Čak i više nego imitiranjem Franje Tuđmana, Milorad Dodik osupnuo je javnost izjavom da je Ratko Mladić svoj posao radio patriotski i profesionalno
Baš kao što je prošle sedmice u fokusu i spina i fejka bio bošnjački lider i član Predsjedništva BiH, ove sedmice ta neslavna uloga, iz doduše drugačijih razloga, pripala je Miloradu Dodiku. Predsjednik RS-a i vrhovni politički lider bosanskih Srba priredio je svojevrsni čas vrhunskog spina, ali i stvorio potpuno novu kategoriju: vijesti za koje bismo voljeli da su lažne.
Kako istraživanja pokazuju, kada treba izabrati između dobrih i loših vijesti, oni koji ih prenose najčešće biraju da počnu sa dobrima, pa ćemo tako, u izboru između loših i gorih, krenuti sa lošim. Deutsche Welle (DW) je početkom sedmice konačno kompletirao “trilogiju” intervjua s bosanskohercegovačkim etnonacionalnim liderima razgovorom s Miloradom Dodikom. U intervjuu naslova “Dodik: Nikakve koristi nemamo od BiH”, objavljenom 20. novembra, predsjednik entiteta Republika Srpska iskoristio je priliku da ponovi svoje mantre o potencijalnom otcjepljenju RS-a, tvrdeći da treba stvoriti politički okvir i okruženje pripremiti na takvo što. Naravno da on svjesno zagovara nešto što je našim ustavom potpuno nemoguće. Naravno da Dodik vrlo dobro zna da politički interes, unutrašnji, regionalni ili vanjski, ne postoji za takvo što. Međutim, ono u čemu caruje jeste agitovanje u svrhu mobilizacije, ali samo i isključivo glasača koje će takvom pričom kupiti. U BiH je još uvijek najjače glasačko tijelo onih koji su glasali na prvim demokratskim izborima, a u ratu u BiH aktivno učestvovali. Apelovanjem na njihove neostvarene želje, ili reciklažom istih obećanja i mitskih ciljeva koji su ih mobilizovali te mračne ‘92., Dodik osigurava svoj politički opstanak i galvanizira poziciju lidera “svog naroda”. Moglo bi se ući u detaljniju analizu mesijanskog kompleksa, čiji je temelj dobra gluma, a razlog apsolutno konkretne, reklo bi se, materijalne prirode, ali iza svega što Milorad Dodik priča, pogotovo u izbornoj godini, uvijek stoji samo i jedino ostajanje na vlasti.
Opet mapa
Međutim, ovaj intervju je poseban, a za to su donekle odgovorni i autori, Zorica Ilić i Bahri Cani. Naime, na samom kraju intervjua, novinari su odlučili pred Milorada Dodika staviti mapu regije, ili kako je rekao Cani, kartu koju su našli “po pitanju teritorijalnog integriteta u regionu”. Dodik je zamoljen da kaže, odnosno nacrta, “kako vidi budućnost” i da li misli da će “ova karta da opstane” kada zemlje regiona uđu u Evropsku uniju. Dodik datim flomasterom onda crta i prekraja: RS zajedno sa Srbijom, zajedno sa sjeverom Kosova. Tu dolazi do potpune digresije i bizarne scene, gdje autorka Ilić pokušava da se našali, pitajući Dodika za “potpis i datum za sjećanje”, da bi joj se Cani obratio sa “nemojte da mi se miješate, molim vas”. Ako je gledaoce to i na momenat podsjetilo na skeč “Nadrealista” – jer ovih par minuta na kraju intervjua su sve osim dobro, kolegijalno i profesionalno novinarstvo – mnogo je apsurdnija sama scena crtuckanja mape. Mape su, govorili su svjedoci poput Holbrookea, devedesetih crtali po kafanama i na salvetama likovi poput Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, te kompletna scena, kada se uzme naša ne tako davna istorija, dobija obole krajnjeg neukusa. Dok Cani dalje insistira na pitanju Makedonije, koja se nazire u donjem desnom ćošku, da se primijetiti jedna stvar: Dodika ovo krajnje zabavlja. Jer on je krajnje inteligentan populista, a u ruke mu je poklonjen izuzetno povoljan populistički momenat podsjećanja svih nas – i onih kojima je ideja velikih etnonacionalnih država draga, i onih koji su zbog takvih pretenzija u devedesetim propatili – i u konačnici, zbrajanja još jednog medijskog poena na svoj konto. I tu imamo još jedan dokaz prošlosedmičnih tvrdnji o tome da Izetbegović od sva tri etnonacionalna lidera najgore igra lopte kada je spin u pitanju. Crtuckanjem mape, koje nas je vratilo u devedesete brže i efikasnije od bilo kojeg zveckanja oružjem, Dodik je pokazao da je u ovom sportu superioran, te da jedini bh. političar koji mu u spinu može parirati jeste Dragan Čović putem svoje demagogije “s visoka”. Svojim bazičnim pristupom koji udara, reklo bi se, na najosnovnije nagone, Dodik je ipak neprikosnoven.
Presuda Ratku Mladiću
Nije prošao ni dan, flomaster na Canijevoj i Ilićkinoj karti nije se ni osušio, a Milorad Dodik je opet privukao svu pažnju medija, ovoga puta u drugoj kategoriji. Sasvim opravdano, sva medijska pažnja je danima posvećena samo jednoj temi: presudi bivšem generalu Vojske RS i haškom optuženiku, Ratku Mladiću. Mnogo je primjera odgovornog novinarstva kada je u pitanju ovako osjetljiva tematika. Ima i pokoji primjer neopravdano senzacionalističke retorike. A ovdje bilježimo najgoru od svih reakcija. U svojoj izjavi pred presudu Mladiću, Milorad Dodik je 21. novembra, kako pišu brojni mediji, a za izvor navode Tanjug, rekao da, bez obzira na presudu, “Ratko Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju odbrane slobode srpskog naroda”, te da je veoma profesionalno i patriotski obavljao svoju dužnost. Mada će ovaj tekst izaći u isto vrijeme kada i presuda Mladiću, kada se uzmu u obzir postojeći dokazi, apsolutno je nemoguće povjerovati i u jedno jedino slovo onoga što je Dodik izjavio. Za visokopozicioniranog bh. političara (što Milorad Dodik zaista jeste, a što mu se činjenično vrijedi redovno napominjati), krajnje je neodgovorno i nedolično da osobi za koju se očekuje da će po komandnoj liniji biti osuđena jer je odgovorna za smrt hiljada civila, koja je od svojih vojnika zahtijevala “razvlačenje pameti”, paljbu “samo u živo meso”, koja je uz brojna druga djela svjesno uništavala kulturna i istorijska dobra ove države – što će reći, i samu državu – daje epitete koji govore o njenoj navodnoj profesionalnosti i časti. Reklo bi se, krajnje je opskurno pritom se kriti iza vela “istinske slobodarske ideje” kao ideološkog vrhunca kojem teži bilo koja etnonacionalna skupina u našoj zemlji, a koja je, uz gorenavedene činjenice, ništa drugo osim obična demagoško-mitološka alatka. Trebalo bi biti ispod časti svakom građaninu i građanki ove države, ma kako se oni identificirali i za šta se smatrali, da ovu izjavu shvati kao bilo šta osim kao notorno lažnu vijest, mada je ona, nažalost, sve osim lažna.
Neka je na čast, kada su nam već puna usta časti, onome ko na ovaj način dobija izbore.
