BOŠNJACI I KOMUNJARE: Da nije bilo komunista, šta bi demokrate krale?

SVIJET MEDIJA: Koji su Bošnjaci gori, komunisti ili nekomunisti? Šta Hrvatska pokušava nametnuti Evropskoj uniji kao mišljenje o BiH? Zašto imamo smrtonosnu vlast?

BOŠNJACI I KOMUNJARE: Da nije bilo komunista, šta bi demokrate krale?

Šta je Abdulah Skaka rekao o Bošnjacima komunistima?

Ali nije bilo smiješno, zaista nije, kada je Skaka kod Senada Hadžifejzovića podrignuo da je komunistička ideologija „luđačka, bolesna“. Po toj ideologiji, rekao je Skaka Hadžifejzoviću, „vi i ja ne smijemo razmišljati drugačije“. Kad se Bošnjaci uhvate te „luđačke ideje“, oni su gori od nebošnjaka koji se uhvate te „luđačke ideje“. Odnosno, kako su Skakinu poentu pravilno razumjeli mediji: „Bošnjaci komunisti su gori od nebošnjaka komunista“. Ta se luđačka ideja, međutim, više nikada neće vratiti, veli. On, Skaka, boriće se protiv nje. I već se borio, rekao je.

Skaka je u tom intervjuu izgledao kao međed koji mokri na krušku sa koje se naždrao. Kojem su na nos kruške izašle, pa sad mlazom gađa stablo i psuje ga: „… ko te izmisli“.

Jer… da nije bilo komunista, šta bi oslobodioci od komunizma, evo već tri decenije, krali? Ovdašnje političke elite već trideset godina ne rade ništa osim što rasprodaju, krčme, na sebe prepisuju ono što su komunisti napravili za četrdeset. I još nisu sve hapili. Komunisti su napravili više nego što ovi za isto vrijeme mogu ukrasti i uništiti. A ovi su zaista izvrsni u uništavanju: jato skakavaca im nije ravno. U pokušaju da se pronađe nešto sa jednakim destruktivnim potencijalom, naučna literatura nije od pomoći. Nužno je posegnuti za religijskim tekstovima. E, ovi su kao četiri jahača Apokalipse: Pohlepa, Rat, Glad, Smrt. Ali četiri jahača koji ne nose luk, mač i vagu, nego za sobom vuku stotinjak nuklearnih projektila najveće razorne moći i flotu teretnih brodova punih soli: da pospu na zemlju koju su spalili.

Ili, rečeno jezikom Monti Pajtona: šta su, uostalom, ti komunisti (osim što su pobijedili u ratu sa fašizmom, ujedinili i izgradili zemlju, od Bosne odbili i četničke i ustaške ruke, ljude obukli, nahranili, obrazovali ih, zaposlili, obezbijedili im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogli emancipaciju žena, suzbijali nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisali zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovali zemlju, modernizovali društvo, izgradili infrastrukturu, vodili briljantnu spoljnu politiku, vodili zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac) ikada učinili za nas, pa da ih Skaka ne nazove luđacima i bolesnicima?

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija su, dakle, bolesne ideje. Šta je dobro, šta nam treba?

Dobra je deedukacija, čiji je savršeni primjer Skaka, čovjek koji nije u stanju shvatiti šta znači antifašizam, niti zapamtiti egzotično ime „Stjepan Mesić“.

Dobra je privatizacija obrazovanja i znanje tretirano kao roba, dobri su privatni piljara-univerziteti i lažne diplome.

Dobro je proces emancipacije obrnuti unatrag: jer što se emancipovalo, neće da sluša.

Dobra je deindustrijalizacija: dobro je kad uništiš fabriku, radnike otjeraš kući pa tu gdje su bile tvorničke hale podigneš zgrade sa stanovima za prodaju.

Dobro je popalančiti grad. A najbolja od svega je desekularizacija, jer je ona nužna da bi ljudima prodao ideologiju samouništenja. (Andrej Nikolaidis, Žurnal)

 

Kome treba još jedan spin o Bosni i Hercegovini?

Sam dokument svojom koncepcijom umnogome podsjeća na Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu za članstvo u EU, gdje, pored ostalog, nudi i svoje “preporuke”. Tako se, iako se „non-paper“ Grlića Radmana na početku poziva na Mišljenje EK, sa pravom može postaviti pitanje čemu i kome je potreban jedan ovakav novi dokument.

Jedan od odgovora mogao bi se kriti u tome da je ovo, zapravo, pokušaj Hrvatske da, u okviru Evropske unije, ojača svoj utjecaj na zvaničnu poziciju Bruxellesa pokušavajući da je promijeni ili, preciznije rečeno, stvari usmjeri u pravcu stavova i ciljeva HDZ-a BiH kada se radi o ključnim pitanjima u vezi s ustavnim promjenama i izmjenama Izbornog zakona BiH. Putem ovog “non-paper” dokumenta taj bi utjecaj na neki način bio formalizovan, a Hrvatska bi trebala biti prepoznata kao neka vrsta lidera ispred zemalja EU u procesu pregovora koji se trenutno vode u BiH po navedenim pitanjima.

