FTV je godišnjicu Cacine smrti iskoristila da istakne obračun vlasti s odmetnutom jedinicom, sklanjajući tako žrtve i sjećanje na njih u drugi plan. A BHT1 je u drugi plan sklonila kompletnu informaciju
FTV: Kako se i čega sjećamo?
24. – 30. oktobar 2017.
NEDOSTATAK PIJETETA: FTV u četvrtak donosi prilog o sjećanju na zločine na Kazanima, ali pod naslovom iz špice 24 godine od obračuna Armije BiH sa kriminalom i zločinima u vlastitim redovima. Prilog je bio uvezan s pričom o akciji “Trebević 2” u kojoj su stradali policajci koji su bili u potjeri za komandantom Mušanom Topalovićem Cacom, koji se smatra organizatorom zločina, ali osnovna etička kultura nalagala je da se u naslov i prvi plan stavi godišnjica stradanja civila. A ne slavodobitni razglas o obračunu vojnog i državnog vrha sa zločinstvom u svojim jedinicama. Jer, stekao se utisak da se na taj način igrom iz naslova prerušava istina o Kazanima koju je sarajevska javnost saznala netom poslije rata pisanjem odgovornih novinara i medija koji nisu vjerovali u mit o našim i njihovim istinama. Naročito bitnu ulogu tada je odigrao tjednik Dani, koji je objavio dokumente koji su procurili sa vojnog suđenja. Izvještavati o ratnom zločinu je uvijek osjetljiv novinarski posao, a kako je prilogom dominirao kratki siže o obračunu s odmetnikom-zločincem, koji je, istina, bio korektno prikazan, žrtve su posve nepravedno završile u sjeni tih navoda. Dvadeset i kusur godina poslije rata više ne bi smjeli postojati tabui, a tek ne postoji potreba da se oni fabrikuju tamo gdje su davno razobličeni. Javno mnijenje zna za Kazane. Između ostalog, zaslugom novinara. Urednički pristup Amre Zaklan patio je od nedostatka pijeteta prema žrtvama, koji vrlo moguće nije bio namjeran, ali tako izgleda kada mašete naslovom o godišnjici sjećanja na obračun vrha države sa svojim gospodarima smrti. I to uz sva otvorena pitanja koja, npr., postavlja historičar Nicolas Moll u svom radu Sarajevska najpoznatija javna tajna, stavljajući upitnik nad prirodom tog obračuna, ako se zna da svi odgovorni još nisu procesuirani i da je Alija Izetbegović kao najistureniji reprezent tog istog vrha tvrdio da je Caco i heroj i zločinac.
FETIŠIZACIJA RATA: Druga stvar koja je problematična jeste prikazivanje arhivskog snimka izmasakriranog leša zloglasnog Cace, koji je pušten bez da su gledatelji unaprijed upozoreni. Naša TV publika je, nažalost, naviknuta na uznemirujuće ratne snimke i fotografije, iako smo više od dvije decenije u mirnodopskim uslovima. Osim što su time prekršeni osnovni uzusi novinarstva, hiperprodukcija ratnog materijala u centralnim terminima drži javnost zarobljenu u nepodnošljivoj atmosferi stalnog prisjećanja na krvave prizore. To nije ništa drugo do tortura nad svakodnevnicom ili nesnosna medijska fetišizacija rata i njegovih simbola kojoj bi trebalo stati u kraj.
IZDVOJENO:
Penzionerski protesti u srijedu prošli su s ocjenom – urodili plodom (urednica Edina Šečerović). Da li je FTV ovdje kao i BHT1 bio suviše brz na iznošenju zaključaka? Naravno, uvijek se može reći da su to isto tvrdili i predstavnici građana treće dobi. Ali ovu temu je svakako trebalo izdašnije i opreznije pokriti, uz opširnije navođenje svih zahtjeva koji su istaknuti i navodno usvojeni.
OCJENA: 4
BHT1: Zašto je bitno da u Dnevniku bude više strana?
24. – 30. oktobar 2017.
DOBAR FINANSIJSKI TOK KOJEM SE NEMA ŠTA PRIGOVORITI: Dva priloga su u subotnjem Dnevniku 2 Nikole Markovića pokazala koliku razliku pravi kada je vijest prikazana iz više uglova. Sastanak premijerke, predsjednika Republike Srpske i dva ministra o novom budžetu, poslije kojeg je Dodik uzviknuo kako dug nije opterećujući i da imamo dobar finansijski tok, šta god to značilo, nije pratilo više informacija. Niti komentari ekonomskih analitičara i opozicije koji tvrde suprotno. Saznali smo i kako neće biti otpuštanja iz javne uprave, iako se redovito prigovara broju zaposlenih koji primaju platu iz državne kase. Zanimljivo, kada se pratila najava povećanja akciza, onda smo danima slušali kako je to nužno za reformske zahvate, a kada treba stegnuti kaiš nepopularnim rezovima u izbornoj godini, onda nastaje tajac. I izjave se samo uredno prenose.
VIŠESTRANO I POTPUNO: Protestna nota Izraela našoj ambasadi aktuelizovala je opet sagu o sarajevskoj školi koja nosi ime po piscu Mustafi Busuladžiću, koji je upamćen i kao antisemit i kolaboracionist. Prilog je bio upotpunjen jer su stavove iznijeli političari različitih opcija koji drugačije gledaju na stvar. Od onih naklonjenijih ideji da se promijeni naziv, do onih koji tome ne bi pridavali značaj, ali i predstavnik jevrejske zajednice.
IZDVOJENO:
Vijest o sjećanju na stradale žrtve na Kazanima BHT1 je kao vruć krompir, u svom dobro poznatom stilu prećutkivanja ili minorizovanja značaja, izdvojio na kraj emisije i to u vidu crtice (četvrtak, Blažica Krišto). Nejasno je zašto nije spomenuto da je među onima koji su položili cvijeće bio i gradonačelnik Sarajeva zajedno s potpredsjednikom Federacije Dunovićem. Umjesto toga, koristila se formulacija predstavnici grada. Isto tako, nije spomenuta policijska akcija u kojoj je ubijen glavni optuženi za počinjene zločine.
OCJENA: 4
KOMPARATIVNA ANALIZA:
Ispodprosječna sedmica Dnevnika 2 iza nas. Aktuelnosti poput protesta penzionera nisu dobile zasluženi publicitet, već su svedene na dnevni događaj koji se utopio u ostale vijesti. Ispred nas su u časku nestali prizori osijedjelih demonstranata i njihove izjave o očajnom socijalnom položaju. Ništa nije napravljeno da se pažnja ozbiljnije zadrži na zahtjevima koji su istaknuti prema Vladi. Uslijedile su veoma smjele ocjene kako su protesti uspješni i da sve ima hepiend. Novina je što su obje televizije nastavile zorno pratiti svjetska dešavanja (proglašenje nezavisnosti Katalonije), ali i dalje razočarava neujednačen pristup događajima iz ratne prošlosti. I FTV i BHT1 su uhvaćene u greškama izvještavajući o sjećanju na zločin čije žrtve ne spadaju u medijski privilegovane, iako je javnost odavno saznala o razmjeri počinjenog zločina u okolici Sarajeva. Između ostalog, i zahvaljujući FTV-ovoj emisiji 60 minuta, prije desetak godina, te zato je posebno upadljivo bilo uredničko odsustvo elementarnog pijeteta.
