Sve cionističke manipulacije

Palestina, danas, poput Španije 1936. godine, nosi na sebi teške ožiljke koji svjedoče ne samo patnji jednog naroda, već i univerzalnoj borbi za slobodu. Poput republikanskih boraca koji su se uspravili protiv valjajućeg fašizma, Palestinci, u ruševinama Gaze, odražavaju herojski otpor protiv nepravde, braneći pravo na život i dostojanstvo. Gaza je postala moderna Gernika – ne samo svjedok smrti i uništenja, već i simbol prkosa i otpora. Gernika nije samo Pikasovljeva slika, kako bi neki mislili, nije samo alegorija rata. Ona predstavlja simbol čovječanstva koje, usred rata, odbija da bude slomljeno. Nema većeg poniženja od pokušaja oduzimanja osnovnog prava na postojanje, a upravo to je suština cionističkog projekta. Cionistički narativ, koji već decenijama oblikuje zapadnu percepciju, temelji se na simplifikovanim tezama koje su epistemološki nasilne. Najbesramnija od njih jeste ona koja tvrdi da Palestinci ne postoje kao narod – da su oni, u najboljem slučaju, samo Arapi bez dubljeg istorijskog prava na tu zemlju. To je pokušaj filozofskog brisanja jedne civilizacije — ad absurdum. Ova tvrdnja, koja se oslanja na dehumanizaciju i negaciju kolektivnog identiteta, nije samo politički diskurs; to je moralna aberacija koja vodi ka logičkom apsurdu. Možemo ih, ako hoćemo, nazvati Arapima. Možemo ih nazvati i gusjenicama, ali čak i tada zemlja bi ostala gusjenička. Zemlja nije apstraktni pojam, niti je vlasništvo onih koji mogu da je tenkovima i dronovima osvoje.

Međutim, tu nije kraj cionističkim manipulacijama. Suština imperijalizma uvijek počiva na duplim standardima – moralni kodovi ne važe za sve jednako. Stoga, nije dovoljno Palestincima oduzeti pravo na zemlju; neophodno je opravdati i njihovo uništenje. Tu se pojavljuje nova mantra, još perfidnija: Gaza je bastion islamizma i tlačenja ljudskih prava, naročito ženskih i prava seksualnih manjina, dok je Izrael, s druge strane, svjetionik slobode, sekularnih vrijednosti i progresivnih politika. Ova moralna gimnastika je filozofski bankrot Zapada, kvarna demagogija koja otvara lažnu egzistencijalnu dilemu: solidarisati se samo s onima koji liče na vas, s onima koji dijele vaša uvjerenja? Ova teza je intelektualna prevara, moralno neodrživa i sramna u svojoj manipulativnosti. Ako pristanemo na taj argument, upadamo u zamku po kojoj su ljudska prava povlastica rezervisana samo za one koji ispunjavaju određene uslove. To vodi do strašne misli: da li društva koja krše partikularna ljudska prava zaista zaslužuju da im se kolektivno oduzme pravo na život? Kada smo počeli vrednovati ljudska prava selektivno, kao robu na tržištu morala? Ovaj tip retorike uvodi u etički vakuum. Ako pratimo tu logiku, postavlja se valjano pitanje: da li je zaista moguće reći da politička prava jedne društvene grupe trebamo staviti iznad biološkog opstanka druge? Ova teza se urušava pod sopstvenim apsurdom – ne može se jedno pravo koristiti kao izgovor za brutalno oduzimanje drugog, a pogotovo ne najosnovnijeg prava – prava na život. Tel Aviv može biti metropola zabave i tolerancije, ali kada bombe polaze sa njegovih aerodroma i uništavaju djecu u Gazi, ta sloboda postaje vulgarna, isprazna, besmislena. Zlo, ma koliko se kitilo lažnim svjetlima, ostaje zlo.

