GDJE SU NESTALE IZBJEGLICE?

Prošlog novembra pisali smo o tome kako regionalni, a naročito portali u Bosni i Hercegovini, daju malo prostora informacijama o izbjeglicama, a kada to i rade, tekstovi im nisu analitički i istraživački. Dva mjeseca kasnije, još teže je naći informacije o tome šta se dešava, da li se rješava kriza s izbjeglicama i kako se pod uticajem “izbjegličke krize” mijenja svijet u kojem živimo. Ovakve teme moguće je naći svaki dan na portalima utjecajnih svjetskih medija, ali ne i kod nas.

Neko ko se oslanja na lokalne portale nije mogao saznati petog januara da su se dan ranije u blizini Turske utopile najmanje 34 izbjeglice, uključujući troje djece. Tog istog dana, Italija je postavila graničnu službu prema Sloveniji; u Frankfurtu je napadnuta grupa izbjeglica, pri čemu je 23-godišnjak iz Sirije ranjen; volonteri u Grčkoj ponovo su očajnički molili za pomoć jer izbjeglice i dalje pristižu svaki dan. Petog januara, u Grčkoj je registrovan ulazak 1.917 novih izbjeglica. Bezbroj je onih koji nisu registrovani.

Brojne nedaće

Izbjeglice se još uvijek kreću preko Balkana na svom putu do Evropske unije, suočavajući se sa bezbroj nedaća: od hladnoće, straha, novih granica, do novih pravila koja uspostavljaju pojedine zemlje. U Makedoniji su pozvali međunarodnu pomoć na granicama, a prvi su pristigli policajci iz Mađarske, zemlje koja je često kritikovana zbog tretmana izbjeglica.

Iako međunarodne humanitarne agencije tvrde da su spremne za postojeće i nadolazeće talase izbjeglica, volonteri na terenu tvrde da je situacija drugačija. Nedostaje namirnica, šatora, deka, garderobe…

Vlasti u Evropskoj uniji u međuvremenu pokušavaju osmisliti kako kontrolisati priliv izbjeglica, a i dalje se ozbiljno priča o eventualnim promjenama Schengen sistema. Za sada Zapad insistira na registraciji, a odnedavno su od izbjeglica koje bježe pješke iz ratom zahvaćenih područja počeli tražiti validnu dokumentaciju. Pojedine zemlje “biraju” nacionalnost ljudi kojima dozvoljavaju ulazak, razvrstavajući ih u grupe ekonomskih migranata i izbjeglica, što je samo obrazloženje da jedne vrate nazad. Sve nametnute restrikcije teško da kvare posao trgovcima ljudima, koji i dalje profitiraju na sudbini izbjeglica.

Istovremeno, na hiljade volontera iz cijelog svijeta na razne načine pokušavaju da pomognu izbjeglicama. Pridružila im se i glumica Susan Sarandon, te kineski umjetnik Ai Weiwei koji na otoku Lesbos pravi spomenik izbjeglicama i već je otvorio studio na tom mjestu.

Nažalost, jedva da je bilo šta od ovog došlo do naših portala, koji, ukoliko i donose informacije o izbjeglicama, daju šture tekstove ili pronalaze svijetle trenutke kao što su topao prijem izbjeglica u Kanadi, vjenčanje volontera, grudvanje djece izbjeglica i policije. Dobijete osjećaj da situacija i nije tako loša. Ostaju daleko slike ljudi koji polusmrznuti silaze s brodova, onih koji žive u krajnje neljudskim uslovima u raznim izbjegličkim kampovima po Evropi, mladih koji prekidaju život i bježe u nepoznato. I svi su oni tu kraj nas, u Srbiji, Hrvatskoj, u Makedoniji, Sloveniji, a nisu daleko ni Grčka ili Turska, ili bilo koja obećana evropska zemlja.

