Zločinački režim

Od početka vojne akcije u Gazi likvidirali smo ili zatočili oko 20 hiljada Hamasovih boraca. To je malo više od pola njihovog borbenog stroja. I nećemo stati sve do kraja, dok u potpunosti ne uništimo Hamas. Otprilike tim se riječima nedavno obratio izraelski premijer Benjamin Netanjahu domaćoj i svjetskoj javnosti, hineći lidersku odlučnost i nepokolebljivost u televizijskom nastupu.

To je komadić izjave dane u svrhu opravdavanja onog što se nikako ne može opravdati, a to je odbijanje Izraela da – usprkos pritiscima i nagovaranjima ogromne većine tzv. međunarodne zajednice – prihvati dogovor o prekidu vatre u Gazi i započne mirovne pregovore s Palestincima.

Dotičnog će premijera povijest – bude li je uopće i bude li makar minimalno pravedna – zasigurno tretirati kao bezočnog zlikovca, ratnog zločinca koji zaslužuje suđenje na nekom budućem Nirnberškom procesu. Zamislili smo se pritom nad brojkama, spomenutim u iskazu Netanjahua i prevedenima u bazične procentualne omjere.

Slijedeći podatke koje je iznio, borbene jedinice Hamasa broje oko 40 hiljada ljudi. Ako znamo da je ukupan broj stanovnika Gaze otprilike 2,3 milijuna, ispada da samo 1,7 posto populacije u Gazi pripada aktivnom vojno-borbenom sektoru. Tek 1,7 posto, ili manje od dva čovjeka u masi od stotinu ljudi!

Pozivajući se na Hamasovo počinjenje teškog zločina 7. 10. 2023., cionistički je režim samo radikalizirao ionako već desetljećima dugu, kontinuiranu represiju nad Palestincima. Deklarativno vođeni ambicijom potpunog uništenja Hamasa – što je naprosto nemoguća misija i neće se desiti, barem dok su Iran i Libanon ovakvi kakvi jesu – politički radikali na čelu Izraela započeli su kampanju provođenja novog svjetskog genocida. Od Drugog svjetskog rata naovamo, po kriteriju intenziteta ubijanja u jedinici pripadajućeg vremena, samo je genocid u Ruandi 1990-ih nadmašio ovaj užas u Gazi.

Koristeći 40-ak hiljada Hamasovih boraca kao alibi, Izrael ubija desetke hiljada, a raseljava dva milijuna ljudi u Gazi. Do kraja uništava kompletnu tamošnju infrastrukturu. Čini sve da usmrti i raseli što više Palestinaca, a onima koji prežive i tamo ostanu, iole normalan život učini nemogućim.

Pritom, kao svaki drugi zločinački režim, i ovaj izraelski svojoj naciji i državi koje reprezentira čini medvjeđu uslugu. Rastu nove generacije mladih Palestinaca obilježene teškim traumama. Idealno je to za Hamas i slične organizacije. Iz takvog će korpusa ubuduće lako regrutirati nove, sve fanatičnije ratnike, spremne u svakom trenutku ugroziti Izrael.

Nadalje, ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. I napokon, u Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći. (Hajrudin Hromadžić, Novosti)

GORAN PEĆANAC: Deprimira me suvremeni hrvatski rasizam

Najnoviji književni hit u Hrvatskoj je knjiga “Kapitalizam i smrt” koju je napisao Goran Pećanac, a objavila poznata izdavačka kuća Jesenski & Turk.

Ovaj Sarajlija je 2006. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti s temom Nesvjesno u likovnoj umjetnosti, i od tada je nastavio istraživati psihoanalitičku teoriju. U Sarajevu je i svirao u bendovima, navija(o) za Želju, te ima još niz interesa, a u Zagrebu, između ostaloga, piše čitane kolumne o borilačkim sportovima i radi kao umjetnički direktor u jednoj zagrebačkoj marketinškoj agenciji. “U zjenici kapitalizma”, kako sam kaže.