U savremenoj debati o izraelskoj agresiji na Gazu, često se postavlja pitanje koje cionisti neprekidno forsiraju: „Da li Izrael ima pravo da postoji?“ Ova retorička formulacija služi manje kao stvarno pitanje, a više kao sofisticirani trik za ućutkivanje kritičara, čak i umjerenih. Prema međunarodnom pravu, države postoje ili ne postoje na osnovu svojih sposobnosti da funkcionišu i održavaju suverenitet, a ne na osnovu nekakvog moralnog „prava“ na postojanje. Ova filozofska i pravna distinkcija je ključna. Ponavljanje ovog pitanja otkriva dva temeljna problema. Prvo, ono odražava duboku nesigurnost cionističkog projekta u svoju osnovnu legitimnost. Ako je potrebno stalno dokazivati „pravo na postojanje“, to ukazuje na krhku osnovu na kojoj se ta država oslanja. Drugo, ovo pitanje služi kao zamagljivač za otimački karakter izraelske politike. Kada se „pravo na postojanje“ koristi kao sredstvo za potiskivanje kritike, to implicira da je sama ideja o postojanju izraelske države zasnovana na prisvajanju i kolonizaciji. Ipak, dok se cionistički projekt neprekidno suočava s vlastitim nedoumicama, ne izostaju dramatična povlačenja posljednjeg, vječnog aduta – biblijskog obećanja. Kada su svi drugi racionalni argumenti neuspješno pali pred složenom stvarnošću međunarodnog prava i zdravog razuma, cionisti se okreću najšarmantnijem od svih mogućih izgovora: tvrdnji da im je „bog obećao zemlju“. Naravno, kao neko ko ne priznaje božanske autoritete, moram se s osmijehom osvrnuti na ovaj nespretni pokušaj. Da bog zaista postoji, vjerujem da bi bio dovoljno pragmatičan da se uskladi s pravnim načelima poput zastare. Možda bi čak, u svom neizmjernom smirenju, poslao pismo da obavijesti ilegalne setlere kako bi bilo pametno da se pripreme za demontažu svojih kuća, jer božanski dug za zemlju, izgleda, ima iste rokove kao i zemaljski dug za nebo.

Cionistički narativ da napad na Gazu nije agresija, već legitimna vojna kampanja iz samoodbrane, oslanja se na inherentno pravo na samoodbranu. Međutim, u svojoj srži, taj narativ ostaje moralno i pravno neodrživ. Preventivna vojna intervencija, prema međunarodnom pravu, dopuštena je samo u slučajevima neizbježne i neposredne prijetnje – princip imanentnosti. Gdje je ta prijetnja u trenutku kad se bombarduje gusto naseljena enklava poput Gaze? Izraelski argumenti o samoodbrani, kada se stave pod lupu, izgledaju više kao politički konstrukti, bez stvarnog uporišta u pravilima međunarodnog prava. Primjer tome je presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Nikaragva protiv Sjedinjenih Država iz 1986. godine, gdje sud nije priznao djelovanja gerilskih snaga poput salvadorskog FMLN-a ili nikaragvanskih kontri kao “oružane napade” koji bi opravdali američku intervenciju pod izgovorom samoodbrane. Takođe, sud je utvrdio da pravo na samoodbranu, prema članu 51 Povelje Ujedinjenih nacija, važi isključivo u slučaju oružanog napada jedne države na drugu. Samoodbrana protiv nedržavnih aktera, poput Hamasa, u ovom kontekstu gubi na pravnoj snazi, čime se i izraelska retorika razotkriva kao pravno neodrživa. Cionisti se često pozivaju na ništavan presedan američke invazije na Avganistan nakon 11. septembra, pokušavajući njime opravdati svoja kršenja međunarodnog prava. No, ono što pritom previđaju jeste ključna razlika: Avganistan je tada bio međunarodno priznata država, u kojoj su Talibani imali efektivnu vlast, koristeći tu poziciju da pruže utočište Al Kaidi, nedržavnom akteru. Taj slučaj ne može poslužiti kao pravni presedan za izraelsku agresiju na Gazu, jer ni Hamas ni bilo koja druga palestinska frakcija ne uživaju status države niti predstavljaju legitimnu vlast unutar međunarodno priznatih granica.

