DODIK, ČOVIĆ I INZKO PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI: Zašto mediji nisu prepoznali politički događaj godine?

Tweet Objektivno govoreći, ničim izazvana sjednica Vijeća sigurnosti posvećena Dejtonskom...

DODIK, ČOVIĆ I INZKO PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI: Zašto mediji nisu prepoznali politički događaj godine?

Objektivno govoreći, ničim izazvana sjednica Vijeća sigurnosti posvećena Dejtonskom sporazumu na kraju se, mimo očekivanja, izrodila u historijski događaj. To se tek kasnije ispostavilo. Počelo je kao suspektna i nedobronamjerna inicijativa Rusije, još jedan pokušaj da se derogiraju institucije Bosne i Hercegovine te da se ključ života, odlučivanja, vlasti i svega što diše podijeli na predstavnike stranaka, odnosno etničkih plemena.

Završilo je da ne može bolje. Naravno, teško je očekivati radikalne promjene u političkom životu Bosne i Hercegovine, neće biti nikakvih čarobnih smjena niti od ponedjeljka slijedi građanska Bosna i Hercegovina, ali dva opaka lokalna nacionalistička narativa dobila su težak udarac i teško će svoju mračnu euforičnost od sada moći prodavati kao taktičku i pregovaračku prednost.

Rečena sesija imala je dva ozbiljna hendikepa. Prvi je sadržan u načinu na koji je Rusija konceptirala i organizirala susret visokih destruktivnih očekivanja i niskonaponske realizacije. Umjesto članova Predsjedništva, na skup su pozvani „lideri stranaka i naroda“, Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović. Izetbegović nije pristao upasti u postavljenu zamku, ali i da jeste, ne bi mnogo pogriješio, jer kraj ovakvog Dodika i nešto manje Čovića teško je biti na pogrešnoj strani.

Politička nesreća nedorasla velikim skupovima

Drugi organizacioni hendikep zove se, glavom i bradom, Milorad Dodik. Šta je taj čovjek sebi dozvolio, kakav bijes kulja u njemu i kakav amaterski nastup je imao – da je Bosna i Hercegovina kao političko tijelo bila u stanju sama kreirati sopstvenog neprijatelja, te večeri ne bi umjela boljeg poželjeti. Dodik je u dva navrata vazio skoro 45 minuta, svaka mu je bila za šamara, skandalizirao je prisutne i većinu govornika rezolutno okrenuo protiv sebe. Čović je u nevjerici posmatrao šta se događa. Ako je neko od nazočnih i htio biti neutralan, poslije njegove papazjanije odustao je od takvog pristupa. Miloradova je taktička nesreća što je pomiješao koordinate: Vijeće sigurnosti, koje proizvoljno, samo za potrebe ovog teksta, možemo definirati kao Predsjedništvo Svijeta, zamijenio je opskurnim političkim tijelom kakvo je NSRS, gdje Lukač nesputano udara poslanike jer zna da će nenadmašni RTRS taj udarac kasnije medijskom alhemijom pretvoriti u čisto civilizacijsko postignuće, elegantni i gospodstveni otpor divljaštvu opozicije.

E, ali ovo nije NSRS. Dodik je Valentina Inzka između ostalog nazvao monstrumom koji zastupa stavove bošnjačke strane. Ili je on totalni politički amater, pa ne zna ništa o politici, diplomatiji, taktici i strategiji, lijepim manirima, ili je u tolikoj mentalnoj krizi da se nije mogao kontrolirati pa je iskočio iz zacrtanih tračnica, ili je, opet amaterski, procijenio da mu ovaj ispad može donijeti nekakve zaumne političke poene. Donio mu je kolektivnu planetarnu osudu i nikad djelotvorniju podršku međunarodne zajednice Valentinu Inzku. Inzko i OHR istinski su dobitnici te večeri. Tako unisonu i jasnu potporu visoki predstavnik odavno nije imao. Dok je god Dodik politički aktivan, OHR nigdje ne miče.