Kapitalizam i smrt je njegova prva knjiga, čija bi se promocija, nakon uspješne zagrebačke, trebala na proljeće održati i u Sarajevu.

U intervjuu za Valter, prvom koji je dao za neki bh. medij u povodu izdavanja njegove knjige, Pećenac govori o kapitalizmu i socijalizmu, psihoanalizi, životu u potrošačkom društvu, društvenim mrežama i mnogim drugim velikim temama suvremenosti. Naravno, započeli smo sa Sarajevom.

Rođeni ste Sarajlija. Iako je već to samo po sebi tema za cijeli intervju, naročito ako čovjek pita Sarajlije, mene prvenstveno zanima što biste u vezi odrastanja i života u Sarajevu izdvojilo kao ključno za vaše intelektualno i političko formiranje?

PEĆANAC: Ofiranje. Koncept ofiranja me je intelektualno oblikovao. Sarajevski otpor ili skepsu prema autoritetima iz prošlosti zamijenio je taj barjak impotencije i održavanja statusa quo – ofiranje. Dakle isto ono, samo puno prije, što u “zapadnom svijetu” jednim dijelom zaustavlja napredak danas – cringe (otprilike: susramlje). Ofiranje je kroz propagandu sramote uništilo svaki trag iskrenosti, srčanosti i herojstva koji su mogli promijeniti ekonomsku, političku i kulturnu premisu grada i države. Đe ćeš na demonstracije sa ženama, ofirno ba, đe ćeš pisati poeziju, ofirno ba, čuj stalo ti je do nečega, ofirno ba. Što god tko napravi, taj se “kurči” i “folira” – čuj vegetarijanac, šta ti misliš da si bolji od nas?! Nadam se da je reakcija Bosanaca na ratne zločine u Palestini barem mali znak da stvari nisu onakve kakvim sam ih ostavio. Sve što danas radim zasniva se na odbacivanju sramote kao samokastracije.

Zašto i kad ste se odlučili preseliti iz Sarajeva u Zagreb? 

PEĆANAC: Jača kulturna infrastruktua (koncerti, izložbe, kina) i više ljudi zainteresiranih za isto to. Živio sam u Sarajevu do 2008. Tijekom tog vremena učestvovao sam u kulturnom aktivizmu – izdavao sam fanzin Neuro, s prijateljima (udruženje građana Kolektiv) organizirao koncerte, svirao u dva benda, ali me je tadašnja okolina emotivno i kognitivno samljela. Razočaranje me je, kao i nemali broj Sarajlija, vratilo u stanje prezira, cinizma i nasilja – odustao sam od svega, počeo sam ići na utakmice, tući se i piti.

I ja sam prošao sličan put Sarajevo-Zagreb, te sam nakon 15 godina života u Zagrebu zaključio da ne mogu podnijeti to da cijeli život provedem u Zagrebu i da u Zagrebu umrem. Ako bih taj stav trebao najkraće moguće obrazložiti, rekao bih da je Zagreb grad deminutiva. Kako vi gledate na Zagreb, kako se osjećate u Zagrebu?

PEĆANAC: Pa trenutno bih najradije umro u Jemenu, po mogućnosti na nekom britanskom naftnom tankeru, ali sam kukavica i imam u pasošu pečate iz Saudijske Arabije pa ne znam bi li me pustili. Zagreb me ne nervira jer nije moj. Nedavno me je prijatelj pitao zašto na hardcore koncertima svi stoje. Jer smo Hrvati, ne smijemo dopustiti da netko pomisli da u nečemu uživamo, odgovorio sam. Ja, doduše, uglavnom ne stojim, ali i, dopustite mi malo šovinizma, nisam Hrvat. Ofiranje i cringe su se globalizirali. Osjećam se i zauvijek ću – strancem. Kada sam tek došao tu nije postojao legalan način da radim svoj posao. Postojao je popis poslova koje su mogli obavljati ljudi izvan EU – uglavnom, naravno, varioci, moleri i tome slično, i neka zanimanja poput opernih pjevačica. Dakle, doslovno nisam imao pravo na rad, što se činilo vrlo aparthejdovski. To me je deprimiralo. Deprimira me i suvremeni hrvatski rasizam (kada su dolazili Arapi pričalo se o nekompatibilnosti vjera, kada su došli katolici koji nisu bijelci postalo je jasno da, zapravo, govorimo o nijansi boje kože), ali sve ostalo što je glupo prolazi mimo mene.

