Pa nije baš da se imamo čime pohvaliti posljednjih dana. Bezbjednosna situacija nikada gora, mučne informacije stizale su na dnevnoj osnovi. Ubistvo u Odžaku, parada u Istočnom Sarajevu, pokušaj likvidacije u Goraždu, uriniranje po džamiji u Bijeljini, zapaljen automobil zastupniku Narodne Skupštine Republike Srpske i, na kraju, događaj koji je doživio medijski vrhunac: ilidžanski napad na goste iz Srbije.
Ilidža je još jednom pokazala kako je krhak svaki privid stabilnosti na ovim prostorima. Događaj je imao ružne međuetničke konotacije i sasvim je razumljivo da je pobudio toliku pažnju. Ono što jeste razumljivo ali nije prihvatljivo je postkonfliktna ofanziva beogradskih tabloida, koji propagandno uveličavaju jednu ionako mučnu priču. Činjenica je da je policija odmah reagirala i spriječila veći incident, činjenica je također da su pohapšeni vinovici napada, ali i da je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić izvrsno reagirala i primila napadnute goste. Uputivši im izvinjenje, zamolila ih je da ostanu i garantirala bezbjednost, poručivši usput da to nije pravo Sarajevo. Ovom zadnjem segmentu izjave vratit ćemo se kasnije. Povucimo sad paralelu s također ružnim događajem u Bijeljini. Dvojica maloljetnika su urinirala po Dašnica džamiji, jedan je snimao, drugi urlao i vrijeđao. I u ovom slučaju, što je za svaku pohvalu, policija je brzo reagirala i privela aktere. Mala razlika između dva grada ipak postoji – u Sarajevu su skočili svi, od gradonačelnice do građana, iz Bijeljine je osudu odaslao samo Medžlis Islamske zajednice. Političke stranke, građani, aktivisti – slabo je sve to bilo. (A imamo iz Republike Srpske i boljih primjera. Prije koju godinu, kad je omladina tokom noći uznemiravala trebinjskog imama, sljedećeg jutra u posjetu su mu došli pravoslavni sveštenici, osudili napad i dali punu podršku.) Kad se svemu tome pridodaju neodgovorne izjave političara iz RS-a, među kojima prednjači notorni Nikola Špirić, onda je slika još sumornija.
Što se tiče Sarajeva, ovaj dio oko posljedica odrađen je profesionalno i u skladu s dobrim građanskim običajima. Pljušte osude na sve strane, i to je sasvim u redu. Ostaje međutim problem uzroka. Ako su prije petnaestak dana bušene gume na automobilima iz Srbije, a potom se desila Ilidža, a uz sve to strani automobili po parkinzima česta su meta obijanja i pljačke, zaista ima osnova pitati se u kakvom gradu živimo. Sarajevo je sve samo ne otvoreno, jer incidenti u nizu nikako se ne mogu nazvati slučajem. Slučaj se desi jednom. Živimo u zatrovanoj atmosferi i još nije izmišljen metod kojim bi se moglo precizno ustanoviti da li se toksini s društvenih mreža prelijevaju u realni sektor, tj. život, ili nam je stvarnost tako upropaštena da su društvene mreže samo ogledalo onog što nam se dešava u svim porama politike i društva. Tenzije koje kuljaju po Twitteru i Facebooku bolno podsjećaju na možda najružniji period života u Jugoslaviji, onaj koji je prethodio ratovima i raspadu zemlje. Javna riječ u znaku je teških emocija, uvreda, prijetnji i targetiranja, bez pokušaja da se problemi razumiju i kontekstualiziraju, a atmosfera smiri. Svemu tome osim politike bitno doprinose i mediji. Vrhunac manipulacije nisu beogradski tabloidi, koji svoju tradicionalnu hajku bar pletu oko tačne informacije i ružnog povoda, vrhuncem bismo mogli proglasiti ispad hercegovačkog portala koji prije koji dan objavljuje da je u Sarajevu zapaljen automobil zastupnika u NSRS-u Predraga Nešića. Takav bi događaj zaista bio nepodnošljiva kulminacija svega što se sedmicama dešava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, i sreća da je potpuna laž. Automobil je zapaljen u Istočnom Sarajevu, a autori ove podvale mogu se pohvaliti pred nadređenima da svoje zadatke izvršavaju stopostotno. U punom kapacitetu, što bi rekao jedan vamo.