Kako bi opravdali svoje zločine nad civilnim stanovništvom Gaze, cionisti su iskonstruisali tezu o živim štitovima. Gaza, sa populacijom u kojoj 50% čine djeca, postala je prostor u kojem svaki pojedinac, samim svojim postojanjem, postaje “živi štit.” Ne zato što ih neko svjesno koristi u tu svrhu, već zato što jednostavno nemaju gdje pobjeći. Gaza je toliko zasićena ljudima da, u izraelskoj optici, sam čin življenja u njoj označava kolateral. Ako, prema izraelskoj demagogiji, Palestinci automatski postaju živi štitovi zbog svoje prisutnosti u prenapučenom i bombardovanom prostoru, tada se postavlja neizbježno moralno pitanje: da li su izraelski civili na okupiranoj Zapadnoj obali, ili stanovnici kibuca blizu Gaze, takođe živi štitovi? Ako Palestinci, zatočeni unutar Gaze, služe kao “živi štitovi” po izraelskim tvrdnjama, samo zato što ne mogu izbjeći smrt koja ih okružuje, zašto isti kriterij ne bi bio primijenjen na izraelske stradalnike 7. oktobra? Ako su Gažani, prisiljeni na život u opkoljenom getu, “živi štitovi,” zar onda ilegalni naseljenici, često naoružani i svjesno naseljeni na okupiranim teritorijama, nisu ništa drugo do planski razmješteni živi štitovi izraelske vojske, koja paradira njihovim dvorištima? Ili se u ovoj amoralnoj računici zaključuje da su palestinski civili, koji očigledno nisu “kolateralna šteta,” dovoljno jeftini da budu tretirani kao takvi, dok se izraelski civili, koji su nesporno civilne žrtve, izdvajaju kao jedini vrijedni tog statusa? U ovoj postavci, morbidna ironija postaje neizbježna, a amoralna logika savršeno jasna.

Dok Gaza gori, a Palestinci krvare, zapadni intelektualci i univerzitetski mandarini – ti samoproklamovani čuvari univerzalne istine – povijaju se pod težinom svog oportunizma. Gdje su ti umovi koji su se borili protiv aparthejda, protiv rata u Vijetnamu, protiv globalne nepravde? Sada, kada bi njihova riječ mogla nešto da znači, oni biraju ćutnju. Zapadna akademska elita, oni koji bi trebali biti glas savjesti, povukla se u svoje kule od slonovače. Razlog za to nije samo kukavičluk, već proračunati oportunizam. Progovoriti protiv Izraela znači rizikovati svoju karijeru, svoje grantove i stipendije, svoju akademsku poziciju. I tako, intelektualna klasa ostaje paralizovana, dok jedino studenti, ti mladi, hrabri idealisti, izlaze na ulice i protestuju protiv genocida. Oni su jedini pravi nasljednici internacionalista iz Španskog građanskog rata—oni su ti koji vide jasno, koji djeluju bez straha. Šta je to postalo od Zapadne intelektualne tradicije? Gdje je nestao njen moralni kompas? Ne, nisu to samo pojedinci; ovo je institucionalna bolest. Zaboravljamo da intelektualna hrabrost ne znači samo hladno analizirati svijet, distancirano i bez emocija, već i podići glas protiv nepravde kada je to najteže: U doba univerzalne prevare, izgovaranje istine postaje revolucionarni čin. A danas, istina je jednostavna: ono što se dešava u Gazi je sramno, i svaka ćutnja je saučesništv