U pozitivnom smislu – tu je većina najboljih ljudi koje znam. Oni će me i zadržati ovdje.

Na početku knjige “Kapitalizam i smrt” pišete da “trebamo biti bolji jedni prema drugima i trebamo spasiti planet”, navodite to kao “naš cilj”. Tj. realni ste, pa tražite nemoguće? 

PEĆANAC: Knjigu ne morate pročitati – ideja je uzeti Kierkegaardov skok vjere i prevesti ga u sekularnu zonu i u smislu ljubavi i u smislu militantnosti. Upravo kad je sve izgubljeno moramo se boriti, ne kao da nije sve izgubljeno, nego kao da jeste.

Primijetio sam da navodite kako se “Kapitalizam i smrt” temelji na idejama „nekih ljudi koji, na razne načine, pišu o ljudskom iskustvu”. Naveli ste 13 imena, redom muškaraca, odmah je zapazilo moje ideološki istrenirano oko. Kako to? Ne interesira vas što ljudi koji su žene imaju za reći o ljudskom iskustvu? 

PEĆANAC: Jedan dio odgovora je u tome što sam nov i nepismen feminist. Pitanje zbog čega sam kroz osobnu povijest čitanja nailazio na preporuke uglavnom muških autora je pitanje i mog osobnog seksizma – nije mi palo na pamet potražiti ženske, i pitanje dublje fukoovske normalizacije seksizma kroz sustave takozvane akademije i drugih društvenih institucija/polja djelovanja. Za ovo drugo sam i neka vrsta dokaza – kako čitam nasumično, tojest krećući se po preporukama iz knjige u knjigu, naprosto sam napravio cijelu čitalačku povijest bez da sam nailazio na preporuke ka autoricama. No ima tu i nešto slučajnosti – iako ne čitam puno feminističke literature (iznimke su, recimo, u zadnje vrijeme teorije o ulozi hegemonijske maskulinosti u povijesti kapitalizma), u mom svijetu je na primjer Melanie Klein daleko značajnija za suvremenu psihoanalizu – ili psihoanalitičku teoriju kojoj vjerujem – od Freuda. Općenito sam unutar psihoanalitičke teorije, usuđujem se reći, izvrsno upoznat s radom analitičarki-autorica, Karen Horney, Margaret Mahler, Anne Freud, Hanne Segal, ali i radom nekih manje popularnih, poput Maud Mannoni. Jedna od mojih najdražih figura je, zbog moje osobne povijesti, slikarica-psihoanalitičarka Marion Milner. Suppressed Madness of Sane Men i The Hands of the Living God su mi među najdražim psihoanalitičkim knjigama uopće. Neke od tih ideja naprosto se nisu uklopile u moju, kako kritičari vole reći, eurocentričnu zapadnu metafiziku.

Sve ovo se može sumirati sljedećim slučajem: tek 2022. godine, kada je Kapitalizam i smrt već bila napisana, otkrio sam Renatu Salecl – otkrio je kriva riječ jer sam za nju znao desetljeće, ali se nisam potrudio čitati – i pročitao sve odjednom. U mojoj novoj knjizi Raspotočje gori: psihoanaliza i svakodnevni ekstremisti, ona je navedena kao glavna stilska inspiracija.

Znači da ćete u nekom našem budućem intervjuu biti uzorni feminist?

