Bilo otkriveno ili pokriveno, žensko tijelo je pod ogromnim povećalom. To ne ostaje na odmjerivanju i prijezirnom podsmijehu. Pokrivene muslimanke su veoma ugrožene. Nazivaju ih „nindžama“, „bulama“, „zamotanim spodobama“, „strašilima“. Takvi komentari ne zaustavljaju se na ismijavanju: pokrivenoj ženi poručuje se da je zaostala, neemancipirana i da joj nije mjesto u evropskom i bosanskohercegovačkom društvu. Sve su to problemi o kojima je prijeko potrebno otvoriti rasprave. Zašto su pokrivene žene postale meta digitalne mržnje? Zašto su ljudi još uvijek nespremni prihvatiti i uvažiti različite kulture i identitete, pravdajući se da to ugrožava njihovu slobodu? Što se događa kada islamofobija i mizoginija koegzistiraju?

Podrijetlo pokrivanja

Žene se pokrivaju od pradavnih vremena, prije objave islama proroku Muhamedu. Taj običaj seže još do Asirije, preciznije, oko 1200. godine pr. Kr. U Mezopotamiji, udate žene počele su uvoditi pokrivanje velom kako bi se razlikovale od drugih žena. S druge strane, prostitutkama je bilo zabranjeno pokrivati lice, pa je veo razlikovao žene prema njihovu društvenom, klasnom, ali i seksualnom statusu (Spahić Šiljag, 2022). U brojnim povijesnim filmovima, serijama i vizualnim portretima možemo vidjeti pokrivene plemkinje, princeze i ugledne žene. Časne sestre nose pokrivala. Ali očito nije isti kontekst.

Hidžab je postao jedno od prepoznatljivih obilježja islamskog identiteta muslimanke, iako njegovo značenje nadilazi samo pitanje odijevanja. Prema islamu, osobine poslušnosti, čednosti, stidljivosti i suzdržanosti preporučuju se i muškarcima i ženama. To je potrebno razlikovati od pojedinih interpretacija kojima je ženama prisilno nametnuto pokrivanje. Govorimo o slučajevima ugrožavanja ženskih prava i dubokog političkog i strukturalnog nasilja nad ženama u Afganistanu. Tamo su žene izgubile pravo djelovanja i izražavanja u javnosti. Svakodnevno se suočavaju s moralnom policijom koja neprestano vreba i nadzire, javnim premlaćivanjima, ubojstvima iz časti i brojnim drugim oblicima ugnjetavanja. Takvi oblici nasilja postoje u Pakistanu, Iranu, Saudijskoj Arabiji te u drugim zemljama. Njih nitko ne poriče. Dapače, sa stajališta obrane ženskog dostojanstva potrebno je raditi na tome da otvorimo ljudima oči i kritiziramo ljude koji islam i njegovu duhovnost zloupotrebljavaju kako bi naudili ženama i stavili ih pod okove pokornosti. U tom kontekstu, sveučilišna profesorica i politologinja Katherine Bullock objašnjava zašto se pokrivanje u sekularnom i liberalnom diskursu nerijetko tumači kao oblik teške opresije žena. Marama je direktna asocijacija potiskivanja ženstvenosti, muške nadređenosti, patrijarhalne kontrole ženskog tijela i seksualnosti te prisile i obiteljskog pritiska (Bullock, 2014: 33).

Žene koje su svjesno izabrale pokrivanje

No, što je s muslimankama koje svjesno, zrelo i samostalno odaberu da se pokriju? Kako se promatraju brojne obrazovane žene koje žive svoj puni potencijal u smislu uspješne karijere, kretanja, putovanja, ali i stabilnog obiteljskog i bračnog života? Zašto se osuđuju mlade djevojke koje hidžab smatraju dijelom svog vjerskog identiteta, ali i načina života u kojem poručuju da one određuju kome će i pod kojim uvjetima pokazati svoje lice i tijelo? Zašto se takve žene unaprijed svode na okrutne kalupe: zatucane i podređene muške robinje, one koje su plaćene da promoviraju islam i tako ugroze europske civilizacijske svjetonazore? Mnogo je pitanja čija se dubina zanemaruje, a kontekst ostaje sveden na brutalne komentare.

