U junu 1963. godine svijet je potresla fotografija čovjeka u plamenu. Čovjek se zvao Thich Quang Duc, bio je budistički monah, i zapalio se u Sajgonu u znak protesta protiv ugnjetavanja budista koje je vršio tadašnji vijetnamski režim predsjednika Ngo Dinh Diema. Slika žive buktinje osvojila je World Press Photo nagradu za tu godinu, a New York Times je objavio članak reportera Davida Halberstama pod naslovom „Monahovo samoubistvo vatrom u protestu protiv Diema“ (Monk Suicide by Fire In Anti-Diem Protest; NYT 11. juni 1963.).

Nekih pet i po godina kasnije, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, dvadesetjednogodišnji student Jan Palach je na Vaclavskom trgu u Pragu počinio samoubistvo na isti način kao spomenuti vijetnamski monah. Palach je postao simbol borbe Čeha i Slovaka za slobodu tokom invazije koju je predvodio Sovjetski Savez, a New York Times je članak o njegovom samospaljivanju naslovio „Mučeništvo Jana Palacha“ (Jan Palach’s Martyrdom; NYT, 20. januar 1969.).

Smrti koje su duboko potresle svijet

U članku koji je objavljen u editorijalu najuglednijih njujorških novina dan poslije Palachove smrti stajalo je kako je ona „duboko potresla narod Čehoslovačke, kao i mnoge van te zemlje“, te se postavljalo pitanje „da li će se i drugi mladi Česi i Slovaci pretvoriti u ljudske buktinje u sličnom naporu da ojačaju čehoslovački otpor sovjetskoj tiraniji“. Times je ispratio i sahranu čehoslovačkog heroja, ne libeći se da ga upravo tako nazove u naslovu „Pogreb heroja za češkog mladića“ (Czech Youth Gets A Hero’s Funeral; NYT, 26. januar 1969.).

Pola stoljeća nakon Quang Duca i Palacha, drugog oktobra 2020. godine, ispred zgrade glavnog direktorata Ministarstva unutrašnjih poslova Rusije u Nižnjem Novgorodu, samoubistvo samospaljivanjem počinila je ruska novinarka Irina Slavina. Toga dana, u svojoj posljednjoj objavi na Facebooku, ova kritičarka režima u Moskvi je napisala: „Molim vas da za moju smrt okrivite Rusku Federaciju.“

Upravo to je stajalo i u naslovu teksta koji je njenom činu posvetio New York Times. Svakome ko je pročitao krupna slova kojim je bilo ispisano „Ruska novinarka se zapalila i umrla okrivljujući vladu“ (Russian Journalist Sets Herself on Fire and Dies, Blaming Government; NYT, 2. oktobar 2020.) bio je jasan razlog za ovaj čin. U samom tekstu su opisane metode pritiska kojima su izloženi novinari koji kritikuju Kremlj, a Slavina je opisana kao „hrabra novinarka, bez ikakvog cinizma i sumnje“.

Medijima su nepoznati razlozi samospaljivanja

U nedjelju (25. februar 2024.) se ispred izraelske ambasade u Washingtonu, u svojoj vojnoj uniformi, zapalio pripadnik zračnih snaga Sjedinjenih Američkih Država Aaron Bushnell. Samospaljivanje je prenosio uživo putem interneta na servisu Twitch, tako da su milioni ljudi mogli čuti njegovu poruku kako ne želi biti saučesnik u genocidu i kako ono što namjerava učiniti radi u znak protesta „protiv onog što proživljavaju ljudi u Palestini prepušteni svojim kolonizatorima“.

Bushnell je istog dana podlegao posljedicama svog mučnog čina, ali njegove poruke nisu u američkim medijima odjeknule onako kako bi se to na osnovu prethodno navedenih slučajeva moglo očekivati. Snimak vojnika koji umire uzvikujući „Free Palestine!“ kao svoje posljednje riječi obišao je planetu, tako da je globalna publika putem društvenih medija ipak dobila poruku koju su iz nekog razloga tog dana prečuli urednici vodećih medija u Americi.