PEĆANAC: Kad smo već na ovoj temi, ideja da se pojedinac može potpuno “očistiti” od vrijednosti društva određenog povijesnog trenutka koje je introjicirao u prvih nekoliko godina života (što je ključno) i kroz adolescenciju (što je manje utjecajno jer ličnost je već formirana, ali nije zanemarivo) je također (psihoanalitički nemoguće) kapitalističko obećanje da nam je, ako to “doista želimo” (što tko zna koji kurac uopće znači), sve dostupno i ostvarivo. Nije. Kapitalistička propaganda mazi tu narcističku ideju jer subjekt veličajnog sebstva ne tolerira osobna ograničenja. Drugim riječima, s obzirom na to kakav sam start imao – nisam nezadovoljan svojom feminističkom emancipacijom. Što ne znači da ću zaustaviti svoju naobrazbu. Progres će sigurno morati biti transgeneracijski, treba gurati koliko se može unutar ograničenja generacije (koja apsolutono postoje). Jednako tako, potpuni klistir kako u prenesenom tako i u stvarnom značenju nije moguć, a nije možda ni nužan – neka ostane nešto govana u nama.

Feministkinje će me svrstati u taj novi popularni teorijski koncept romantične maskulinosti (čiji je sinonim, donekle barem, online žargonizam socialist bro), ali socijalizam ionako mora biti kolektivna akcija ljudi koji se ne moraju slagati u svemu. Ako abortus bude zabranjen, idem razbijati i paliti po gradu – nadam se da će drugarice prihvatiti moju ponudu.

Čitajući “Kapitalizam i smrt”, činilo mi se da je očita antikapitalistička perspektiva knjige. Ne da je jedina, ali da je okvirna. No, ne pozivate se baš često na Karla Marxa, osim kada je riječ o alijenaciji tj. otuđenju koje proizvodi kapitalizam. Imate neki problem s njim?

PEĆANAC: Ne znam koliko ljudi zna za drugi i opskurniji online žargonizam boi. U svijetu kečera i borilačkih sportova, boi je netko tko nikada neće biti šampion, ali ima neki neuhvatljivi šarm s kojim se identificiramo više nego što smo spremni priznati. To je za mene Marx. Moj Marx je Marx pariških manuskripta, od tud priča o alijenaciji. Kapital mi je manje zanimljiv i manje zanimljivo napisan (jedna od prednosti autsajderskog teoretiziranja je i to što ne moram čitati knjige koje nemaju neko značenje za mene) pa sam pročitao samo prvi dio.

Daleko zanimljivije analize suvremenog kapitalizma dolaze upravo od neoliberalnih ekonomista, propagandista kapitalizma, koji danas i sami shvaćaju da je sve otišlo u tri pizde. Njihove analize su potpuno točne – kapitalizam ne potiče tehnički progres, slobodno tržište je mit i tako dalje, ali je njihov zaključak naivan – trebamo se, tobože vratiti na neku stariju verziju kapitalizma. Moje je mišljenje upravo suprotno – ovo je finalna inkarnacija kapitalizma, njegovo ispunjenje, on je algoritam koji je potpuno prazan i kojem je jedini cilj samoobnavljanje do samouništenja. Kako smo svi njegov dio – to znači i uništenje nas samih.

Što se tiče Sigmunda Freuda i psihoanalize, ona ima centralnu ulogu u “Kapitalizmu i smrti”. Kakvo je vaše iskustvo s psihoanalizom u praksi, imate li ga?

PEĆANAC: Preko sedam godina na kauču, nula u službenoj edukaciji. Volim psihoanalitičku praksu, ali psihoanalitička teorija daje mom životu dublji smisao – mogu gledati svijet oko sebe na određen način, dok se u ordinaciji događaju stvari fokusirane samo na mene (što je neodvojivo od općeg pogleda na svijet, ali znate što želim reći). Također, mogu kao tihi sadist živcirati psihoanalitičare pričajući im o idejama koje je Freud pokupio od Spinoze ili Winnicott od Hegela.

Nisam brojao, ali mi se čini da se u knjizi najčešće pozivate na njemačkog filozofa Martina Heiddegera. Koliko vam on znači i kako se postavljate prema njegovom antisemitizmu i filonacizmu?