Brutalnost digitalnog nasilja

Komentari u digitalnim sferama ogledalo su usvojenih stavova putem odgoja, nacionalizma, rasizma i drugih okolnosti. Digitalni komentari takve obrasce preuzimaju, ponavljaju i dodatno zaoštravaju. Na objavu o obilježavanju Svjetskog dana hidžaba na portalu Klix.ba objavljen je komentar: „Ma bitnije je šta imaš na glavi, a ne u glavi“ (Klix.ba, 2026). Ovdje se izgled žene izravno povezuje s njezinim intelektualnim sposobnostima. Suprotstavljanjem „onoga što imaš na glavi“ i „onoga što imaš u glavi“ pokrivanje se predstavlja kao znak neznanja i nedostatka sposobnosti samostalnog razmišljanja i odlučivanja. Pokrivena žena zbog svoje vjerske pripadnosti izložena je ponižavanju, zastrašivanju i pokušaju kontrole njezina ponašanja.

Komentari upućeni Emeli Mujanović Kapidžiji pokazuju nekoliko obrazaca kojima se njezin identitet pokrivene muslimanke dovodi u pitanje. Ona je bivša pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koja je postala poznata po dugogodišnjoj pravnoj borbi oko prava na nošenje hidžaba tokom službe. U komentarima se isprepliću religijska netrpeljivost, mizoginija, stereotipi o muslimankama i nastojanje da se odredi koje je ponašanje prihvatljivo za ženu koja nosi hidžab. Komentari su razvrstani prema dominantnim temama, iako se pojedini iskazi mogu istodobno svrstati u više kategorija. Izravan oblik isključivanja vidljiv je u komentarima: „Hajd ti djevojko u Iran i tamo glumi budalu“ (Klix.ba, 2024) i „Ne bi trebalo nigdje da se nosi hidžab osim u vjerskim objektima i privatno, svugdje ste uzurpirali sve, pa dosta!!“ (Klix.ba, 2024). Sličan obrazac pojavljuje se u sljedećem komentaru: „(…) kada se razmile po gradu ove koje glumataju (zamotane) kodeks oblačenja koji je u Bosnu s ratom došao imaš osjećaj da si u Iranu. Razgovarali smo sa dosta starih Sarajlija koji prakticiraju ISLAM i oni se zgražaju na to. Tako ti ženska, u avion i u Iran, Afganistan“ (Klix.ba, 2024). U prvom komentaru autor ne osporava samo hidžab, već ženu upućuje u Iran, čime njezinu religijsku pripadnost povezuje s prostorom koji se u europskom javnom diskursu predstavlja kao radikalna suprotnost europskim demokratskim vrijednostima. Time se uspostavlja granica između „našeg“ prostora i prostora kojem bi, prema autoru komentara, trebala pripadati pokrivena muslimanka. Drugi i treći komentar tu granicu postavljaju kroz podjelu na privatni i javni prostor. Hidžab se dopušta „u vjerskim objektima i privatno“, dok se njegovo pojavljivanje u javnosti označava kao „uzurpacija“. Povezivanje hidžaba s Iranom, Afganistanom i ratom dodatno ga prikazuje kao strani i režimski kulturni element. U komentaru: „Islam je religija zla i smrti, religija od koje ne možeš pobjeći i koju je, pod prijetnjom smrti, zabranjeno kritizirati, nisam čuo da se igdje židov, budista ili šintoist raznio kako bi ubio druge“ (Index.hr, 2024) islam se izravno povezuje s nasiljem i ubijanjem. Takav iskaz počiva na generalizaciji kojom se različiti muslimani i muslimanska društva svode na jedinstvenu negativnu kategoriju samoubilačkih terorista.

