IMA LI DODIK PRAVO NA FER SUĐENJE?

IZDVAJAMO

U javnosti je prisutna slika o Dodikovoj svemoći ne samo u politici već i u odnosu na pravosuđe. Ta slika nije sasvim bez osnova jer je potvrđuju i neke činjenice. Sve istrage koje je Tužilaštvo BiH navodno vodilo protiv njega pale su u vodu i ti su predmeti zatvoreni, a optužnice nikad nisu podignute. Javnost nikad nije dobila potpune informacije zašto su te istrage okončane na takav način. U isto vrijeme, gotovo sve njegove tužbe ‒ uglavnom protiv novinara i ponekog političkog suparnika za stvarnu ili navodnu klevetu ‒ riješene su pozitivno, u njegovu korist.

IMA LI DODIK PRAVO NA FER SUĐENJE?

Analiza slučaja pred Ustavnim sudom pokazuje da se novinarski kredibilitet gradi i čuva ispravljanjem grešaka i objavljivanjem demantija i izvinjenja, a ne njihovim guranjem pod tepih

Nakon ovakvog naslova mnogi će zavrtjeti glavom. Milorad Dodik i fer suđenje?! Je li to nezamisliva kombinacija u današnjoj BiH?

U javnosti je prisutna slika o Dodikovoj svemoći ne samo u politici već i u odnosu na pravosuđe. Ta slika nije sasvim bez osnova jer je potvrđuju i neke činjenice. Sve istrage koje je Tužilaštvo BiH navodno vodilo protiv njega pale su u vodu i ti su predmeti zatvoreni, a optužnice nikad nisu podignute. Javnost nikad nije dobila potpune informacije zašto su te istrage okončane na takav način. U isto vrijeme, gotovo sve njegove tužbe ‒ uglavnom protiv novinara i ponekog političkog suparnika za stvarnu ili navodnu klevetu ‒ riješene su pozitivno, u njegovu korist.

Dosad smo Dodika gledali jedino kao tužitelja na sudu, ali nikad ga, ni u tim sudskim postupcima za klevetu i naknadu štete, nismo vidjeli u sudnici. Drugi su u njegovo ime podnosili tužbu, u njegovo ime svjedočili i u njegovo ime dokazivali koliko su njegove duševne boli (pre)velike… To sve, naravno, opravdava stvoreni dojam u javnosti.

Dodik nema više, a ni manje prava od drugih

Kad je riječ o Dodikovim  tužbama za klevetu, najviše ih je bilo protiv Federalne televizije i to u vrijeme dok je na njenom programu emitovana politička emisija 60 minuta. Tri prve tužbe protiv novinara FTV-a su odbijene u Općinskom sudu u Sarajevu, a naredne tri prihvaćene i pozitivno riješene u Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Iz novinarskog ugla gledano, a na prvu, reklo bi se da je Sud u glavnom gradu RS-a pristrasan, a Sud u Sarajevu objektivan.

Ipak, ne mora biti. I ne valja na prvu donositi konačni sud. Možda prvi sud i jeste  pristrasan a drugi objektivan, i obratno, ali zato postoje i sudovi drugog stepena i dodatno još Ustavni sud BiH. Ako postoje, greške i pristrasne odluke se mogu otkloniti. Konačno, tu je i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava ukoliko su domaći sudovi prekršili domaće zakone i Evropsku konvenciju o zaštiti temeljnih sloboda i ljudskih prava.

Jedan slučaj koji je tužbom inicirao Milorad Dodik i koji je tek prošle godine okončan u Ustavnom sudu BiH, dakle samo na korak do Evropskog suda, zahvalan je primjer za žurnalističko-pravnu analizu šta jeste i šta nije kleveta. I izvanredna ilustracija šta su vrijednosni sudovi u novinarskom prilogu, a šta činjenice. Ako hoćete, ujedno je on i primjer i potvrda da na prvu ne treba zaključivati da li je neki sud pristrasan ili objektivan i da nikome, pa i političaru kakav je Milorad Dodik, koji iz dana u dan zloupotrebljava ionako prevelika ovlaštenja i krši tuđa prava, uprkos svim njegovim ispadima, ne možete poricati pravo na fer suđenje i na zakonu osnovanu presudu. Ni kada je on tužitelj, ni onda kada (jednog dana?) bude tuženi. Dodik nema ni više, a ni manje prava od drugih, osim što njegov prag tolerancije za kritiku mora biti u skladu s njegovom funkcijom. Vrlo visok. Ali, ne i neograničen.

Kako je tekao sudski postupak?

Dakle, ravno prije devet i po godina, 19. maja 2008. godine, emitiran je prilog u pomenutoj emisiji FTV-a 60 minuta o “velikom nizu kriminalnih radnji i nezakonitom trošenju novca” tokom izgradnje i opremanja inventarom zgrade Vlade RS-a u Banjoj Luci i gradnje autoputa Banja Luka – Gradiška (prilog je u međuvremenu povučen s portala FTV i sa YouTube kanala!). Odgovornost za kriminal i rastrošnost je direktno upućena u to vrijeme predsjedniku Vlade RS-a Miloradu Dodiku i njegovom poslovnom partneru, biznismenu Slobodanu Stankoviću.