PEĆANAC: Nikako se ne postavljam, pronalazim u njegovom radu dio notorne zen ideologije o kojoj Žižek toliko priča – svi smo samo kanalizacija kozmosa koji teče kroz nas – “ne ubijam ja, ubija moj mač kojim upravljaju ‘više sile’” i ta sranja. Ono što je kod Heideggera fantastično je nenamjerno urnebesan opis svakodnevnog ljudskog iskustva. On na određen način okreće situaciju ljudskog projekta naglavačke – tubitak/Dasein (što je njegova riječ za ljude) je tragičan čovječuljak koji je vječno nesvjestan komedije zablude veličine i značaja svojih projekata. Heideggeru, koliko god mislio da je ozbiljno bio posvećen filozofiji, je magija života u jedenju kupusa srijedom, a ne u knjigama poput moje. Osim toga, psihoanaliza je projekt koji po definiciji pokušava pronaći što nas motivira, zašto na nešto obraćamo pažnju, a na nešto drugo ne. To često uključuje razgovor s, u nedostatku bolje riječi, najgorim ljudima.

Nedavno sam gledao na TV-u reklamu za mobitel ili nekog mobilnog operatera u kojoj se gledatelju doslovno obećava sreća ako kupi baš taj mobitel odnosno pređe na tu mrežu. Tu je i Goran Bogdan da potvrdi to obećanje. Šta da radimo s takvom konzumerističkom devalvacijom sreće? Ili još gore, šta ako to sada jest jedina sreća koju možemo osjetiti?

PEĆANAC: Sam koncept sreće je devalvacija koncepta smisla. Pa čak i užitka. Sreća se pojavila usponom konzumerizma – obećani su nam objekti koji će nam donijeti sreću. Konzumeristička sreća je, međutim, troma prežderanost contentom, robom, takozvanim “iskustvima” koja se mogu kupiti i hranom. Ako je Freud bio u pravu i ako smo životinje koje traže užitak, taj užitak nije u stvarima, on je u projektima koji nam daju smisao i u besplatnim užicima poput razgovora ili seksa.  (Gordan Duhaček, Valter portal)

Suša u Španiji

Prolazeći ovih dana Barcelonom, ne možete propustiti znakove i bilborde koji prikazuju crvenu plastičnu kantu i poruku „Voda ne pada s neba“ (na katalonskom l’aigua no cau del cel). Oglasi su dio kampanje za štednju vode.

Od početka februara je u Barceloni i u još 200 katalonskih gradova zbog suše zvanično uvedeno vanredno stanje. To znači da više od šest miliona stanovnika ove regije živi uz ograničenja dnevne potrošnje vode. Parkovi su bez vode, fontane su suhe, a tuševi na bazenima i plažama zatvoreni. Poljoprivrednici ne mogu navodnjavati većinu svojih usjeva, a potrošnju vode za stoku moraju prepoloviti inače će se suočiti s kaznama.

Klimatski poremećaji već mijenjaju živote ljudi u Evropi

Ovakva situacija ne vlada samo u Kataloniji. Mapa trenutnih suša u Evropi – koju priprema Evropska opservatorija za sušu – pokazuje da je cijela španska obala Mediterana u lošem stanju, s crvenim područjima koja ukazuju na uzbune slične onima u sjevernoj Africi i na Siciliji. Katalonija možda prolazi kroz najgoru sušu u istoriji ove oblasti, ali se južno područje Andaluzije još od 2016. godine suočava s kontinuiranom sušom. Po izvještaju Christian Aida, prošle godine su suše u Španiji bile rangirane među 10 najskupljih klimatskih katastrofa na svijetu.

Evropa se zagrijava dvostruko brže nego ostali kontinenti. Za Španiju ovo nije apstraktna prijetnja: klimatski poremećaji već su promijenili živote ljudi. Visoke temperature ih prisiljavaju da vrijeme provedeno na otvorenom ograniče da bi izbjegli toplotni udar, što radnicima na gradskim ulicama i farmama već predstavlja fatalnu prijetnju.

