Euforični tekst o blagodatima u kojima žive i rade radnici Lidla otvara pregršt pitanja o suštini i pravcima djelovanja savremenog novinarstva

List Blic u rubrici Biznis objavio je članak podužeg naslova koji je valjda trebao privući pažnju čitalaca neobičnošću i hinjenom bizarnošću: ŠTA OČEKUJE BUDUĆE RADNIKE LIDLA Svaki prekovremeni minut se plaća, imaju teretanu i voćni dan, a pauza je obavezna. Nevolja sa naslovom je što osim teretane i voća, ostalo bi se valjda trebalo podrazumijevati. No, autorka Danijela Nišavić presvukla je ono što je ličilo na plaćeni oglas u novinarsku priču o ekonomskom gigantu koji u Srbiju tobož uvodi najviše standarde rada. Čak i onda kada su ti standardi rada, kao što su plaćeni prekovremeni sati i pauza, već uveliko stečeno i zakonom garantovano pravo.

Cijeli članak je zapravo PR saopštenje Lidlovog odjela za ljudske resurse, pa je svaki pasus ili kratka interpretacija onoga što poručuje s nasmiješene fotografije Milena Milardović, rukovodilac Sektora za ljudske resurse u Lidlu Srbija, ili njeno doslovno citiranje. „U našoj kompaniji postoji posebno odeljenje u okviru sektora Ljudski resursi koje se bavi brigom o zaposlenima, čiji je glavni cilj povećanje zadovoljstva i motivacije zaposlenih“, kazala je Milardović.

Novinarka je na početku priče ili PR saopćenja odmah zaključila da dolazak Lidla neće samo uticati na cijene, već i na poboljšanje položaja zaposlenih u sektoru trgovine. Njen zaključak temelji se isključivo na obećanjima Lidlove HR menadžerice. U tekstu nije konsultovano niti jedno drugo mišljenje (npr. stav konkurencije ili sindikalista), niti je uveden ijedan drugi podatak ili činjenica, kao što su, recimo, podaci o trenutačnim uslovima zaposlenih u trgovini u Srbiji. Ili predstavljanje svjedočanstva o Lidlovom odnosu prema radnicima u drugim zemljama. Ovaj diskont već ima više od devedeset radnji u susjednoj Hrvatskoj, a u mnogim zemljama posluje više od deceniju. Blic je tako (ne)svjesno isporučio PR uradak naveliko poznate kompanije kao novinarski tekst, dopuštajući si da ga potpiše imenom svoje novinarke.

Ako ovo nije bio plaćeni oglas, on je imao sve elemente plaćenog oglasa. Tekst nije ništa drugo do jedva kamuflirana marketinška propovijed. Ako Lidl zaista nije platio oglas (što nigdje nije istaknuto, a da jeste moralo bi biti), još je strašnija pojava da nam se kao novinarstvo u ozbiljnoj rubrici Biznis podvaljuje nečiji portparolski rad. To nas suočava s pitanjem kako danas izgleda ekonomsko novinarstvo i šta nam se sve predstavlja kao članak iz svijeta ekonomije?

Komentatori prepoznali podvalu

Zanimljivo je da je u komentarima na sporni članak dobar dio čitalaca/komentatora Blicovog portala prepoznao podvalu, kritikujući Blic i Lidl da kao vijest u naslov, i kao nešto nadasve izvanredno, izdvajaju ono što je zakonska obaveza. Biće da su čitaoci i mnogima mrski net komentatori demaskirali stvar, izlažući podsmijehu PR novinarstvo. Tako je nova pojava u vidu raspojasanih anonimnih virtualnih slobodnjaka, koju bi mnogi cenzurisali ili potpuno ukinuli, stala u odbranu konvencionalnog novinarstva i novinarske profesije. Manje ili više suptilno preuzimanje nečijeg marketinga i PR strategije sve je češća novinarska praksa koja se ne kritikuje dovoljno. Ili se ne prepoznaje kao opasan fenomen koji je kadar uništiti novinarstvo, kao što su npr. to kadre već uveliko prokazane lažne vijesti. Ali u eri izumiranja štampanih izdanja i besplatnih informacija kojima pristupamo putem popularnih portala, jasno je da je cijena besplatnog pristupa prisan odnos oglašivača i medija koji često nije eksplicitan ili transparentno naznačen. Kao u opisanom primjeru.

