SMRT NOVINARA: „Oprostite što smetam, ne mogu disati“ naziv je prosvjeda koji je povodom prošlogodišnje smrti hrvatskog novinara Vladimira Matijanića organiziran u Zagrebu. Matijanić je bio jedan od najboljih, najproduktivnijih i najsavjesnijih žurnalista na ovim prostorima. Ubila ga je indolentnost sistema i tu nema pomoći. Čak ni ostavka hrvatskog ministra zdravstva Vilija Beroša ne može promijeniti činjenicu da se Vladimir pet dana borio za život, moleći sagovornike s druge, zdravstvene strane žice, da ga pregledaju. Drskost i nebriga je sve što je dobio i na kraju je taj bešćutni odnos platio životom.
BRADARA PROTIV MILETIĆA: Zastupnica u Predstavničkom domu Federacije BiH Lidija Bradara nedavno je, doduše ne imenujući ga direktno, nego sve motajući u poznate političke fraze, izjavila da Zlatko Miletić nije legitiman Hrvat: „Ono što je jučerašnji izbor izaslanika u državni Dom naroda pokazao jeste da opet nemamo legitimno predstavljanje i bilo je očito da ako predstavnici koji su izabrani iz sredina u kojima faktički Hrvati niti ne žive, značajno utječu na izbor izaslanika u Dom naroda BiH i dobili smo rezultat kakav jeste“.
Koliko god bila zamaskirana, aluzija je jasna: Miletić sa svojom sarajevskom adresom ne ispunjava temeljni uvjet podobnog hrvatskog predstavnika. I tu imamo zanimljiv politički, sistemski, pa ako hoćete i civilizacijski obrat: Nino Raspudić, rođeni Mostarac, danas je, ni pet ni šest nego apsolutno legitimna politička pojava u hrvatskom Saboru, i niko ga nikad ne pita za geografiju, je li rođen na multietničkoj, radničkoj Aveniji, ili možda u nekoj pretežito bošnjačkoj mahali, ali Zlatko Miletić kao Sarajlija ne može biti takav ni u jednom od bh. predstavničkih tijela, pa sve da je rođen usred Katedrale. Golemo.
MILINOVIĆ PROTIV HADŽIFEJZOVIĆA: Mediji izvještavaju da je RAK, ničim izazvan i uprkos jasnim dokazima, FACE TV drakonski kaznio zbog nepostojeće rečenice. Ni forenzičari nisu ustanovili da je Senad Hadžifejzović rekao ono što mu klika pripisuje, ali Draško Milinović nije na čelu RAK-a da bi slušao struku, nego da bi provodio šefove naloge. Kad bi se ovakav radikalan metod sankcioniranja poštovao do kraja, Milinovićev RTRS odavno ne bi postojao. To i jeste srž Dodikovog vladanja entitetom koji, step by step, prenosi na državu: što nepravednije, što brutalnije, stalno provocirati i obesmišljavati, sve dok se kompletan sistem sam od sebe ne uruši, kao što se povjerenje građana odavno urušilo.
DODIK PRIJETI: Milorada Dodika uvijek je zanimljivo slušati jer, onako živopisan, nema čovićevsku kontrolu nad sopstvenim idejama, nego lupa i ono što bi mu bilo bolje sakriti. Tako je nedavno u intervjuu za neki opskurni ruski medij izjavio: „To ne može da izađe na dobro za one koji žele BiH. Јa je ne želim i ja to jasno govorim. Nisam spreman da ratujem, ali sam spreman da ako ja ne uspijem da se Srpska primakne statusu nezavisne države, da iza sebe ostavim generaciju političara koji će se boriti za tako nešto”.
Zanimljiva i višestruko upozoravajuća opservacija. Ovo nije politička prognoza, niti neobavezno ćaskanje u stilu „šta će biti kad mene ne bude”, nego ozbiljna prijetnja budućim političkim naraštajima da slučajno ne skrenu s njegovog puta. S ogromnim kapitalom i razgranatom paraobavještajnom službom koja – sudeći po još jednom njegovom nekontroliranom priznanju – nekažnjeno špijunira američke dužnosnike, on je budućim nasljednicima direktno poručio: stranka vas prati, pazite šta radite.
Tako, ko se god uzda da bi Dodikovim odlaskom situacija postala relaksiranija, upućujemo ga na oprez. Nemojte ove faktore nikada ispustiti iz vida.
ČOVIĆ ZAKUCAO: Dragan Čović, apsolutni pobjednik izbora i Schmidtovih zakonodavnih intervencija, nedavno je, inteligentno susprežući trijumf, između ostalog rekao – okrećemo novi list, dosta je bilo nametnutih rješenja.
Kako dosta? Pa zar sad upravo ne živimo Schmidtove nametnute odluke i zar one nisu suštinski i pročovićevski promijenile život u većem dijelu zemlje?
U onaj manji, Christian Schmidt ne smije ni da proviri, a kamoli da u njemu bonski intervenira.