Sličan je slučaj zabilježen i u iskustvu Adise Omerović, koja je objavila da je doživjela verbalno nasilje i uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi dok je bila u društvu svoje maloljetne kćeri. Prema njezinim riječima, nepoznati muškarac vrijeđao je nju i njezinu majku te upotrijebio pogrdni izraz „balijska“. Nasilje se dogodilo pred njezinim djetetom, zbog čega njegovi učinci nisu ostali ograničeni na osobu kojoj su uvrede bile upućene (Crna hronika, 2026). Ispod njezine objave pojavili su se brojni komentari prepuni mržnje i osuđivanja: „Nabiju na glavu štrik, i hodaju ulici, plaše djecu.“, „Nindža tigar“, „Vodi je kući ako ti valja pa se obe umotajte.“, „Bulo, nije ti ovo Teheran“. Osobni izbor odijevanja tako se pretvara u znak društvene prijetnje, a žensko tijelo postaje predmet jeze upravo zbog toga što je pokriveno. Takvo nerazumijevanje pokrivanja odgovara obrascu na koji upozorava autorica Džermana Šuta: marama se doživljava kao simbol „strane“ kulture, nešto što pripada drugima i što se ne može tolerirati kao njihova kulturna praksa (Šuta, 2013: 55).

Ne govori se uopće o tome tko je pokrivena žena, što radi, kakvi su njezini stavovi, interesi, aspiracije, mišljenje ili zbog čega nosi hidžab. Govori se o „buli“, „nindži“, „babuskari“ i „zamotanoj spodobi“. Žena se pretvara u žig. „Bula“ njezinu osobu svodi na religijsku pripadnost, dok „nindža“ hidžab pretvara u karikaturu i povezuje ga s nečim stranim i prijetećim. Takvim imenovanjem stvara se slika „druge“ žene, udaljene od zamišljene slike prihvatljive članice društva.

Poštujemo li pravo na izbor?

Čiji se izbor smatra legitimnim? Što je prihvatljivo, a što nije? Što društvu odgovara kada je riječ o tome kako se žena oblači: je li razgolićena ili pokrivena? Kako se ponaša, gdje smije boraviti? Što društvo sablažnjava?

Od pokrivene muslimanke očekuje se da iznova priča i objašnjava svoj izbor, razbija predrasude i uvjerava druge da nije prijetnja. Iz feminističke i liberalne perspektive, kao i iz perspektive borbe protiv mizoginije, postavlja se jednostavno pitanje: ako ne poštujemo pravo žene da se pokrije, vrijedi li onda doista govoriti o njezinoj slobodi? Emancipacija ne bi trebala vrijediti samo onda kada žena odluči živjeti u skladu s određenim feminističkim ili liberalnim obrascima. Ako se od pokrivene žene traži da svoj način života prilagodi takvim očekivanjima, njezina autonomija ponovno postaje ograničena. Važno je da pokrivene žene imaju prostor za puno sudjelovanje u javnom i društvenom životu, bez svođenja njihovog identiteta na hidžab.

Kada pokrivene žene same govore, stvaraju i djeluju u javnosti, postaje vidljivo koliko je pogrešno njihov identitet svoditi samo na hidžab. Primjerice, Halima Lj. je za portal N-UM, Islamska stranica koju volim, istaknula da pokrivanjem želi „pokazati drugima da cijeniš svoje tijelo, da nisi dostupan svakome i da te ne može gledati svako onda kada poželi“ (N-UM, n. d.). Na pitanje slobode izbora nadovezuje se i dokumentarni film Undercovered (2017), autorica Nejre Latić Hulusić i Sabrine Begović Ćorić, koji prati životne priče šest visoko obrazovanih, kreativnih i uspješnih Sarajki koje nose hidžab.

Borba protiv islamofobije

Zašto djecu ne učimo da hidžab nije prijetnja, da odjeća ne određuje ženine sposobnosti ni karakter i da različitost nije opasnost? Predrasude se usvajaju rano, a kasnije samo mijenjaju oblik – od školskog dvorišta do društvenih mreža. Borba protiv islamofobije zato počinje i obrazovanjem, empatijom i medijskom pismenošću te načinom na koji govorimo o muslimanima i muslimankama. Zato je borbu protiv islamofobije potrebno povezati i s obrazovanjem o stereotipizaciji i mizoginiji. Važno je učiti prepoznavati predrasude ne samo u otvoreno uvredljivim sadržajima nego i u načinu na koji se biraju naslovi, fotografije i teme te u pretpostavkama koje se pokrivenim ženama pripisuju.

