativna, jer postoje itekakve razlike po stanovištu gradnje zidova. Kineskom carstvu koje gradi zid mnogo sličnije su “imperije” poput današnjih, Trumpovih Sjedinjenih Država ili Evropske unije sa podizanjem antiimigrantske gvozdene zavjese. Dok ta “carstva” dižu zidove, današnja Kina gradi puteve.

Centralna tema “Mosta za budućnost” bio je megaprojekat Pojas i put (Belt and Road) iz oblasti saobraćajne infrastrukture, čiji je konačni cilj da trasom nekadašnjeg Puta svile poveže Kinu s Evropom radi bržeg i masovnijeg dotoka kineskih proizvoda u bogate zemlje zapadne EU. Kinezi već odavno kupuju luke u Mediteranu radi otvaranja puta za robe preko Sueckog kanala; projekti izgradnje autoputeva i željeznica su započeli, a Pojas i put je nepoznat pojam u našoj javnosti, ali i šire, o čemu je bilo mnogo riječi na okruglom stolu u okviru “Mosta za budućnost”.

Istovremeno, političke strukture u euroatlantskoj zoni nisu ni najmanje pasivne po tom pitanju. Na sve veći broj kineskih investicija, Evropska unija sa njemačkim vodstvom i Trumpov SAD reagiraju sve češće protekcionističkim mjerama. Trumpova borba protiv ugovora o slobodnoj trgovini već je široko poznata, a u posljednje vrijeme sve se češće javljaju slični glasovi i u EU.

Za vrijeme trajanja “Mosta za budućnost”, u kineskim medijima aktuelan je bio prijedlog predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera o uvođenju restrikcija za strane investicije u sigurnosno-politički senzitivnim sferama (cyber, robotika, komunikacije, energetika, itsl.). Njemačka, kao kičma EU, već je ranije donijela zakon koji ide u tom smjeru. U tom kontekstu aktuelna je i priča o kineskom utjecaju na Grčku, gdje su Kinezi investirali, dok su Nijemci uvodili mjere štednje, što je rezultiralo time da je Grčka blokirala u EU izvještaje o ljudskim pravima koji su išli u smjeru osude Kine.

Pitanje da li je protekcionizam EU opravdan ili ne bit će sigurno predmet sve većeg broja ideoloških rasprava s obzirom na pitanja intelektualnog vlasništva, reciprociteta uslova za evropske kompanije u Kini, itd. No, jedno je sigurno: EU se nalazi u defanzivi i zatvara se, dok se Kina otvara. Globalistički, ekonomski liberalizam odavno se okrenuo protiv svojih izvorišta te postao oruđe u rukama svojih “žrtava”.

Također, s liberalnog stajališta, čini se da se EU ideološki zatvara više nego što bi trebala s obzirom na ekonomiju, dok se Kina ideološki ne otvara dovoljno, s obzirom na masovnu ekonomsku liberalizaciju. Skromnijim komentatorima dovoljna je činjenica da EU skreće udesno, što su pokazali i njemački izbori, dok se o Kini više ne može govoriti pojmovima koji su opisivali dvadesetovjekovne komunističke sisteme.

Svijet je sigurno bio jasniji dok je bio podijeljen na zonu u kojoj je vladao i ekonomski i ideološki liberalizam, nasuprot zoni i ekonomskog i ideološkog protekcionizma. Sada, kad su ideološki protektivne zone na vrhuncu ekonomskog liberalizma, a (još uvijek) ideološki liberalne zone padaju sve brže u ekonomski protekcionizam, blago je reći da se stvari komplikuju. Iako je uvijek pogrešan, maniheizam je sada još pogrešniji za razumijevanje stvarnosti, što mu ne umanjuje – a vjerovatno povećava – propagandnu efektivnost.

Orijent na okcidentu

Jedna od aktivnosti u sklopu kampa bila je i posjeta Ministarstvu vanjskih poslova Kine, preciznije, redovnoj pres-konferenciji glasnogovornika Ministarstva Lu Kanga povodom tekućih tema (zemljotres u Meksiku, Trumpov govor na Generalnoj skupštini UN-a, s naglaskom na razmjenu prijetnji između Donalda Trumpa i Kim Jong Una, zatim, izjava Rexa Tillersona o potrebi za re-pregovaranjem iranskog nuklearnog sporazuma itd).