Njemačka je osudila tu razornu retoriku i podržala izmjene Izbornog zakona, ali u pravcu implementacije presude Sejdić-Finci. Nesretno legitimno predstavljanje, ako izuzmemo prestravljenog Dragana Čovića, niko nije ni spomenuo. Belgija je oštro kritizirala dvogodišnje neformiranje vlasti i one političke snage „koje ne priznaju demokratske lidere, izabrane u skladu sa zakonom i Ustavom“. Zbog Dodikovog neshvatljivog djelovanja, Belgija također insistira na što skorijem donošenju zakona o negiranju genocida i zločina. Izraženo je i žaljenje zbog – pazite kako govore pravi diplomati – neizbalansiranog pristupa u izboru učesnika. „Širenje nacionalističke provokativne retorike, poricanje ratnih zločina, slavljenje ratnih zločinaca, Studentski dom ‘Radovan Karadžić’ – kako se sve to uklapa u duh Dejtona?“, pitao je predstavnik Estonije.

Odmjerena Amerika

Sasvim očekivano, precizne, ali možda i najodmjerenije poruke odaslala je Amerika: sesija nije produktivna jer učešće Bošnjaka je esencijalno za dalji razvoj Bosne i Hercegovine. Upućena je, osim toga, snažna podrška institucijama BiH, OHR-u i Inzku. Blago, ali neumoljivo precizno. Francuska je izrazila žaljenje što članovi Predsjedništva, kao najviši demokratski predstavnici vlasti, ne prisustvuju skupu. „Naš cilj treba biti jačanje institucija BiH“. Što se tiče Velike Britanije, Rusija se ovakvim pozivima fokusirala na retoriku podjela po etničkim i teritorijalnim linijama, zato se daje puna podrška Valentinu Inzku, oštro osuđuju primitivni napadi na njega te mu se odaje priznanje za rad u teškim uslovima i pod nezamislivim pritiscima. U nastavku su iznesene i ove tvrdnje: „Nedopustivo je da se ne priznaju oni koji su izabrani legalno i legitimno, na osnovu zakona i Ustava“. Čuli smo, dalje, i ovo: teško je gledati da su neki lideri prvo prihvatili istinu o mračnoj prošlosti, a onda mijenjali narativ. Želimo zaključiti pozivom da se zaustavi slavljenje ratnih zločinaca.

Iz Austrije su stigle oštre osude veličanja ratnih zločinaca, negiranja genocida, blokade institucija te podrška OHR-u. Tokom diskusije također je spomenuta Srebrenica, kao „sramna epizoda evropske historije koja nikad ne smije biti zaboravljena“. Islamske zemlje u Vijeću sigurnosti iskazale su indolentnost koja graniči s totalnom nezainteresiranošću. Tako da kad koji zapjenjeni Bošnjak opet kaže da više voli muslimana iz Afrike ili Azije nego komšiju Srbina ili Hrvata, podsjetite ga koliko braća iz Afrike i Azije vole njega. Manje nego svoj komoditet u svakom slučaju. Većina učesnika nije se ni počešala na frazu o legitimnom i legalnom predstavljanju, pa će predstavnicima državotvorne politike ipak biti lakše ubuduće izdržati pritiske i kombinovane Dodik – Milanović – Čović nasrtaje.

U svemu ovome ne treba izostaviti ni vrlo odmjerenu i kulturnu reakciju Srbije. Beograd je stari diplomatski mačak, prekaljen u višedecenijskim međunarodnim okršajima, i nikad neće dozvoliti da mu samouki šatorski pjevač iz Laktaša kroji vanjsku politiku. Ciljevi im možda i jesu isti, ali razlika u metodama je – drastična.

