Najjači smo
Šest najjačih diplomatskih centara u svijetu savremene politike su: Washington, Bruxelles, London, Moskva, Peking i Sarajevo. Dokazi za ovu smionu tezu gomilaju se svakog tjedna, a tokom samo jednog dana, 20. jula, pojavile su se dvije tvrdnje sa snagom neoborivog dokaza.
Pa evo ih, crno na bijelo…
Dokaz 1: Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine izjavio je da je visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i bezbjednost Josep Borrell „počeo da koristi jezik Sarajeva“. Golemo. Turković udarila temelje, Konaković nadogradio, dotle idu taj uticaj i ta moć.
Dokaz 2: Za razliku od Košarca, koji se zadovoljio gabaritima kontinenta, Željka Cvijanović, članica Predsjedništva BiH, vodeći se maksimom da nam je samo nebo granica, sarajevski toksični uticaj je proširila ni manje ni više no na cijeli svijet. Preciznije, na Ujedinjene nacije i njihovog šefa Antonija Guterresa. Za kojeg je egzaktnim naučnim metodama utvrdila da je instrumentaliziran, da je riječ o prevarantskoj igri i odlukama koje nastaju kao rezultat pritisaka.
Sarajevo je to. Čista, teška moć. Nekad ni sami nismo svjesni gdje su granice naših mogućnosti, sve dok nam drugi ne ukažu na to.
Dakle, da zaključimo:
Fakat smo najjači.
I ne može nam niko ništa…
Odvest ću te na vjenčanje
Prošle sedmice veliki Mišo Kovač proslavio je 82. rođendan. Legenda jugoslovenske, a potom silom povijesnih prilika samo hrvatske muzičke scene, obilježio je generacije nezaboravnim pjesmama. Kao njegov najveći hit figurira Ostala si uvijek ista, već je doživio nekoliko obrada, a kako vrijeme odmiče sigurno će ih biti još.
Međutim, ima Mišo u impozantnom opusu jedan antologijski biser koji plijeni patrijarhalnom logikom i nedemokratskim sredstvima nagovaranja na brak. Sjećate se pjesme „Odvest ću te na vjenčanje“? Evo da vas podsjetimo tek na ubojiti početak refrena.
„Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja,
Živjeti ćeš samo za me, ljubavi moja…”
Ima li vam tu išta neobično? Nema? Pogledajte onda još jednom. Pa neobično je to što se potencijalno obećanje nespretnom kognitivnom intervencijom tekstopisca izopačilo u prijetnju. Autor ne kaže “živjeti ću samo za te”, kao što logika obećanja nalaže, nego on u njeno ime obećaje (Kome? Sebi? Njoj?) da će ona živjeti samo za njega. U prevodu na stvarni život to znači rintati ćeš za me i iza mene dan i noć.
Eto kakva je dominantna percepcija ljubavi bila 1973. godine. I eto kakav je položaj žene u braku na ovim prostorima od prahistorije do danas.
FUN FACT: Prvu verziju ovog zapisa autor je skicirao prije više od deset godina i taman kad je tekst bio spreman za štampu, u Jutarnjem listu pojavi se kolumna Ante Tomića s istom temom i podudarnim načinom obrade. Ko zna kakvim smo sve spiritualnim putevima i tajnama obavijeni, tekstić je tad propao, sad ga ovdje prigodno oživljavamo jer više nisu bitni ni Ante ni Ozren, ostao je samo veliki Mišo, uvijek isti, nenadmašna legenda naših života.