Drugi, čini se, leži u samom sadržaju dokumenta, u kojem se nijednom riječju ne spominje niti poziva na implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, kao ni na u tom smislu potrebne izmjene Ustava BiH, kao i entitetskih ustava. S druge strane, zato, ono što u jednoj od “preporuka” u dokumentu stoji i što se na više mjesta kroz njega provlači je poziv na hitnu reformu Izbornog zakona BiH kao ne jednog od prioriteta, već ključnog prioriteta.

Na kraju, čini se tako da je ponuđeni “non-paper” pokušaj da se iz Mišljenja EK po principu švedskog stola izvuče ono što odgovara poziciji i stavovima HDZ-a BiH, a sve drugo (poput poziva na ustavne promjene, implementaciju svih presuda Suda u Strasbourgu, poziva na reduciranje etničkog veta, ali i samog izbora i načina odlučivanja na etničkom principu, na koje jasno poziva MIšljenje EK) gurne u stranu te „non-paper“ ponudi Bruxellesu kao trenutna zamjena za Mišljenje EK i dokument koji bi na taj način bio neka vrsta nove briselske agende ili mišljenje u okviru Mišljenja.

Ovom prilikom izdvojio bih i dio “non-papera” koji kaže da je “Bosna i Hercegovina osnovana na principu ravnopravnosti tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – kao i na jednakosti svih svojih građana”. Treba podsjetiti da BiH u Daytonu nije “osnovana”, već kako sam Dejtonski sporazum i Ustav BiH jasno kaže da, kao već ranije priznata članica UN-a, “nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama”.

Ovaj dio “non-papera” tako podsjeća na narativ koji se od strane SNSD-a jako dugo povlači u političkom prostoru u BiH, a kojim se potpuno neutemeljeno javnost nastoji uvjeriti da je BiH “sastavljena” od entiteta, čime se želi reći da su entiteti kao takvi postojali prije države te na taj način, pored ostalog, negirati historijski kontinuitet njenog postojanja. (Denis Čarkadžić, Slobodna Bosna)

Smrtonosna vlast

Vlast koja nije u stanju građanima osigurati zdravstvenu zaštitu, nosi na svojoj savjesti njihove bolesti i smrti. Takva vlast je smrtonosna vlast, vlast koja se održava na leševima ljudi, stvarno umrlih ili politički i građanski umrtvljenih.

Dok ovih dana bosansko-hercegovački građani poduzimaju duga putovanja i satima čekaju na graničnim prijelazima kako bi u Srbiji primili vakcinu protiv koronavirusa, bosansko-hercegovačke vlasti se i tri mjeseca nakon što je otpočela vakcinacija uglavnom oslanjaju na donacije i milostinju. Taj mentalni sklop prosjačenja je jedna od glavnih karakteristika bosansko-hercegovačkih vlasti koje nisu u stanju ništa samostalno uraditi i koje uvijek čekaju pomoć drugih. Dok predstavnici vlasti prebacuju odgovornost jedni na druge, bosansko-hercegovački građani masovno obolijevaju od koronavirusa, a mnogi od njih i umiru. Istodobno, Aleksandar Vučić od omraženog političara u BiH postaje dobar komšija i „regionalni milosrdni Samaritanac“.

U mnoštvu skandaloznih i sramotnih izjava predstavnika bosansko-hercegovačkih vlasti kojima pokušavaju prekriti nerad i nesposobnost, najužasnije je odjeknula izjava premijera Federacije BiH Fadila Novalića: „Ali da smo mi htjeli glumiti državu, mi bismo vakcinu nabavili u decembru.“ U trenutku kad se broj zaraženih i mrtvih od posljedica koronavirusa svakodnevno povećava, takvo što može izjaviti samo posve lud ili posve neodgovoran čovjek. Fadil Novalić nije lud, barem o tome ne postoje zvanične informacije, ali jest nesposoban i nedogovoran političar koji se u vrijeme pandemije koronavirusa pokazao kao jedan od najgorih među ionako lošim bosansko-hercegovačkim političarima.

Nije Fadil Novalić jedini u bosansko-hercegovačkoj vlasti koji ne zaslužuje funkciju koju obnaša. Slučaj je to s većinom predstavnika beha vlasti, neovisno o njihovoj etničkoj ili stranačkoj pripadnosti. Nezajažljiva ambicija da se bude u vlasti i gola borba za vlast kao dominantno obilježje političke kulture u Bosni i Hercegovini na površinu je izbacila nekompetentne i bahate ljude zbog čije nesposobnosti i neodgovornosti Bosna i Hercegovina postaje veliko korona-groblje. Fadil Novalić i mnogi drugi njemu slični svojim postupcima obesmišljavaju funkcije koje obnašaju, a vlast zloupotrebljavaju kako bi uništili i ono malo institucionalne zaštite i sigurnosti o kojoj ovise životi građana. (Drago Bojić, Tačno.net)

About The Author