Na ovom mjestu, pitanje o Hamasu neizbježno dolazi na red. Zapadni mediji, u mantri koja ne popušta, nameću sliku cjelokupnog palestinskog otpora kroz prizmu islamističkog ekstremizma. Ipak, istorija nas podsjeća da palestinski otpor nije uvijek imao ovu boju. Sjećamo se da je PLO, sekularni i nacionalistički pokret, nosio barjak otpora dugo prije nego što je Hamas preuzeo tu ulogu. Ideologije su ovdje, međutim, potpuno irelevantne. Palestinski otpor može biti sekularno-nacionalistički, islamistički, socijalistički ili anarhistički, ali u suštini, on je uvijek otpor protiv okupacije. Ideologija ne mijenja legitimitet tog otpora. Hamas je danas njegovo lice, a ma koliko se gnušao islamizma, ma koliko ga prezirao, u ovom trenutku, Hamas je jedini glas gazanskog naroda koji nema drugi izlaz nego da se bori. Moj mirnodopski stav prema Hamasu ostaje antagonistički kao i ranije, a osuda njegovih ratnih zločina na 7. oktobar neupitna kategorija, iako razmjeri tih zločina trebaju tek da se utvrde, dok je uloga zloglasne izraelske direktive “Hanibal” još uvijek zamagljena no i gotovo izvjesno saučesnička. Stoga, u trenucima kada Gaza proživljava egzistencijalnu kataklizmu, otpor je svetinja – a insistiranje na ideološkoj čistoći postaje moralno nedopustivo. I sam crni đavo da stane u odbranu Gaze, ja bih stao uz njega. “Pravednost je”, rekao je Platon, “jedina vrlina koja ne zavisi od bilo kakvih spoljnih uslova.” I tako je danas: pravednost palestinskog otpora ne zavisi od ideološke orijentacije Hamasa, već od moralne istine u srži palestinskog pitanja. Međutim, Gaza ne traži sažaljenje. Ona ne vapi za našim suzama, niti za našom empatijom. Gaza traži nešto mnogo dublje i značajnije – traži otpor. Otpor na univerzitetima, univerzitetskim kampusima, u srednjim školama, institucijama kulture, radničkim sindikatima, državnim parlamentima i međunarodnim organizacijama. Kao što su republikanci u Španiji prije više od osam decenija odjekivali povik „No pasarán!“, tako i danas Palestinci, iz ruševina svojih domova, iz pepela svojih kuća, pored grobnica svoje djece, viču: „Neće proći!“ Ni genocid, ni etničko čišćenje, ni zločini nad nedužnima ne mogu nas iskorijeniti sa naše zemlje. Kao što je Španija postala vječni simbol otpora, tako i Gaza danas nosi tu svetu baklju, simbol naše generacije. Intelektualci Zapada, u svojoj sramnoj ćutnji, izdali su i etiku i čovječnost. Gaza će izdržati, ne zbog podrške svjetskih moćnika, ne zbog njenih lažnih saveznika koji samoživo trguju sa dželatima, već zbog neuništive i nepokolebljive ljudske volje za životom. Kao što je Lorka zapisao tokom Španskog građanskog rata, krv prolivena u ime slobode ima moć da uzburka zemlju, da stvori talas koji prelazi granice. Tako i Gaza danas, u svom paklu, prkosi zaboravu i ravnodušnosti. Hana Arent nas je upozorila na banalnost zla – na opasnost ćutnje pred nepravdom. Dok svijet ćuti, Gaza vapi, ne za zakašnjelom pravdom, već za otporom koji je hitno potreban. Još jedanput – „No pasarán!“ Gaza je danas više od toponima – ona je ideja, kao nekoć Rim, taj univerzalni simbol borbe protiv tiranije, a na nama je da izaberemo svoj put – ili stati uz nju, ili neka nas ne bude. (Denis Švrakić; Res publica)

Slučaj “Kasumović”: Munk u pozorištu

Film ”Život je lijep” Roberta Benignija jeste masterpiece, bez obzira na to što su ga konzervativni kritičari osuđivali, jer na veliku tragediju kao što je holokaust reditelj gleda kao na životnu igru. Uistinu, u koncentracionom logoru, pored horora koji se u njemu događa, svjedočio sam lično ’93. godine i takvim situacijama u kojima se na život mora gledati kao na vječnu igru s neizostavnom nadom u sretan kraj. To je ponekad jedini način da tamo ne poludite. Zbog takvih priča i takvog pristupa i volim taj film. U njemu ima nekoliko scena u kojima glavni lik Guido (kojeg igra režiser Benigni) razmjenjuje zagonetke s doktorom Lessingom. ”Ako izgovoriš moje ime, više me neće biti. Šta sam ja?”, pita ga Lessing, a Guido zna odgovor – tišina. Lessing će kasnije u nacističkom koncentracionom logoru zgaziti Hipokratovu zakletvu i svaku ljudskost, ali će i poludjeti jer je u vječnoj potrazi za rješavanjem zagonetki, dok nacisti trijebe sve oko sebe i njega. Odgovor iz Lessingove zagonetke – tišina – prekrila je čak tri godine jedan monstruozni slučaj o kojem danas priča Bosna i Hercegovina i regija, a radi se o glumcu Moameru Kasumoviću, koji je 2021. godine presuđen zbog bludnih radnji nad maloljetnikom.

