U osnovi je nešto vrlo pogrešno u načinu na koji se odnosimo prema cjelini živog svijeta. Taj je odnos dijelom produkt temeljnih svjetonazorskih obrazaca naše kulture koja je i sama, u dobroj mjeri, produkt židovsko-kršćanskog vjerskog svjetonazora. Njegova se antropocentričnost očituje u nasljeđu biblijskog pogleda na čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja, dok je sve ostalo stvoreno zato da mu služi, kako navodi Knjiga postanka na samom početku Starog zavjeta.

Jesu li zaista svi ostali, sve biljke i životinje tu samo zato da bi nama bili od neke koristi? Ako se tako i činilo Mojsiju prije tri i pol hiljade godina, vrijeme je da preispitamo ovaj stav. Znanost nas uči da svako živo biće ima inherentnu vrijednost tj. svrhu postojanja koja ne proizlazi iz korisnosti za čovjeka, što ne znači da postojanje svakog bića nije ujedno i korisno mnogim drugim jedinkama. Naša nedovoljna odvažnost, možda čak i nedovoljna sposobnost da napravimo otklon u odnosu na prevladavajuće stoljetne obrasce, uljuljala nas je u zatečena uvjerenja. Ona se, međutim, sve više pokazuju vrlo problematičnima, a sve manje vjerodostojnima. Sustižu nas neželjene klimatske posljedice, oči svih bića uprte su u nas. Doveli smo u pitanje opstanak samog života.

Kulturno nasljeđe

Doduše, nije sasvim jasno u kojoj je mjeri moguće izaći iz okvira vlastitog kulturnog nasljeđa da bismo ga mogli kritički valorizirati. Svaki je naš pogled na svijet uvijek nerazdruživo vezan uz pripadnost određenom društvu, specifičnom prostoru i vremenu. Da živimo u neko drugo vrijeme ili na drugom kraju svijeta mnogi naši stavovi, za koje mislimo da potječu iz vlastitog originalnog mišljenja, neminovno bi bili drugačiji. S druge strane, ta neizbježnost kulturnog uvjetovanja ne lišava nas odgovornosti pokušaja preispitivanja.

Jedemo životinje i to je dio problema, ali njegov najmanje sporan dio. Nije nužno hraniti se mesom, i bez njega je moguće živjeti potpuno zdravo. Milijardu hinduista indijskog potkontinenta to svakodnevno dokazuje. Pokušamo li analizirati razloge zašto nismo vegetarijanci, oni se svode na užitak u okusu mesa. Jasno nam je da taj razlog ne može biti važniji od temeljnog interesa životinja za preživljavanjem. Zato izmišljamo dodatne razloge koji bi našim životnim izborima dali težinu i  opravdanje. Tako kažemo da je bezmesna ishrana deficitarna nekim vitaminima i da ne daje dovoljno energije za težak fizički rad ili sportske napore. Sve to, naravno, pričamo ležeći na kauču, a ne prenoseći vreće cementa niti trčeći kilometrima u napornom kondicijskom treningu. Ako, pak, odaberemo ne jesti meso, još uvijek moramo jesti biljke. Koje su također živa bića. To što ne trče poput nas, ne vode filozofske rasprave i ne snimaju filmove ne čini ih manje živima niti manje spremnima na životnu borbu. Pa iako je vrlo nepravedno na razini pojedine jedinke, načelno se ubijanje radi prehrane mora moći opravdati vlastitim preživljavanjem uz brigu da ne proizvodimo i ne kupujemo više hrane nego nam je potrebno kako ne bi došlo do njenog bacanja. U tom bi slučaju životi drugih bića bili uzeti uzaludno, a to onda više nije moguće moralno opravdati.

Testiranja na životinjama

Sasvim je nešto drugo korištenje pasa, majmuna, miševa, zamoraca i mnogih drugih životinja u svrhu testiranja farmaceutskih, a pogotovo kozmetičkih proizvoda. Lomimo im kosti radi testiranja lijeka za njihovo zacjeljivanje, ulijevamo u grlo otrovne kemikalije radi ispitivanja toksičnosti raznih supstancija i slično. Tijekom takvih pokusa životinje osjećaju bol, tresu se, povraćaju, krvare iz očiju, nosa i usta. Ako postoje drugačiji načini da provjerimo učinkovitost i sigurnost lijekova i još više kozmetičkih proizvoda, poput testiranja na umjetno uzgojenim tkivima, izvođenje pokusa na životinjama bi trebalo zabraniti. Zloupotreba životinja u industriji zabave, poput cirkusa ili preponskog jahanja pa donekle i zoološkog vrta, zasebna je tema jednako kao i katastrofalni uvjeti u kojima se uzgajaju i usmrćuju životinje na mnogim industrijskim farmama. Industrija hrane prema životinjama se ne odnosi kao prema živim jedinkama koje osjećaju bol, nego ih doživljava kao puka sredstva profita. Telad se odvaja od majki već u prva 24 sata života, a svoj život, koji će trajati tri do pet mjeseci, uglavnom prožive zatvoreni u drvene sanduke u kojima se ne mogu niti okrenuti. Pilićima se u hranu dodaju hormoni rasta zbog čega im noge ne mogu podnijeti težinu tijela. Pri uranjanju u kipuću vodu da bi s njih otpalo perje, svaki peti je još uvijek živ. Industrija jaja odabire samo ženke koje će svoj kratki jednoipogodišnji život provesti nagurane u malene kaveze, dok će mužjaci skončati u stroju za mljevenje.

Na kraju dugog popisa čovjekovog brižnog i sućutnog odnosa prema životinjama, smjestio se problem njihovog ubijanja bez ikakve smislene svrhe. Muhin dosadni let oko lustera u nama prečesto izazove neodoljiv poriv da ju mlatnemo muholovkom ili novinama. Ta nam muha ne nanosi nikakvu bol niti štetu, potpuno je bezopasna, čak nas niti ne dodiruje, samo nervira svojim prisustvom. Takva reakcija nije nagonski uvjetovana, već kulturološki usvojena. Naime, za razliku od nas, na drugom kraju svijeta postoje redovnici pustinjaci koji svoj samotnički, asketski život provedu u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta, predani ideji ahimse, nenasilja. Riječ je o indijskim džainima digambarama i njihovom zavjetu da nikad neće svjesno nanijeti bol niti jednom živom biću. Zato se kreću samo danju, polaganim hodom, pognuti lagano, metu put pred sobom ne bi li spriječili da ne stanu na kakvog sićušnog kukca. Preko nosa i usta nose gazu sprječavajući udisanje i gutanje mušica. Ne zbog sebe, nego zbog njih. Jedu samo biljke i to isključivo one koje same otpadnu sa stabljike, smatrajući da bi trganjem ploda nanijeli bol biljci. I ma koliko se nama, zapadnjacima, ovo činilo čudno i pretjerano, istovremeno treba razmisliti o tome kako to da se naša ruka sama digne spremna ubiti sve što nam uđe u vidno polje.