Foto: fairpress.eu

U zemlji u kojoj korupcija, po opštoj ocjeni, cvjeta bez najave o njenom skorom suzbijanju, rijetke su organizacije koje bi se mogle pohvaliti odličnim rezultatom. Vrijedi ga citirati: u 2016. godini dokazana je zloupotreba gotovo pola milijarde KM javnog novca, tokom te i naredne (2017.) godine smijenjena su tri funkcionera, petorica su uhapšeni, pokrenuto je osam istraga…

Mislite li da je to sadržaj iz nekog zvaničnog izvještaja organa gonjenja u BiH? Policije  ili tužilaštava? SIPA-e? Neke druge državne vlasti?

Nije. To je dio iz promotivnog spota Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) na YouTubeu, koji na upečatljiv način govori kako je teško doći do informacija u posjedu javnih vlasti i istovremeno potvrđuje uspjeh u tom poduhvatu. Nije greška: nažalost, nešto što bi bilo normalno mora se nazvati – poduhvatom!

Mi smo servis građana, ne servis za vaše zahtjeve

Kako to u stvarnosti izgleda, najbolje mogu potvrditi ove činjenice. Prva, svake godine novinari CIN-a upute najmanje hiljadu zahtjeva javnim vlastima na svim nivoima u BiH za pristup informacijama, pozivajući se na zakone o slobodi pristupa informacijama. Druga, sve priče (bez iznimke!) nastale su i potvrđene podacima dobijenim na ovaj način. I, konačno, treća činjenica: kad novinari ne mogu redovnim putem i na zakonom propisani način dobiti tražene informacije, CIN tuži…

CIN je tužio izvršne vlasti (vlade i pojedina ministarstva), javna preduzeća, javne ustanove, čak i sudove. Prije samo nekoliko sedmica, CIN je objavio da je dobio i devetu presudu u svoju korist. U ovom slučaju tuženo je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS koje je uskraćivalo dokumentaciju o dodijeljenim koncesijama u Termoelektrani “Stanari”. Prije toga dobijen je spor protiv Univerzitetske bolnice u Foči, još ranije i protiv Osnovnog suda u Banjaluci…

Tužbe za uskraćivanje informacija su finale kome prethodi mukotrpni postupak iščekivanja odgovora, ubjeđivanje s odgovornim osobama (“Nemojte vi nas učiti kako se provodi zakon”; “Vi imate svoja prava, mi svoja prava i obaveze”; “Mi smo ministarstvo koje je prije svega servis građana… nismo mi u službi takvih zahtjeva”; “Pitate za koliko vremena? Pa, koliko nam bude trebalo”). Kolika je obaviještenost i dobronamjernost predstavnika vlasti, vidi se i na primjeru usmenog upućivanja novinara CIN-a da se obrati žalbom “Federalnim ombudsmenima”, iako je ta institucija prestala s radom prije osam godina (?!).

Tužbe su posljednji mehanizam u ostvarivanju prava koja garantiraju zakoni o slobodi pristupa informacijama u BiH, a sudovi, i ovakvi kakvi su, posljednja uzdanica. Sudska praksa je sastavni dio i temelj dobrog provođenja zakona.

Zablude o sudskim postupcima

Sasvim sigurno, većina novinara i medija ne upuštaju se na ovaj put. Nebrojeno puta čujemo “argumente” da “mi nemamo ni vremena, ni novaca” da idemo na sud. Ili, recimo, ovo: kako ćemo vjerovati sudovima “kad vidimo što se u pravosuđu događa”…

Naravno, to su zablude. Kako ćemo ne-vjerovati ako tu “vjeru” (povjerenje) ne testiramo? Najgora je opcija donositi zaključke na osnovu neprovjerenih činjenica i naših uvjerenja, mahom – pretpostavki. Uz to, upoređivati neke druge sudske postupke, krivične ili parnične, s ovim nema nikakvog osnova. Napokon, zar devet CIN-ovih dobijenih sporova nisu najbolji argument za suprotan zaključak?

Ni “vrijeme”, a ni “novac” nisu baš naročiti argumenti. Tužbe za ostvarivanje prava na slobodan pristup informacijama spadaju u kategoriju upravnih sudskih postupaka i u principu rješavaju se hitno. Ukoliko upravni postupak završi pozitivno po zahtjevu tužitelja, sve sudske troškove, uključujući eventualno angažiranje advokata, snosi druga strana. Tužena. Ne plaćaju ni novinari, ni mediji, a ni građani – ako i kad tuže vlast zbog onemogućavanja dobijanja informacija. Na kraju, dakle, nema troškova.

