Najveći propust kojega je napravila evo sad već odlazeća Vlada u KS je (ne)rješavanje nagomilanih problema s kojima se susreću djeca s poteskoćama i njihovi roditelji.
Mi koji godinama dogovaramo, pregovaramo, protestvujemo, objašnjavamo, najbolje znamo sta je bilo, šta jeste, i kako će vjerovatno biti.
Za vrijeme Vlade Elmedina Konakovića, odnosno Adema Zolja kasnije, nešto se i micalo, pod silnim pritiskom nas roditelja. Djeca su prekidana u radu, ali išlo se naprijed teškom mukom.
Nikada neću zaboraviti kako je nekadašnji premijer Zolj “tretirao” tadašnjeg ministra obrazovanja, kad smo govorili o djeci sa poteskoćama. Istina je da je Premijer znao posao i znao šta su stvari koje moraju ostati van politike, a nakon što nam je taj isti ministar pred kamerama prijetio krivičnim prijavama.
Dolaskom nove Vlade, sadašnji i već odlazeći premijer Edin Forto je također razumio o čemu govorimo ali nekoliko krucijalnih stvari niko nije uradio.
I pored peticije, protesta, dogovora, objašnjavanja, niko nije učinio nista! Ostaje nejasno zašto. Zar se smjelo dozvoliti da djeca sa poteškoćama u razvoju budu politički kusur Zakona o visokom obrazovanju, ili kako god da se zove isti. Kusur nekih lobija, struke, sindikata, partije, koga kod.
Rezultat svega je da danas djeca ne idu u školicu Edus, da sve druge zvanične institucije nemaju kapacitet primiti svu djecu i raditi adekvatno sa njima, da sve NVO koje rade ozbiljan posao s djecom upravo završavaju zakašnjele projekte MONKsa, da baš zbog tog političkog kusura nije usvojen ni budžet, pa će opet krajem godine biti provedene procedure za iste, što u prevodu znači, OPET nema ništa za našu djecu.
Od projekta do projekta naša djeca dobiju ponešto. Sistemski ništa. Sistem kaže da roditelji imaju ugovore sa institucijom ali u instituciji nisu uradili procedure.
Sindikat je iznad ustava i zakona i njih se pita hoće li i kada biti neki konkurs.
Sistem kaže i da neće biti napretka nikad, jer jasno je, ako su sindikat, procedura, direktor i fičfirić iznad ustava i zakona, u pitanju je neznanje. I to svemirskih razmjera, samo neznalica može ostaviti stotine djece bez nastave, iako su djeca upisana u školsku godinu.
Samo neznalica ne haje gdje su i šta rade hiljade djece s poteskoćama u razvoju u ovom gradu i državi.
Samo neznalica može napisati da najviše bodova na konkursu za asistenta mora imati onaj koji je najduže na birou.
S biroa, pa ravno u klupu djetetu s poteskoćom. I to 140 dana. Pa opet sve iznova. Novi konkurs i nova (ne)znanja.
Nije to ništa, ima još i gore, maltretiranja, ponižavanja, jad i bijeda naših “stručnjaka”.
Lično, ne očekujem nista bolje ni od neke nove Vlade, još malo pa su izbori, armija ovih koji vode sve te procese glasačko su im tijelo, ne dira se u to. Jok! Stolica svagdašnja bitnija je od bilo kog djeteta ili prava.
Ni milosti tu nema, kamo li znanja. Ima samo matematika, a ona kaže, množi ih s nulom.
U toj matematici sve vlade, odgovorni, ministri, direktori i ini zaborave na jednu „sitnicu“. Zaborave nam djecu, gdje će oni, ko će sa njima raditi, kako, kome odgovaraju, ko ih nadgleda, jer iza zatvorenih vrata zidovi šute. Tek poneka šokantna fotografija ispliva da se pored očiglednog javnost šokira. Lakše se šokirati po mrežama nego li uzeti dijete za ruku, pa posjesti na stolicu da ga nešto naučiš.
Ja, kao majka šokirana sam činjenicom koliko je ljudi uposleno u ime mog djeteta i svih njemu sličnih, pa ipak i pored toga svi bi da se bave nekom teorijom, pravilnicima, ekspertizama i ko zna čime sve ne. Čim čujem riječ „trebalo bi“, ja u glavi imam oblak s natpisom „Trebač“ – jer takvih nam je preko glave. Mi bismo radnika, običnog, čestitog i vrijednog. Da radi!
Svih ostalih što se tiče eto, neka ste na na našoj djeci svi moć pokazali, totalno ste “veliki”, aferim svima!