Događaji koji su uslijedili uobičajeni su u ovakvim slučajevima: Dodik je nakon objave priloga uputio demanti uredništvu FTV-a i tražio ispravku/izvinjenje (Stanković nije). Ali, ni ispravka, a ni izvinjenje nisu objavljeni. Uslijedila je Dodikova tužba Osnovnom sudu u Banjoj Luci i poslije više ročišta i više godina, tek 31. januara 2013. godine (!), presuđeno je u korist tužitelja. Svi tuženi (FTV, Duška Jurišić, Bakir Hadžiomerović i autor priloga Slobodan Vasković) obavezani su da solidarno plate naknadu nematerijalne štete za Dodikove pretrpljene duševne boli u iznosu od 5.000 KM i tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.360 KM.

Uslijedila je žalba Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je 24. oktobra iste godine potvrdio prvostepenu presudu. Uz ostalo, ovaj sud je, kao i Osnovni sud, zaključio da tuženima “nije uskraćeno pravo na pravično suđenje” jer su uredno pozivani na ročište “na koje nisu pristupili”.

Na kraju, FTV i urednici su uputili apelaciju Ustavnom sudu BiH koja je 7. juna 2016. odbijena kao neutemeljena. Ustavni sud je, naime, zaključio da u ovom slučaju nema povrede prava na slobodu izražavanja, a ni kršenja prava na pravično suđenje i potvrdio da su prvostepena i drugostepena presuda donesene u skladu sa važećim zakonima (Zakon o zaštiti od klevete RS i Zakon o obligacionim odnosima).

Činjenice ili vrijednosni sudovi?

Tokom ovih sudskih postupaka, dvije strane, zastupnici tužitelja i zastupnici tuženih, nisu osporavale objavljeni sadržaj u emisiji FTV-a 60 minuta, već samo njegovo pravno i žurnalističko tumačenje. Činjenice ili vrijednosni sudovi?

Tužitelji su dokazivali da su objavljene informacije “činjenice” (prema zakonskoj formulaciji), a tuženi – “novinarsko mišljenje i stavovi”. Razlika je bitna: za neistinite informacije/tvrdnje (“činjenice”) postoji zakonska odgovornost, naravno uz ostale uslove koji moraju biti ispunjeni da bi nešto bilo kleveta, dok za iznošenje vrijednosnog suda (mišljenja, stavova itd.) ne. I u presudama Evropskog suda ističe se da je “potrebno napraviti razliku između činjenica i vrijednosnih procjena. Postojanje činjenica je moguće dokazati, dok istinu o vrijednosnim procjenama nije”.

Na osnovu dostupnih sudskih spisa i primjera navedenih u njima, nije teško zaključiti da sljedeće formulacije reportera u objavljenom prilogu nisu “vrijednosni sudovi”:

(Dodik i Stanković su) “otimali budžetski novac tokom nabavke namještaja za novu zgradu Vlade RS…”, “kupovali kante za smeće od, pazite sad, 1.000 KM i pepeljare od čak 700 KM”, “u toku samo jedne godine Dodik i Stanković su vrijednost dionice auto-puta dužine 5,7 km podigli sa početnih 65 miliona maraka na nepovratnih 129 miliona i na taj način opljačkali ravno 60 miliona maraka”… “Ranije smo izvijestili da je tokom izgradnje monumenta monstruoznosti najmanje oteto 40 miliona maraka, a novi dokazi do kojih smo došli svjedoče da je pljačka višestruko veća i da iznosi najmanje 70 miliona maraka.” “Dokumenti ukazuju da je samo na namještaju kojim je opremljena vučija jazbina, ukradeno cijelih 30 miliona maraka.” “Ne treba ni napominjati da je sve urađeno bez tendera, a kriminal je pokriven aneksom broj 2, koji je označen kao državna tajna…”

U primjerima koje navodi reporter u ovoj emisiji i koji se nalaze u sudskim spisima jedva da je i moguće pronaći nešto što bi se moglo označiti kao vrijednosni sud. Samo četiri formulacije mogu biti uvrštene u tu kategoriju: “skorojevički administrativni centar”, “vučija jazbina”, “monument monstruoznosti” i “užasavajući mračni obelisk”.

Nisu objavili ispravku i nisu se odazvali pozivu suda

Na osnovu opisa činjeničnog stanja u Odluci Ustavnog suda, očigledno je da FTV i tuženi novinari na sudu nisu dokazivali istinitost navedenih “činjenica”. Zašto? Nema odgovora. Nije isključeno da su tokom tog priloga pokazali neke (ili sve?) dokumente na koje su se pozivali. Ako su oni pokazani u programu FTV-a i ako su bili u posjedu FTV-a, zašto nisu predočeni prvostepenom i drugostepenom sudu?

U Odluci Ustavnog suda se navodi da se novinari nisu odazvali pozivu prvostepenog suda, čime su propustili mogućnost da sudu pruže informacije/dokumente na koje se pozivaju, odnosno da sud uvjere u postupanje u skladu sa profesionalnim standardima i dobrim namjerama. Prisustvo pravnog zastupnika u ovakvim predmetima nije dovoljno. Nisu objavili ni ispravku. Zašto? Ovo nije prvi slučaj odbijanja FTV-a da objavi ispravke, zbog čega su i FTV i autori 60 minuta ranije izgubili najmanje dva sudska spora i platili nemale nadoknade štete.

(Ne)objavljivanje ispravki je bolna rana bh. novinarstva zbog novinarske predrasude da se na ovaj način ruši kredibilitet medija. Zapravo, stvari stoje obrnuto: kredibilitet se gradi i čuva ispravljanjem svih, pa i minornih grešaka; o velikim da se i ne govori jer su one i nedopustive i nezamislive u profesionalnom novinarstvu.

About The Author