Naslov na Reutersu je glasio: „Pripadnik zrakoplovstva SAD-a se zapalio pred ambasadom Izraela u Washingtonu“. Doslovno identičan naslov bio je i na CNN-u, od riječi do riječi: „Pripadnik zrakoplovstva SAD-a se zapalio pred ambasadom Izraela u Washingtonu“. Washington Post je bio nešto kreativniji i razlikovao se od prethodnih utoliko što je naglasio da je riječ o aktivnom pripadniku zrakoplovstva, što je umjesto „ambasada Izraela“ stajalo „izraelska ambasada“ i što je umjesto imena grada Washingtona upotrijebljena skraćenica „D.C.“, kako se glavni grad SAD-a često označava.

New York Times bio je naročito korektan, izostavljajući da je riječ o vojniku i javljajući: „Muškarac se zapalio pred izraelskom ambasadom, policija navodi“, naglašavajući kako se pozivaju na policijske izvore iako je cijeli svijet jasno vidio šta se u Washingtonu desilo tog dana. Naslov je dan kasnije ažuriran, NYT se pozvao na vojni izvor i u antrfile je dodano kako je riječ o protestu protiv „izraelskih smrtonosnih akcija u Gazi“.

U daljoj evoluciji članka je u printanoj verziji stavljen naslov „Pripadnik zrakoplovstva preminuo nakon samospaljivanja zbog protesta protiv smrti u Gazi“ (Airman Dies After Self-Immolating to Protest Gaza Deaths; štampano izdanje NYT od 27. februara 2024., sekcija A, stranica 10 njujorškog izdanja). Očito je kako ovo ni u kojem slučaju nije posljedica novih informacija koje uredništvu nisu mogle biti poznate od početka, nego je prije riječ o spašavanju vlastitog integriteta usljed pritiska javnosti koja je detektovala evidentnu primjenu dvostrukih standarda u izvještavanju.

Za razliku od nedavnog slučaja samospaljivanja Irine Slavine gdje je u naslov momentalno dospio razlog njene smrti koji je navela pratiteljima na Facebooku, povod samoubistva Aarona Bushnella je iz nekog razloga izostavljen iako ga je svjetska javnost jasno mogla razabrati iz užasavajućih vrisaka čovjeka u plamenu. Bushnell nije empatično opisan kao „hrabar vojnik“, nego hladno kao „specijalist operacija cyber-odbrane“.

U faktografski perfektnom uratku nedostajalo je epiteta i ocjena kakve su krasile izvještavanje o Quang Ducu, Palachu ili Slavinoj. Bushnellov suicid nije, poput Palachovog, opisan kao mučeništvo. U prvim vijestima o njegovom očajničkom protestu nije istaknuto protiv koga je protest uperen kao u slučaju Quang Duca, a njegova poruka je ignorisana za razliku od one kojom je svoju smrt najavila Slavina.

Popularni internetski rječnik modernog slenga Urban Dictionary u svojoj bazi opisuje akcije medijskih kuća koje nedovoljno provjere podatke, prenose lažne vijesti ili prikrivaju činjenice kao mediocid (mediacide). I zbilja, ne postoji bolja riječ da se opiše gaženje svih standarda objektivnosti, nezavisnosti, neutralnosti, odgovornosti i humanosti koje su mediji gradili stoljećima, te posljedično nepovratno gubljenje povjerenja u njihovo izvještavanje do kojeg se isto tako nije došlo preko noći.

Suicid Aarona Bushnella će prije ili kasnije biti cijenjen kao herojski čin i u očima slobodoljubivog i pravdoljubivog svijeta će on prije ili kasnije zauzeti mjesto pokraj Thich Quang Duca i Jana Palacha. No, mediji demokratskog svijeta teško će se oprati od vlastitog mediocida na koji su sa takvom lakoćom pristali.