Urednici i novinari trebali bi prepoznati kada se u izvještavanju o pokrivenim muslimankama islamofobija isprepliće s mizoginijom, dok bi administratori i digitalne platforme trebali dosljedno reagirati na komentare koji prelaze u govor mržnje i uznemiravanje. Pritom je važno imati u vidu i pravo žena na slobodu vjerskog izražavanja, zaštićeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Žene koje nose hidžab ne bi trebalo predstavljati kao senzacionalističnu, šokantnu ili neobičnu pojavu kojom se privlači pažnja javnosti. Takvi naslovi i načini izvještavanja mogu utjecati na reakcije javnosti i dodatno učvrstiti stereotipe o pokrivenim muslimankama. O njima treba izvještavati kao o ženama koje imaju vlastite izbore, obrazovanje, zanimanja i interese, a ne ih svoditi na hidžab koji nose.

To je važno kada se izvještava o zabranama ili ograničavanju nošenja hidžaba u javnim institucijama. U takvim slučajevima nije dovoljno prenijeti obrazloženje institucije, nego treba istražiti i propitati razloge zabrane. Ako se pokrivenim muslimankama ograničava pravo na vjersko izražavanje, potrebno je otvoriti pitanje zbog čega se to čini, na koga se pravila odnose i jesu li ona doista jednaka za sve.

Izvori korišteni u tekstu:

Bullock, K. (2014). Odijevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor. Centar za napredne studije. CEI Nahla.

Crna hronika (2026). Adisa Omerović tvrdi da je vrijeđana zbog hidžaba u Bratuncu: „Nećete me otjerati niti uplašiti“. Crna hronika. Dostupno na https://crna-hronika.info/adisa-omerovic-tvrdi-da-je-vrijedjana-zbog-hidzaba-u-bratuncu-necete-me-otjerati-niti-uplasiti/869775, stranici pristupljeno 2. 9. 2026.

Index Vijesti (2024). Vojnikinja napušta vojsku BiH jer joj brane nošenje hidžaba. Index.hr. Dostupno na https://www.index.hr/vijesti/clanak/vojnikinja-napusta-vojsku-bih-jer-ne-smije-nositi-hidzab/2567353.aspx, stranici pristupljeno 2. 8. 2024.

Klix.ba (2024). Emela Mujanović je najavila da će se na odluku Ustavnog suda žaliti u Strazburu: „Presuda je sramna“. Klix.ba. Dostupno na https://www.klix.ba/vijesti/bih/emela-mujanovic-najavila-da-ce-se-na-odluku-ustavnog-suda-zaliti-u-strazburu-presuda-je-sramna/240712162, stranici pristupljeno 3. 8. 2024.

Klix.ba (2026). U Sarajevu održana manifestacija povodom Svjetskog dana hidžaba. Klix.ba. Dostupno na https://www.klix.ba/magazin/kultura/u-sarajevu-odrzana-manifestacija-povodom-svjetskog-dana-hidzaba/250202036, stranici pristupljeno 14. 4. 2026.

N-UM.com (n. d.). Zašto muslimanke nose maramu – hidžab? N-UM.com. Dostupno na https://www.n-um.com/zasto-muslimanke-nose-maramu-hidzab/, stranici pristupljeno 6. 5. 2026.

Spahić Šiljak, Z. (2022). Žensko tijelo kao bojište moralnosti: mehr i pokrivanje tijela. Preporod.info. Dostupno na https://preporod.info/drustvo/teme/zensko-tijelo-kao-bojiste-moralnosti-mehr-i-pokrivanje-tijela, stranici pristupljeno 13. 6. 2026.

Spahić Šiljag, Z. (2022). Nasilje nad ženama: Kontrola i prisila u ime Boga i države. Dostupno na https://ferschool.org/nasilje-nad-zenama-kontrola-i-prisila-u-ime-boga-i-drzave/, stranici pristupljeno 14. 6. 2026.

Šuta, Dž. (2011). Zašto marama? Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod maramom. Centar za napredne studije.