Na pitanje kako komentariše Trumpovu “America first” politiku i zahtjev za reformom UN-a, glasnogovornik Kang je izrazio razumijevanje prema činjenici da predsjednik jedne zemlje stavlja naglasak na zaštitu interesa te zemlje. Ali i dodao da rapidni razvoj globalizacije, te integrisanost interesa mnogih zemalja, nalaže da države trebaju zadržati princip rada na izgradnji zajedničke budućnosti čovječanstva u duhu uzajamne koristi i win-win rezultata.

Sa stanovišta političke psihologije, indikativan je kontrast između ostrašćenog, tradicionalnim jezikom kazano “orijentalnog” lidera poput Trumpa (ili Kim Jong Una) i orijentalističkim diskursom kazano “evropskog”, imperijalnog ljubaznog lidera kakav je Xi Jiping, čiji smireni pistup, sudeći po duhu Lu Kanga, predstavlja manir u kineskoj političkoj eliti. Kineski politički diskurs postaje “američki”, a američki postaje “kineski”. Agresivna odbrana i histerično izražavanje potrebe za zaštitom od vanjskih utjecaja postaje ljubazno samouvjereni i hladnokrvno ekspanzivni ton; i obratno. Dvije suprotne emocionalne reakcije na činjenicu da stvari takve kakve jesu idu u prilog Kini.

Pored nekih sličnosti (antifašistička tradicija, komunitarijanski mentalitet) između naše dvije zemlje, na navedenom okruglom stolu u Pekingu pokušao sam skrenuti pažnju na važnu činjenicu – da je kineska ekspanzija, kao uostalom i njemačka, strukturno drugačija od američke. Naime, Nijemci proizvode auta, Arapi naftu, Kinezi sve od igle do lokomotive. Ali samo Amerikanci proizvode snove.

Za razliku od Sjedinjenih Država, Kina nema asimilacijski karakter, odnosno izvozi prvenstveno robe, a ne i svoj vrijednosni, kulturni, pa na koncu i politički sistem. Nije, u tom smislu, daleko samo od politike ideološki suprotnog, liberalnog Washingtona već i od političko-ideološki bliskog Sovjetskog Saveza, koji je, štaviše, možda i u većoj mjeri izvozio političke vrijednosti nego robe.

Kina kao okidač eurointegracija

Da li je kineska suzdržanost dobra ili loša? Sama po sebi, ona nije ni dobra ni loša. Naime, ako je američka intervencija u Iraku ili Afganistanu ocijenjena u međunarodnoj javnosti negativno, to ne važi za isti metod primijenjen u BiH, gdje je intervencijom zaustavljen rat, ili na Kosovu, gdje je NATO intervencijom zaustavljen genocid.

Koja je pozicija BiH u tom smislu prema Kini, s obzirom na proces EU i NATO integracija, odnosno veze naše zemlje sa EU i SAD-om?

S obzirom, a i bez obzira na strukturne promjene u euroatlantskoj zoni, pozicija BiH nije u agresivnom odbijanju bilo koje od strana, odnosno u slijepom potčinjavanju bilo kojem od globalnih centara. BiH jeste i treba biti, kako je rečeno i na okruglom stolu u Pekingu, u procesu EU i NATO integracija, što ne isključuje saradnju s Kinom. Nije velika mudrost da se sloboda i poštovanje mogu mjeriti brojem raspoloživih opcija, a može biti ako imamo u vidu kvalitet tih opcija.

Iako nije ono što je bila, EU je još uvijek najbolja opcija, a dobri odnosi s Kinom, prvenstveno kroz povećanje investicija, imaju veći potencijal da budu okidač za ubrzanje procesa EU integracija BiH, u poređenju sa scenarijem u kojem nas Bruxelles, skoro deceniju, uzima zdravo za gotovo. Nadati se također da će EU, prvenstveno Njemačka, nadvladati izazov islamofobije, koja može sve više gurati BiH od evropskog puta, te da se evropske integracije neće pretvoriti u zakonski okvir koji nas štiti od kineskih, turskih ili arapskih investicija.