Kod nas, a i posvuda u svijetu, šovinizam važi za ekstremnu mrzilačku emociju te politički i društveni stav. S pravom. I šovinizam se, također s pravom, najčešće ciljano veže uz etnonacionalnu problematiku. Međutim, Walter Isaacson u biografiji Leonardo da Vinci pribjegava duhovitom obratu, pa Giorgia Vasarija, slavnog renesansnog arhitektu, slikara i autora, naziva firentinskim šovinistom. I to samo zato što je ovaj Leonardu i Michelangelu iz klasičnih razloga geopripadnosti dao povlašteno mjesto u Životopisima. Historija je kasnije dala za pravo Vasarijevim prioritetima, ali to ovdje nije bitno.
Nešto drugo pokušavamo propitati ovim skromnim zapisom: zaista postoji i taj geografski šovinizam, koji mi u light verziji, odnosno u soft porn maniru nazivamo lokalpatriotizmom. Razgranati osjećaj zavičajnog ekskluziviteta također zna biti bogat zlobom i mržnjom, ali ruku na srce, proizvodi neuporedivo manje zloće nego petljanje s narodima i narodnostima. Jer prepucavanja na liniji Tuzla – Sarajevo, ili Trebinje – Bileća, ili Široki Brijeg – Mostar, teško da će društvu i pojedincima nanijeti onoliko zla koliko im nanose intelektualne i oružane rasprave u koje su uključeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Mada i s takvom tvrdnjom treba biti oprezan, jer i šovinisti su u međuvremenu došli pameti pa svoju transetničku mržnju lukavo pakuju u geografske oprečnosti. Zbog toga valja biti pažljiv kako bi se suptilno razlučilo kada se iza priče o Mostaru i Sarajevu, recimo, krije i valja bitno opasniji narativ, onaj o Hrvatima i Bošnjacima. Nijanse su zato zakon i bez njih nema efikasnog tumačenja stvarnosti.
Kada na Bilinom polju navijači istaknu natpis NOŽ, ŽICA, SREBRENICA, kad u Tuzli skandirajući pominju Markale, ili kad u Sarajevu sačekaju autobuse iz Zenice ili Tuzle da bi pretukli protivničke navijače, to je eskalacija geografskog šovinizma u čisto nasilništvo. (Stara je teza da nogometne huligane treba tretirati ne kao subkulturu nego kao devijantni svjetonazor, kriminal duboko ogrezao u šovinizam ili još ekstremnije forme kolektivnog izjašnjavanja). U političkom smislu tako i geografija ponekad rađa užasne oprečnosti. I posijana je nagaznim intelektualnim minama koje valja oprezno dešifrirati. Političko Sarajevo, izraz koji je vlasništvo možda najvećeg mrzitelja na ovim prostorima, bekrije lakog na davanju napojnica osiromašenim radnicima, zoran je primjer kako geografski šovinizam djeluje. Sarajevo se na taj način perfidno demonizira jer ne zaslužuje ono što svim ostalim gradovima po definiciji pripada. U svijetu radosnih koristitelja ove poštapalice Banja Luka je Banja Luka, Zagreb je Zagreb, Mostar je Mostar, Beograd je Beograd, ali Sarajevo je – političko Sarajevo, u samom startu oslobođeno svog suštinskog imena i pripadnosti jer ima taj semantički hendikep političko, čiji je cilj da ga dezavuira u svakom pogledu.
Naravno, ni glavni grad BiH nije nevina žrtva, nego aktivni učesnik šovinističkih bahanalija. Regionalne netrpeljivosti najčešće se prelamaju kroz viceve kao poseban okvir parapolitičke djelatnosti. Sarajevo u svom ekskluzivitetu često je cijele regije znalo žigosati upravo kroz tu formu idealnu za iskaze ponižavanja. Nekad su to bili Hercegovici, dok se danas centrističkim eksluzivitetom nadojena populacija doslovno iživljava vicevima o Fočacima. A Sandžaklije su trajna kategorija, za mnoge stanovnike glavnog grada oni su uzrok sveg zla u regiji i Sandžaklija mu je tu više kao diskvalifikativ, nego kao geografska odrednica.
Uglavnom, lahko je naći razloge i povode za mržnju. Ljubav ovdje loše kotira još od onog vremena u kojem smo odbacili bratstvo i jedinstvo i sasvim je svejedno mrzimo li se po geografskoj, historijskoj ili nekoj drugoj osnovi. Bitno je samo da smo mi bolji od drugih i da nađemo adekvatne forme kroz koje ćemo izraziti sopstvenu superiornost.