I dalje nismo sigurni da li su mase ljudi koji bježe od rata izbjeglice ili migranti, a ne znamo ni da li i jednih i drugih ima u Bosni i Hercegovini, ili da li su u bilo kojem trenutku ušli ili pokušali ući. Ako jesu, šta se desilo s tim ljudima, koliko ih je bilo, kako su ih vlasti tretirale? Naprosto je minimalna mogućnost da niko nije pokušao ući na teritoriju BiH sve ovo vrijeme. Ne nalazimo ni odgovore na pitanja kako se nove mjere “čuvanja granica” u Evropi mogu reflektovati na građane zemalja u regionu, iz kojeg također dnevno na stotine ljudi odlazi?

Šta radi ministarstvo?

Nije, recimo, jasno da li u BiH Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice na bilo koji način treba da se očituje o pitanju izbjeglica? Ili to nije njegova nadležnost? U ovom ministarstvu primijetili su da se nešto dešava oko nas tek u saopćenju od 18. decembra, konstatujući kako je BiH “uglavnom zemlja tranzita, ali i zemlja destinacije za migrante koji dolaze iz zemalja regije, Turske i Kine”. Javnost ne saznaje na osnovu čega daju ove podatke. Također kažu u saopćenju da se Bosna i Hercegovina “u ovom trenutku ne suočava s povećanim prilivom migranata i izbjeglica”, ali da su svjesni situacije u regiji i svih problema. No, “Bosni i Hercegovini predstoji intenziviranje pregovora za pristupanje evroatlantskim integracijama, gdje će se nužno otvoriti pitanje slobodnog kretanja kapitala, roba i usluga, a time i pitanje slobodnog kretanja radne snage. Za rješenjima svih ovih pitanja potrebno je tragati u okviru evropskih institucija, jer će se jedino na taj način osigurati jednakopravan položaj radnika-migranata koji će se iz Bosne i Hercegovine uključivati u tržište radne snage Evropske unije. Stoga, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine i Služba za poslove sa strancima BiH apeluju na sve nadležne institucije, posebno one koje se neposrednije bave pitanjima radnika-migranata, da u svakoj prilici poštuju zakonska i ljudska prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica.”

Teško je razlučiti koja je uloga ovog ministarstva i koji je njegov stav o izbjeglicama, ali su novinari mogli pitati nekoga. Za sada ostajemo bez odgovora.

Mogućnost dolaska izbjeglica u BiH ne postoji, procjenjuje, valjda, Ministarstvo, ni u ovoj godini te se u planu i programu rada niti u jednom trenutku ne dotiče te teme. No, ipak su našli povoda da povećaju budžet za 151.000 KM u odnosu na 2015. Planirani budžet iznosi 11.468.000 KM, od čega 6.228.000 KM za tekuće izdatke.

Informacije koje se odnose na rad sigurnosnih agencija, ako su zastupljene u medijima, uglavnom se tiču problema koji eventualno donose izbjeglice. Ponovo ni riječi o trgovcima ljudima iako je ovo zemlja koja je prije samo nekoliko godina bila na crnim listama zbog postojanja kriminalnih bandi koje su se bavile tom aktivnošću.

I tako se novinarstvo na portalima u BiH, uz časne izuzetke, svodi na puko kopiranje tekstova s drugih portala i površne prevode ionako šturih vijesti agencija. A zaluta i pokoja vijest objavljena na senzacionalističkim portalima. I to je kao da svaki dan pomalo ubijaju profesiju kojom se bave. Istovremeno pokazuju koliko ne vladaju medijem kojim se koriste. Malo je fotonovinarstva, skoro da ne postoje videopriče, grafikoni, linkovi na druge prethodno objavljene tekstove na istom mediju ili stranicu s koje je neka informacija preuzeta. Nema tu ni mnogo kreativnosti, nema istraživanja ili analize, a uloga “nadzornika” onih koji obnašaju javne funkcije skoro da ne postoji. Na kraju, neće biti ni novinarstva.