Ovo bi bio najkraći mogući sažetak sesije. Trajalo je to mnogo duže, izrečeno je pravo obilje političkih ocjena, ideja i prijedloga. Sudeći, međutim, po većini bosanskohercegovačkih medija, ništa od toga nije se desilo. Dodikova propagandno-intelektualna mašinerija, predvođena RTRS-om, pojačano radi na tome da se događaj predstavi kao još jedna pobjeda Republike Srpske, njena međunarodno pravna afirmacija. Bio je to veličanstveni trijumf RS-a, Milorada Dodika i njegove miroljubive te svjetski relevantne politike. Dole, u Hercegovini, kao da se ništa nije ni desilo. Što se tiče sarajevskih medija, udarna vijest prve večeri bila je da je Dodik brutalno izvrijeđao Inzka. To da je doživio totalni raspad i globalnu osudu, teško se moglo razaznati iz prvih izviješća. Tek je sljedećeg dana, kasno popodne, zagrebački Jutarnji list donio tekst iz čijeg se naslova već može razabrati da su dva ratna druga doživjela debakl. Nakon Jutarnjeg, i nekoliko sarajevskih portala otisnulo se u neizvjesnu i životno opasnu avanturu nešto detaljnijeg razotkrivanja debate.

Izvještaj prije komentara

Problem s našim brojnim medijima je što nisu ni kadrovski ni koncepcijski dorasli ovakvim događajima. (Ali ne treba ovo shvatiti kao neko superiorno kritiziranje, potpuno je jasno da cjelovite redakcije nema bez mnogo novca, što je za većinu teško ostvariv uvjet.) Nasuprot općem uvjerenju da je komentar vrh profesije, prava je istina da je tajna kvalitetnog žurnalizma skrivena u profesionalnom izvještavanju. Upućeniji među urednicima znaju, kvalitetan izvještač vrijedi makar kao tri komentatora. Svaki student žurnalistike već od prve godine misli da mu pripada kolumna, ali malo je istinskih profesionalaca sposobno ispratiti ovakav događaj u cijelosti i pri tome publici prenijeti ključne tačke.

Unatoč univerzalnoj dostupnosti informacija, Dodik i Čović svoju javnost uspješno drže prepariranu na onih nekoliko nesnosnih nacionalističkih floskula kojima njihovi mediji truju uži i širi zavičaj godinama. Kad se na pomenutoj sesiji taj koncept počeo strahobalno raspadati, propali su i svi dogovori, svako je počeo spašavati sopstvenu kožu. Nokautirani Dodik bio je primoran da razveze priču o  porodičnim antifašističkim korijenima, što je bilo otužno. Nečiji obiteljski background apsolutno ne smije biti predmet diskusije na najvažnijem i najuticajnijem tijelu planete. Uz to je pozvao Valentina Inzka da zajedno skinu ploču Radovana Karadžića. Kakva grandiozna glupost. Zašto Inzko i šta on ima s tim? Nek je skida onaj koji ju je i postavio.

Dok je Dodik kamuflirano poručivao da Hrvatima treba dati treći entitet, Čović je kamuflirano odgovarao da osuđuje one koji kažu da Hrvatima treba dati treći entitet.

Da ne bismo sad takav raskorak komentirali kafanskim dosjetkama, upotrijebit ćemo precizan naučni vokabular: na kraju se više nije znalo ko ovdje koga taslači. Kako su se nadali, dobro su se i udali. Bio je to totalni raspad koalicije koja ništa bolje nije ni zaslužila. Orkestrirani napad na Bosnu i Hercegovinu i njene institucije završio je kao politički fijasko koji će na domaćim informativnim terminalima biti predstavljen kao još jedna veličanstvena pobjeda naših lidera. I čiča-miča, gotova priča.

About The Author

Arhiva

VIJESTI

Vijesti

Latest

Internetske platforme i ekstremizam

Potencijalni demonstranti mogu komunicirati na mnogo načina, a zatvaranje javnih kanala stvara rizik da se planiranje preseli u privatne ili šifrirane prostore koje je tijelima zakona teže nadzirati

NAJČITANIJE

Dnevni komentar, Dnevnici, Fake & Spin, Medijska i informacijska pismenost, Medijsko-političke analize, Naslovnica, Političke emisije, Twitter iz dana u dan

Latest