Eskalacija višedecenijskog sukoba na Bliskom istoku između Izraelaca i Palestinaca bliži se svom sedamdesetom danu i nije izvjesno kada će se zaustaviti. Do nastanka ovog teksta, u svom nesrazmjernom odgovoru na Hamasov teroristički napad od 7. oktobra Izrael je ubio oko osamnaest i po hiljada Palestinaca, oko pedeset hiljada njih je ranjeno, a skoro osam hiljada je nestalih.

Razaranja su sveopća, humanitarna situacija se opisuje kao katastrofalna, od početka vojnih operacija izraelske vojske svoje je domove moralo napustiti 1,7 miliona ljudi (80% populacije Gaze), uništeno je preko stotinu zaštićenih mjesta kulturnog nasljeđa, a procjenjuje se kako od ukupnog broja žrtava njih preko sedamdeset posto otpada na djecu i žene. Kolateralne žrtve su neželjeni dio svakoga rata, ali ako su vam sedam od deset ubijenih djeca i žene sasvim je razumno postaviti pitanje – šta je tu, ustvari, pravi cilj i da li Izrael u Gazi čini genocid nad palestinskim narodom?

Izraelska retorika

Ovo pitanje otvoreno postavlja sve veći broj medija i o njemu sve jasnije i glasnije stavove iznose eksperti za pitanje genocida, pravnici i historičari. Jedan od onih koji o ovoj temi govore bez zadrške je i Omer Bartov, profesor Univerziteta Brown izraelskog porijekla, koji se smatra jednim od najuglednijih svjetskih historičara genocida i holokausta. Bartov u svome tekstu za internetsku stranicu Vijeća za globalnu saradnju na čak pet mjesta koristi pojam genocida opisujući retoriku izraelskih zvaničnika i potencijal onoga što rade tamošnje političke i vojne vlasti.

U polju poučavanja o genocidu i holokaustu od Bartova je javnosti poznatiji možda jedino Timothy Snyder, profesor na Univerzitetu Yale i autor nekoliko dragocjenih djela poput knjige Krvava prostranstva: Europa između Hitlera i Staljina, koja historijski dokumentira, a literarno dočarava sve dimenzije genocida nad Jevrejima središnje i istočne Europe u Drugom svjetskom ratu. No, on se o mogućem genocidu u Gazi ne oglašava, a to se dobronamjerno može objasniti njegovom potpunom posvećenosti ratu u Ukrajini, području koje mu je najuža specijalnost.

Istini za volju, Snyder se tri dana nakon Hamasovog napada na Izrael oglasio na svom blogu na platformi Substack u tekstu nazvanom Teror i kontrateror: Refleksija o Hamasu i Izraelu. U ovom tekstu je teror opisao kao oružje slabih, i bez upiranja prstom u krivce upozorio kako je odgovor terorom na teror dokaz slabosti i uvod u začarani krug neprestanog nasilja. „Ako želite uraditi ono što vaš neprijatelj želi da uradite, neko je tu pogriješio. Možda je to vaš neprijatelj. Ali, isto tako, možda ste to vi“, napisao je.

Očito svjestan kako se od njega očekuju mišljenje i stav po pitanju dešavanja u Gazi, u post scriptumu tog teksta Snyder je samo poručio kako se njegov rad o pitanjima terora i kontraterora može pronaći u njegovim knjigama. Uvažavajući kako je primarno polje njegove ekspertize vezano za Ukrajinu, ipak se mora primijetiti oklijevanje da na primjeru Gaze barem o univerzalnim principima govori onako kako je to činio u slučaju ruske agresije na Ukrajinu.

Upravo zahvaljujući Snyderovim predavanjima dostupnim na internetu, mnogima je postala jasna genocidna namjera Putinovog režima u Ukrajini, a njegov matični univerzitet Yale već je u narednom semestru nakon početka agresije uveo predmet Stvaranje savremene Ukrajine, te predavanja postavljao na YouTube. Idućeg semestra na Yaleu vjerovatno nećete naći predmet Stvaranje savremene Palestine, ali primjenjujući znanje iz ukrajinskog primjera, poštujući profesorovu preporuku da njegovo mišljenje potražimo u njegovim radovima, te vjerujući u univerzalnost svih primjenjivih principa, možemo povući određene paralele i izvući određene zaključke.