“Mi nemamo vremena”, često kažu. Zaista? Kao, mi radimo važne stvari pa su nam bezmalo dragocjeni i sati, a ne dani ili sedmice? Naravno, važnost i hitnost niko ne može sporiti onda kad su sastavni dio određene informacije. U tom slučaju, dakako, ne treba se ni pozivati na ove zakone… Zakoni o slobodi pristupa informacijama, međutim, daju nam priliku da dobijemo neke druge informacije, često puno važnije, koje nemaju karakter dnevne aktuelnosti. I koje vlasti najradije i ne bi nikad objavile.

Ako imate takav trag i tražite takvu informaciju, vrijedi se onda boriti za nju na svaki način. Pa i u sudu. Poučan je i primjer tužbe protiv Ureda predsjednika RS-a koji je nakon sudske presude morao objaviti ugovor i troškove održavanja proslave Dana RS 9. januara.

Kad treba odbiti, vlast ne štedi truda

Poslije svih, na CIN-ovom redu da bude tuženo došlo je i Predsjedništvo BiH. Vrh piramide izvršne vlasti i državna institucija od koje bi trebalo očekivati najveći stepen poštovanja zakona i zakonitosti.

Priča o tužbi protiv Predsjedništva je naročito zanimljiva i vrijedi je ispričati. Dakle, novinarka CIN-a V. S. dostavila je 25. aprila 2017. zahtjev tajništvu te institucije za uvid u informaciju/odobrenje o davanju saglasnosti jednom od članova Predsjedništva za dopunski rad. Zahtjev je ekspresno odbijen “zbog nedostatka formalnih uslova”.

Kako je tajništvo otkrilo “nedostatak formalnih uslova”? Birokratija ima oprobani recept: prvo traženu informaciju tretira kao “ličnu” i onda zaključi da takvu vrstu informacije može zatražiti samo osoba na koju se ona odnosi. Drugim riječima, samo taj član Predsjedništva (u konkretnom slučaju, Mladen Ivanić) mogao bi tražiti i dobiti takvu informaciju (kao da on to odobrenje, ako je i tražio, ne može dobiti na drugi način pa će se, eto, pozivati na Zakon o slobodi pristupa informacijama da ga zatraži od tajništva institucije u kojoj je on jedan od šefova?!).

Pardon, u obrazloženju rješenja piše da zahtjev može podnijeti i “lice koje je podnosilac zahtjeva ovlastio u pisanoj formi za pristup informaciji”. Dakle, neko u Ivanićevo ime i s njegovom punovažnom punomoći. Sve apsurd do apsurda…

Tajništvo u zakonu vidi samo ono što mu se čini povoljnim da ne učini to što mu zakon nalaže. I ne žali truda da to opširno i temeljito objašnjava pozivajući se na nesuvisla tumačenja. Ne žali truda kad treba odbiti, ali mu ne pada na pamet da to svoje stanovište provjeri u testu javnog interesa na način kako upravo ovaj zakon određuje.

I jest i nije u javnom interesu

Vjerujemo da bi većina novinara i medija nakon ovakvog odgovora izgubila motiv i odustala od novih pokušaja. CIN je postupio upravo suprotno: postavljen je novi zahtjev Predsjedništvu i zatraženo mnogo više. Kompletne i precizne informacije o isplaćenim platama i toplom obroku za svakog člana Predsjedništva BiH od 2014. godine i iznosi isplaćenih svih drugih naknada koje nemaju karakter plate za svakog člana pojedinačno (regres, naknada za smještaj, za odvojeni život, prijevoz i drugo).

Ovog puta to famozno tajništvo je bilo nešto bolje volje pa je odlučilo da “djelimično udovolji podnesenom zahtjevu”. Ali to je učinjeno na način da su ponuđene informacije vrlo malo upotrebljive. Praktično neupotrebljive.

Zašto nije moglo sve? Zato, kaže tajništvo, “jer je riječ o podacima koji se odnose na primanja pojedinca koji su osobni podaci”, ali i zato što “ne postoji opravdan javni interes u konkretnom slučaju da se objave informacije koliko tačno i pojedinačno svaki član Predsjedništva ostvaruje primanja po navedenim osnovama…”.

Vrhunac licemjernog obrazloženja sadržan je u zaključku da je “pitanje trošenja sredstava od javnog interesa” i da “to trošenje mora biti transparentno”, ali… U konkretnom slučaju, eto, “nema javnog interesa” (?!) i objavljivanje takvih informacija “moglo bi naštetiti tim osobama i sa njima povezanim drugim, pa čak i maloljetnim osobama…”.

Da se “maloljetna djeca” ne sekiraju?! Kad vlast krši vlastite zakone, dopušta si baš sve.