Zarada je dobra, a ako radiš previše otpušten si

Pozabavimo se nakratko tim šta je to sve mogla iskopati autorka Blicove rubrike Biznis u priči o Lidlu da se odlučila na kratku internet-pretragu. Ako čak nije htjela ili nije imala vremena cimati trgovačku konkurenciju u Srbiji ili sindikaliste, pretraga s ključnim riječima kao što su “Lidl working conditions” odvela bi je do Sunovog teksta iz 2017. godine gdje su sumirana iskustva britanskih radnika s jednog poslovnog portala, u kojima oni uglavnom ističu kako je jeftini trgovinski lanac poznat po tome što nema dovoljno uposlenika. Zatim, da je rad u njemu stresan i depresivan, ali da je zarada dobra. Da se novinarka bavila regionalnim iskustvom otkrila bi da je Večernji uvrstio Lidl među najpoželjnije poslodavce u tamošnjem sektoru trgovine. Irski Independent je pak prije više od deset godina izvještavao o lošim radničkim uslovima, dok je španski El Pais prošle godine pisao o bizarnom slučaju radnika Lidla koji je otpušten jer je previše radio i prerano dolazio na posao. Otpušteni radnik je zatim tvrdio da je bio prinuđen dolaziti ranije zbog obima posla i da je sve napravljeno s ciljem da se otpusti. Lidl je isticao da su to morali učiniti jer je prekršio propise da svaki minut mora biti plaćen, kao i da su se drugi žalili na odviše revnosnog kolegu. Ovakvu priču bi rijetko koji novinar propustio uvrstiti pišući o slavnom brendu. Pod uslovom da je cilj napisati uvjerljivu i kvalitetnu priču, a ne marketinšku kompilaciju epiteta i superlativa kao u slučaju Blica.

Krediti i detektivi

Njemački trgovinski brend poznat po niskim cijenama predmet je ozbiljnih analitičkih razmišljanja, ali i istraživačkog novinarstva. Guardian je prije tri godine objavio da je grupacija Schwarz, koja posjeduje Lidl i Kaufland, primila stotine miliona dolara tzv. jeftinih kredita  od manje poznatog krila Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj, kao vid razvojne pomoći da bi se, kako navode ove banke, “proširili u centralnoj i istočnoj Evropi otvarajući nova radna mjesta, kao i tržište za lokalne proizvođače omogućujući dobar kvalitet i pristupačnu hranu siromašnijim potrošačima”. Kritičari izdašne pomoći pak smatraju da se radi o nedopustivo velikoj sumi javnog novca i da ove banke troše novac poreskih obveznika i vlada. Kao i da su upravo potpomognuti diskontni lanci u mnogim zemljama zatvarali lokalnu konkurenciju, nanoseći joj nepopravljivu štetu. Ali i da je upitan njihov pozitivan učinak na ekonomska kretanja. Navodi se i primjer Poljske gdje su, kako Guardian tvrdi, dokumentovana gruba kršenja radničkih prava, što je prema njima slučaj i u mnogim drugim zemljama novoosvojenog tržišta.

Ali čak ni ovo nije jedini Lidlov skandal. Vjerovatno najznačajnija priča dolazi iz Njemačke, iz koje su i tvorci popularnog lanca. Hamburški tjednik Stern u avgustu 2015. godine donosi podužu storiju o svim Lidlovim radničkim grijesima pod naslovom Teške optužbe – radnici Lidla masivno pod pritiskom zbog sindikalnog organizovanja. Radnik koji je htio ostati anoniman tvrdi da tamo vlada kultura straha i da se onemogućava sindikalno organizovanje. Tekst podsjeća čitaoce da je Lidl još 2004. stavljen u tzv. Crnu knjigu njemačkih sindikalista. Stern takođe podsjeća na svoje veliko otkriće iz 2008. godine, kada su objelodanili da su profesionalni detektivi uhodili radnike, zbog čega je poznati diskont uposlenicima morao platiti odštetu od oko 1,5 miliona evra. Godinu dana kasnije na smetlištu su otkriveni dokumenti iz kojih se vidi kako je Lidl kršio lične podatke zaposlenih, vodeći previše detaljnu evidenciju o njihovim bolestima i ukupnom zdravstvenom stanju.