Šest koraka genocida

Svoje najkonciznije razmišljanje o dokazivanju genocida u ruskoj agresiji na Ukrajinu Snyder je pružio na konferenciji Međunarodno pravo protiv genocida (Völkerrecht gegen Völkermord), koja je prije godinu dana održana u Berlinu u organizaciji Centra za liberalnu modernost (Das Zentrum Liberale Moderne), bliskog njemačkim Zelenima. U njemu je razmotrio šest koraka za dokazivanje genocidne namjere te našao sličnosti u onome što radi režim ruskog predsjednika Vladimira Putina sa onim što je činila nacistička Njemačka.

Najveći problem sa nedvosmislenim dokazivanjem genocida je po Snyderu to što je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida osakaćena ustanovljavanjem namjere genocida, za što bi se moralo ući u um inspiratora ili počinitelja, a što je opet nemoguće. Zbog toga se genocidna namjera treba izvoditi iz izjava, okolnosti i poveznica koje se mogu pratiti i u realnom vremenu. U tu svrhu on govori o šest historijskih indikatora genocidne namjere, koji se mogu definirati na osnovu historijskih činjenica, te primijeniti u sadašnjosti.

Prvi indikator genocidne namjere, po Snyderu, možemo izvući iz kolonijalne historije i on podrazumijeva da se nekoj državi negira njena državnost. To je često prolog za nadolazeći genocid.

Drugi indikator dolazi iz dvadesetog stoljeća, a to je tvrdnja kako neki narod nije narod, kako neko društvo nije društvo i kako neka nacija nije nacija. Dakle, društvene grupe su tu, ali se one ne prepoznaju i ne priznaju.

Treći indikator isto dolazi iz dvadesetog stoljeća mada poznajemo i starije primjere. On predstavlja negiranje kako su neki narodi ljudska bića. Dakle, govorite o osobama, ali iz ovog ili onog razloga tvrdite kako oni ustvari nisu ljudi.

Četvrti indikator smo vidjeli u kasnim godinama dvadesetog stoljeća i možemo ga vidjeti i danas, a to je retrospektiva. U pitanju je negiranje prijašnjeg genocida koje ustvari predstavlja želju za počinjenje novoga. Očit primjer ovoga jeste neonacističko negiranje holokausta, gdje smisao nije u faktičkom negiranju holokausta, nego u težnji da se takav događaj ponovi.

Peti indikator je ono što nazivamo teorijom zamjene, odnosno tvrdnjom da neko drugi zauzima ili želi zauzeti naš prostor i da to što oni žele zamijeniti nas nama daje pravo da zamijenimo njih. To je danas prisutno u neonacističkom viđenju svijeta, kao i u onome kako ga vidi Putin.

Šesti indikator je manje historijski i uglavnom je stvar današnjice. Riječ je o postmodernom indikatoru koji računa na „preopterećenje sistema“, gdje je dostupno toliko dokaza genocida, kako teorijskih tako i praktičnih, u izjavama i u djelima, da ljudi stalno očekuju nešto još intenzivnije kako bi se učvrstili u shvatanju genocidne namjere. Jednostavno rečeno, ogromna količina dokaza vodi u perverzni začarani krug gdje ljudi uvijek na kraju kažu „nismo sigurni da je u pitanju genocid, potrebno nam je još dokaza“. Taj se krug nastavlja do beskonačnosti, a standard za prepoznavanje genocida postaje sve viši i beskonačno raste.

Nemoguće je ne postaviti pitanje – šta ćemo dobiti ukoliko ove indikatore promotrimo iz perspektive izraelske vojne akcije u Gazi?

Negiranje državnosti

Kad je u pitanju prvi indikator, negiranje državnosti, on je manje-više očit. Višedecenijsko odbijanje Izraela da ozvaniči i primijeni rješenje o dvije države te Palestini nepovratno prizna pravo na postojanje je nešto na šta nema potrebe puno trošiti vrijeme. Neko bi mogao prigovoriti kako i Palestinci imaju genocidnu namjeru prema Izraelu koja se ogleda u maksimi „Od rijeke do mora“. Ovo jeste koncept u kojem nema mjesta za državu Izrael, ali razlika u vojnoj moći i odnosu snaga na terenu je tolika da je ova parola u realnosti svedena na folklornu dimenziju. Palestina ne može uništiti Izrael, dok Izrael s lakoćom može zbrisati Palestinu.