Hoteli pune bazene morskom vodom i pitaju se šta će donijeti naredna sezona.

Poljoprivrednici bacaju čitave prinose voća da bi dragocjenu vodu koristili za spašavanje drveća. Proizvodnja maslinovog ulja je osakaćena jakim toplotnim valovima. Uzgajivači badema strahuju od ranog cvjetanja uzrokovanog dosad najtoplijim januarom, jer bi im to moglo ponovo uništiti prinose.

Nesigurnost oko proizvodnje usjeva, cijena i vodosnabdijevanja samo su neki od razloga što poljoprivrednici blokiraju ceste i protestuju na ulicama španskih gradova, što su nedavno činili i njihovi kolege u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Osim trenutne nestašice vode, žale se i na niz opterećenja, od teške papirologije preko nepoštene konkurencije iz zemalja izvan EU-a s nižim ekološkim i zdravstvenim standardima do strogih zahtijeva za finansiranje. Paradoksalno, protestuju i zbog mjera kojima se želi smanjiti utjecaj poljoprivrede na okoliš i prekinuti začarani krug koji na kraju pogoršava uslove i poljoprivrednicima.

Očito je kako ove tenzije mogu iskoristiti populističke stranke, posebno na krajnjoj desnici. Mainstream političari su optuženi da se prečesto fokusiraju na stranačko politikanstvo i borbu za vlastiti opstanak u vlasti.

Dok je Katalonija proglašavala vanredno stanje zbog suše, bilo je zapanjujuće, na primjer, gledati kako se španska vlada i većina političara upliću u dugotrajne parlamentarne rasprave o zakonu o amnestiji za one koji su 2017. godine u Kataloniji organizovali neslužbeni referendum o nezavisnosti. Sasvim je razumljivo zašto građani smatraju da postoje daleko urgentniji problemi.

Nije ispravno sve poljoprivrednike predstavljati kao žrtve ili marionete krajnje desnice i sugerirati da nemaju nikakvu aktivnu ulogu. Njihovo nezadovoljstvo ima konkretne razloge – ali i predstavlja priliku koju mogu iskoristiti beskrupulozni lideri.

Pitanja kao klimatska kriza i tenzije između velikih gradova i depopulariziranih španskih regija sve se više politiziraju. Sandra León, profesorica političkih nauka i direktorica Instituta Carlos III-Juan March, kaže mi da je njen istraživački tim prateći stavove javnosti zapazio jačanje protivljenja klimatskim politikama, naročito među muškarcima. Istovremeno, kaže León, u Španiji još uvijek nisu „potpuno iskristalizovana“ pitanja kao što su klimatska kriza i tenzije između urbanih i ruralnih područja. Ako ljudi o njima još nisu stekli čvrsto mišljenje, to sigurno ostavlja prostora i za stranačko iskorištavanje i za produbljivanje razumijevanja.

Krajnje desničarska stranka Vox i drugi populisti svakako bi mogli uzurpirati ove debate, tvrdi León, ali ima osnova i za nadu da se otvara „prostor za razumijevanje“ budući da ova pitanja još uvijek nisu toliko polarizirana kao druga. To će, međutim, zahtijevati mnogo truda, prvenstveno mainstream političara, uključujući i one opozicione koji su u iskušenju da igraju na kartu poricanja klimatskih promjena.

U Španiji se adaptacija na klimatsku krizu već dešava, jer drugog izbora nema. Ali mnogo toga se improvizuje i uglavnom provodi samo nakon što se najgore već dogodi.

Politički lideri se trebaju pobrinuti da prioritet dobiju oni najranjiviji na klimatsku neizvjesnost i oni koji bi se mogli žaliti na mjere navodno donesene da bi im se pomoglo.

U mnogim dijelovima Španije voda možda neće pasti s neba. Ali možemo biti sigurni da ni rješenja neće pasti s neba, koliko god nas u to uvjeravali demagoški političari.

(María Ramírez, Guardian, Riječ i djelo, prevela Mirjana Evtov)