I najfrapantniji je u čitavom slučaju bio evidentan zavjet šutnje. Ta je Lessingova tišina pune tri godine pokrila Kasumovićeve gnusnosti i seksualno nasilništvo nad maloljetnikom. Taj zavjet šutnje koji je očito pokrio ”javnokulturnjački” krug, u kojem se Kasumović kretao, kao i one dežurne galamdžije koji vrlo rado zagrakću i kada u Sarajevu puhne jugo. Ali – muk. Totalni. Bez obzira na to što se radi o pedofiliji. Nemoguće da neko od Kasumovićevih kolega nije znao za ovaj slučaj, neko od ljudi koji su u medijima, oni koji su politici, generalno u javnom životu, ali svi oni su šutjeli i zapravo ovim zavjetom šutnje na najbrutalniji način pokazali da smo kao društvo propali. Ovakav me muk podsjetio i na još jedan odličan film Spotlight, koji je rađen po istinitoj priči o zavjetu šutnje u Katoličkoj crkvi u Bostonu. Tada je ključnu ulogu u razbijanju tog zavjeta odigrao medij – Boston Globe – čiji su novinari objavili seriju istraživačkih tekstova u vezi sa svećenicima u Bostonskoj nadbiskupiji, koji su seksualno zlostavljali djecu, a nadređeni su to prikrivali decenijama. Kasnije je otkriveno da ovo nije izolovan slučaj, već dio šireg problema u cijeloj Katoličkoj crkvi širom svijeta, uključujući zemlje poput Irske, Australije, Kanade i mnogih drugih.

U razotkrivanju slučaja “Kasumović” ključnu ulogu nije odigrao medij, niti institucije, nego žrtva. Jedan je mladić prekinuo muk! U prizoru koji liči na Munkov Krik, tokom jedne pozorišne predstave 16. septembra ove godine, mladić, druga Kasumovićeva žrtva, zavapio je o slučaju i potrebi da se čuje za istinu, da se javno govori o presuđenom seksualnom nasilniku nad maloljetnicima. Ustvari, taj mladić, ta žrtva, prekinula je rješenje iz Lessingove zagonetke. Ta je žrtva naš Boston Globe, naša institucija koja je razbila zavjet šutnje u kojem su licemjeri i kukavice. Poslije se ispostavilo da se ne radi o dječaku zbog kojeg je Kasumović presuđen, nego o njegovoj drugoj žrtvi. Taj hrabri mladić bio je jači od svake proživljene traume, svake stigme, svakog zavjeta šutnje koji je dotada štitio Kasumovića. Da nije bilo žrtvinog krika u pozorištu, i danas bi Moamer Kasumović bio popularni glumac iz naše mahale, neko ko reprizno uveseljava regiju i pred kojim se otvaraju sva vrata filmova, serija i pozorišnih predstava na ovom našem empatično ugušenom prostoru.

Munk je objasnio da je inspiracija za sliku došla tokom šetnje s prijateljima, kada je doživio trenutak emocionalne preplavljenosti. U svom je dnevniku napisao: “Dok sam hodao putem s dva prijatelja, sunce je zašlo, a nebo je odjednom postalo krvavo crveno. Osjetio sam beskonačan krik prolazeći kroz prirodu.” Taj krik predstavlja univerzalnu ljudsku reakciju na svijet koji je zastrašujući i u kojem Moamer Kasumović svoju krivicu može otkupiti novcem i otići u Crnu Goru, nastaviti glumiti, raditi i smijati se ljudima u lice kao da se ništa nije dogodilo. Prebacivanje odgovornosti samo na pravni sistem nije prava slika našeg društva, koje taj isti sistem na neki način oslikava. Nije li se i Adolf Eichmann tokom svoje odbrane pozivao na to da je on samo ”administrativac” koji je poštivao i sprovodio nacističke norme? Naš je problem znatno dublji od pravosudnog, zakonodavnog ili onog izvršne vlasti.

Moamer Kasumović završit će u sedmom krugu Danteovog ”Pakla”. Seksualni nasilnik nad djecom ništa drugo ne zaslužuje. Sistem koji mu je omogućio da plati vlastiti zločin samo je ogledalo u našeg društva, u kojem nam jedino preostaje da se uhvatimo za obraze i kriknemo na mostu ispod  krvavocrvenog neba. (Amer Obradović; Tačno.net)