Drugi indikator, nepriznavanje naroda kao takvog, ima tradiciju još u samoj cionističkoj inicijativi za formiranje vlastite države na prostoru Palestine. Parola pod kojom je Izrael uspostavljen bila je „Zemlja bez naroda narodu bez zemlje“ i ona sama po sebi najflagrantnije negira činjenicu da je u toj zemlji itekako živio neki narod koji je polagao pravo na nju. Od tada pa do danas, Palestinci su u očima izraelskih vlasti – a uz svjedočenje svjetske javnosti – neka vrsta nenaroda kojeg se tretira isključivo kao suvišnu smetnju, a što nas vodi ka trećem indikatoru.

Treći indikator, tretiranje ljudi kao nižih životnih oblika, je kao rijetko gdje drugo očit u izjavama i postupcima izraelskih zvaničnika. General-major izraelske vojske Ghassan Alian, oficir izravno zadužen za vojnu upravu nad palestinskim područjima (!), rekao je kako „ljudske životinje treba tako i tretirati“, što je izjava koja skoro od riječi do riječi potvrđuje i poruku ministra odbrane Izraela Yoava Gallanta. Ovdje govorimo o najvišim vladinim dužnosnicima čije se riječi ne mogu tretirati kao izolirana mišljenja neodgovornih pojedinaca, nego kao izraz zvanične politike.

Kad je u pitanju negiranje prethodnih zločina kao četvrti indikator genocidne namjere, svjedoci smo insistiranja na medijskom tretmanu trenutne eskalacije sukoba kao da se prije 7. oktobra u Palestini i Izraelu nije dešavalo apsolutno ništa. Ni potpuno suosjećanje sa žrtvama Hamasovog napada koje svako razuman mora imati nije dovoljno da ne bude etiketiran kao simpatizer Hamasa ili antisemita ukoliko pokaže kako vidi neke uzročno-posljedične niti koje se prepliću još od velike Nakbe, odnosno etničkog čišćenja Palestinaca 1948. godine.

Peti indikator, teorija zamjene, možda i nije toliko uočljiv u samom odnosu Izraelaca prema Palestini na prostoru Bliskog istoka koliko je možda vidljiv u slanju poruka prema trećim stranama. Vlada Benjamina Netanyahua već dugo godina igra na kartu zapadnjačke islamofobije i popularnosti teorije zamjene stanovništva među europskim desničarima, te predstavlja Izrael kao najbolju branu protiv najezde muslimana prema Europi. Taj narativ je bio naročito izražen tokom izbjegličko-migrantske krize i može se, primjerice, prepoznati u stavovima koje je 2017. godine Netanyahu iznio prilikom sastanka sa tadašnjim premijerom Belgije, a sadašnjim predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom.

Na kraju, šesti indikator – istovremeno previše dokaza i nikad dovoljno dokaza o genocidu. Činjenice su kako je raseljeno osamdeset posto populacije Gaze, da su sedamdeset posto ukupnih žrtava djeca i žene, da ovakav postotak civilnih žrtava nije zabilježen u historiji modernog ratovanja, da se svjesno i namjerno proizvodi humanitarna katastrofa, da se bolnice svjesno i namjerno tretiraju kao vojni ciljevi, da se uništava kulturno naslijeđe i da se ciljanim raketiranjem ubija intelektualnu elitu palestinskog naroda, da se ciljano ubija novinare i da je samo u dva mjeseca u Gazi ubijeno više medijskih radnika nego u cijelom svijetu prethodne godine… Uprkos svemu, čini se kako je svijet u začaranom krugu u kojem ignorira ono što mu je pred očima i u kojem se standard za prepoznavanje i priznavanje genocida diže u beskonačnost. U krajnjem apsurdu ovog circulusa vitiosusa, svijet bi tek nakon što u Gazi bude srušena posljednja cigla i u njoj bude ubijen posljednji Palestinac možda mogao reći „da, bit će da je ovo stvarno bio genocid.“

No, uprkos svim indikatorima genocidne namjere i svim riječima i djelima u kojima se ona ogleda, na Zapadu ipak postoji veliki, preveliki strah od riječi genocid. Taj strah nije strah od grozota genocida, niti je u pitanju strah od onoga koji ga čini. U pitanju je strah od vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, strah od onoga što dolazi nakon priznavanja genocida, a to je vlastita odgovornost za to što on nije zaustavljen.