Vrijeme besplatnih informacija

Omanji čitalački slalom po poslovnim portalima, regionalnim novinama, ili ozbiljnim svjetskim listovima kao što su El Pais, Guardian i Stern, otkriva nam da je poslovni uspjeh Lidla kontroverzan globalni fenomen kojim su se mnogi bavili. I da on nikako ne zaslužuje PR objavu kakvu je priredio Blic. Jer to nije i ne smije biti podvaljeno kao novinarstvo. U gotovo svim ovdje navedenim novinarskim svjedočanstvima o kršenju radničkih prava u Lidlovim lancima, stvari nisu prikazane crno-bijelima, jer se mahom navodi kako se, nakon medijskih otkrića, situacija po pravilu mijenjala na bolje. Guardianovi komentatori ljevičarske provenijencije nedavno su čak hvalili njemački supermarket jer je odlukom da povisi cijenu rada više nego povoljno uticao na položaj britanskih radnika u sektoru trgovine, dajući dobar domaći zadatak konkurenciji. Čak su se šaljivo referirali na san Miltona Friedmana, najgorljvijeg propovjednika neoliberalne ekonomije, po kojem je najbolji prijatelj radnika slobodno tržište u kojem se za njega takmiče laskavi poslodavci.

Dakle, priča o Lidlu i radnicima je trnovita, uzbudljiva, puna skandala, gafova, obrta, različitih iskustava, ali i ozbiljnih promišljanja o tajni njegovog uspjeha. Svesti takvu priču na nekoliko PR crtica ozbiljan je novinarski propust. U rubrici Ekonomija ona se mogla obraditi iz više uglova i na više načina, ako se već htjelo prikazati kako se to novi igrač na tržištu odnosi prema radnicima. Umjesto toga, Blic je isporučio jeftinu marketinšku tiradu i potpisao je kao rad svoje novinarke. Preuzimajući tekst, Kurir ga je propratio nadnaslovom Poboljšanje položaja zaposlenih u sektoru trgovine, automatski proglašavajući PR obećanje već dostignutom stvarnošću.

Samo seriozni tekstovi kao što su Sternovi koji su otkrili radničke nedaće mogu stvarno poboljšati položaj radnika. Problem našeg doba je što u svijetu besplatnih medija, u kojem čitaoci odustaju od kupovine štampe ili pretplate na online izdanja, Blicovi besplatni primjerci po ukusu oglašivača postaju naša realnost. Konvencionalno novinarstvo kao plemeniti poziv nestaje, tjednici su hodajući dinosaurusi, poručuje nam se gotovo slavodobitno. Poručuje nam se i da su oni nepotrebni jer svako može danas doći do onoga do čega novinar dolazi. Dovoljno je da zađemo po forumima, anonimnim ili potpisanim komentarima s portala i blogovima. Ili po svim tim razbacanim fragmentima među kojima zaista postoje izvanredni primjerci ili saznanja. Ali to opet ne znači da nam u dereguliranom svijetu plutajućih i posvuda razbacanih informacija ne treba pravo, punokrvno novinarstvo. To samo znači da moramo početi razlikovati pravo od nepravog novinarstva. Tom istom Sternu koji je upratio Lidlov odnos prema radnicima u osam godina se gotovo prepolovio tiraž, što nas sve stavlja pred pitanje: jesmo li toliko bogati da čitamo besplatne novine? I kome plaćamo cijenu besplatnih medija i informacija? I da li smo spremni plaćati novinare i sadržaj koji čitamo? Ili ćemo se i dalje pretvarati da je to prevaziđeno i van duha vremena u kojem su nas ubijedili da su najbolje stvari potpuno besplatne?