Draga Željka, Žeki, najdraža!

Sjećaš li se kako smo se smijali kad su nam prijatelji prošle godine, dok smo na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu slavili šestu godinu našeg divljeg i burnog poznanstva, u šali govorili kako je u vezi muškarca i žene kritična sedma godina? Sjećaš li se kako smo toga ljetnog dana na stepenicama ispred suda zajedno čitali članak na portalu obitelj.hr pod naslovom “Sedma godina – mit ili statistička istina”? “Tvrdnja o sindromu ‘sedme godišnjice’ nije jasno potvrđena statističkim dokazima”, stajalo je u tekstu, i danas ga isprintanog čuvam kod sebe. “Kvalitetna veza zahtijeva otvorenu komunikaciju, međusobno razumijevanje, poštovanje i prilagodbu promjenama koje život nosi.”

Ah, “prilagodba promjenama koje život nosi”. Život, mila, i nije ništa drugo doli jedna dugačka prilagodba promjenama.

Upoznali smo se ti i ja točno šest godina ranije, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Još uvijek pamtim trenutak kad si ušla u sudnicu broj devetnaest, onako zanosna, u plavoj haljini i elegantnim plavim cipelicama, poput Plave vile. Govorila si nešto, ali ja sam opčinjen čuo samo proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i harfu iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu.

Sve otada, šest godina potkradali smo vlastite živote i otimali od njih rijetke trenutke da budemo zajedno. Ti udata, ja oženjen, nalazili smo se krišom, kao lopovi, po zabitim sobama županijskih, općinskih i kaznenih sudova. Prohladni rani ponedjeljci na splitskom aerodromu i glas šalterske službenice, “gospodine, vi opet u Zagreb?”, loša kava u onom groznom kafiću kraj Lisinskog, s ljutim zagorskim gruntovčanima kaj buju vse tužili i njihovim oronulim građanskim parničarima, pa nervozni pogledi prema taksijima i neizdrživo slatko iščekivanje da iz jednoga konačno izađeš ti, sva u plavom. Woman in blue. Onda bestidni pogledi preko ramena naših odvjetnika, strogi sudac i ono “gospođo Markić, izvolite pristupiti”, pa tvoj glas, proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i harfa iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu.

Divni dani. Smišljali smo najgluplja, upravo djetinja opravdanja da se vidimo, kao dvoje zaljubljenih gimnazijalaca. Ja sam pisao glupe tekstove a ti dizala glupe tužbe, pet tužbi digla si samo zbog jednog mog teksta i ja sam se uplašio da će sud prozreti našu malu igru, ali uvjeravala si me da ne brinem, ti si uvijek bila naša stijena. Domislila si tada, sjećaš se, da moju redakciju tužiš čak i zbog internetske najave mog teksta o tebi! Smijali smo se cijeli taj dan. Nitko na svijetu, mila, nije se smijao kao ti.

Tako smo, eto, tužbu po tužbu, žalbu po žalbu, ročište po ročište, prošlog ljeta i dočekali šestu godišnjicu: uz smijeh. Tvoj odvjetnik, dobro se sjećam, otišao je u zahod, moja odvjetnica u pisarnicu, a ti i ja na stepenicama Općinskog kaznenog suda čitali smo na obitelj.hr taj članak o “sindromu sedme godine”. I smijali se. Smijali smo se misleći da se taj klišej nama ne može dogoditi. Da ćemo – baš poput onih zagorskih gruntovčana kaj buju vse tužili i njihovih oronulih građanskih parničara – zajedno ostarjeti na sudu.

Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Od istine koju smo tako jedno drugom dugo odbijali priznati – da smo na koncu tek jedan od bezbroj svakodnevnih parova čija se davna, čista ljubav nasukala na glupi i banalni kliše “kritične sedme godine” – meni je stoga teže pao samo još razlog, jedan još gluplji i banalniji kliše.

Da, Žeki, seks.

Seks nas je, zar si zaboravila?, i doveo jedno drugom: ona davna tužba zbog blogerice koju si tužila zbog klevete i koja se, pobijedivši te na sudu, nadmoćno iživljavala nad tobom – pišući kako si s njom “izgubila nevinost” i kako si “širom otvorena zanosno drhtala uživajući u vlastitom glasu” – pa tvoj zahtjev za demantijem i moja ishitrena i gruba kolumna o tome da si doslovno shvatila njenu satiru. Nikada se nisam pokajao zbog tog glupog teksta. Najzad, bio je to samo jedan stih iz one Arsenove, “sve te vodilo meni”.

Mislio sam tada da je to samo tvoj katolički aktivizam, i da, divio sam ti se. Divio sam se tvojoj borbenoj odanosti ideji, tako neočekivanoj iz tvoje nježne pojave i tvog cis-mola. Ta ideja bila je toliko daleko od moje da smo se – kako smo jednom uz smijeh zaključili – tako dijametralno suprotni, na samom kraju i ishodištu naših razlika, konačno i susreli. Danas, međutim, na isteku naše sedme godine, znam: to je bio samo tvoj iracionalni, upravo panični strah od seksa.

Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Bila si već tada neraspoložena i bezvoljna – čak si odustala i od one naše igre, da mi osporiš pravo na novinarsku slobodu jer nisam kvalificirani novinar – i ja sam se, priznajem, uplašio da si digla ruke, odustavši i od tužbe i od žalbe, i da te više nikad neću vidjeti. Na kraju ročišta požurio sam i otvorio ti vrata sudnice, čekajući poput psića da me dodirnu tvoj plavi rukav, tvoj proljetni parfem i tvoj neodoljivi cis-mol – od toga “hvala lijepo” živio bih do sljedećeg ročišta – ali ti si prošla pored mene kao pored prosjaka pred katedralom.

“Kvalitetna veza zahtijeva otvorenu komunikaciju”, sjećaš se? A tvoju staru borbenu strast i tvoje strahove ja sam čuo tek nekoliko dana kasnije, na konferenciji za medije udruge U ime obitelji, na kojoj se tvoj Mahlerov cis-mol pretvorio u Wagnerov c-dur i grmio o seksualnom odgoju u školama. Govorila si o onim glupim “kartama seksalicama”, o “bolesnom pornografskom sadržaju” i zavjeri pedofilske kabale i LGBT lobija kojima je cilj “seksualizirati našu djecu”, govorila si vatreno i dugo, ali ja sam čuo samo mećavu u krošnji kestena, kreštanje zagrebačkih vrana i zlokobni huk vatre iz goruće Valhale u finalu Wagnerovih “Prstena Nibelunga”. I shvatio.

Ti se bojiš seksa.

Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio.

Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. O ljubavi. Zašto ne, Žeki? Tko te to tako povrijedio, tko je djevojčicu u tebi tako oštetio da se toliko bojiš vlastite tjelesnosti? Jesam li te možda ja nepromišljeno gurao preko ruba, jesam li rekao ili uradio nešto što te povrijedilo ili probudilo u tebi neku davno zatomljenu bol? Ako je tako, oprosti. I ne boj se. Ti si meni mnogo više od tijela u plavoj haljini.

Prije nekoliko dana dobio sam od Općinskog kaznenog suda obavijest da si se ipak žalila na presudu kojom je tvoj zahtjev za moj kazneni progon ponovo odbijen. Ne znam što da mislim. Želim te još jednom vidjeti, naravno da želim, ali sada me prvi put strah. Sada to više nije strah od banalnosti klišeja i “sindroma sedme godine”, jebe mi se za klišej – znam, ne voliš kad psujem, ali to iz mene progovara uplašeni dječak – sada je to strah da te gubim. Možemo li preživjeti ovu sedmu godinu?

Čekajući ročište na našem starom mjestu, sve što sada želim jest samo slušati proljetni lahor u krošnji divljih kestena, cvrkut južnih ptica i tvoju harfu iz Adagietta Mahlerove Pete simfonije u cis-molu. Bit ću tamo, mila, čekat ću te i pridržavati vrata.

Do tada, ne daj se. Ne daj se, Željka, ne daj se sedmoj godini, moja Žeki, katoličkim pokretima i navikama. Poderi pozivnicu, otkaži konferenciju, prevari muža odlazeći dati iskaz na nekom boljem zagrebačkom sudu, dodirni me ispod klupe za svjedoke koljenom, generacijo moja, ljubavnice. Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve, u prosjeku studeni 1964.: ja na sudu neću imati s kim ostati mlad ako i ti ostariš, i ta će mi mladost teško pasti.

Zauvijek tvoj, Boki. (Boris Dežulović, Novosti)

Mostarsko udruženje predalo krivičnu prijavu protiv Marija Kodrića

Zbog sumnje na zloupotrebu položaja i ovlaštenja u slučaju izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Mostaru, predstavnici nevladine organizacije Mostarski krug predali su Kantonalnom tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona krivičnu prijavu.

Prijava je podnesena protiv gradonačelnika Mostara Maria Kordića i građevinskog inspektora Marina Muse zbog sumnje da su počinili krivično djelo “Zloupotreba položaja ili ovlaštenja” iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH, za koje je zaprijećena kazna od najmanje tri godine zatvora.

Uz krivičnu prijavu priloženi su, kako navode, brojni dokazi, među kojima su i dopisi međunarodnih i domaćih institucija koji potvrđuju da izgradnja zgrade HNK u Mostaru od 1996. godine nije imala pravno valjanu dozvolu.

Priloženi su dokumenti, a među njima se nalaze dopisi iz Ureda visokog predstavnika (OHR) iz 1997. godine, rješenje urbanističko-građevinskog inspektora Nenada Ibrulja iz 2001. godine o obustavi radova, te službene zabilješke i izvještaji drugih inspektora koji su više puta konstatovali da se radovi izvode bez važećih dozvola.

Kao svjedoci u prijavi navedeni su: Amira Trbonja, Jesenka Mahinić, Nenad Ibrulj, Nebojša Šarić, Salem Marić, Ivan Vukoja, Almir Mujkanović, Mijo Brajković, Borislav Puljić i Safet Oručević.

U prijavi se od Tužilaštva zahtijeva da odmah zatraži dokumentaciju i protokole Grada Mostara u vezi s famoznim rješenjem o građenju HNK iz 1996. godine, koje Mostarski krug naziva “krivotvorinom” jer, kako se navodi, ne postoji u arhivskim evidencijama.

Ovaj slučaj, ističe se u prijavi, predstavlja dugogodišnji simbol pravne neodgovornosti i institucionalne korupcije u Gradu Mostaru i zahtijeva hitno procesuiranje odgovornih osoba. Odluka o podizanju krivične prijave za nelegalnu izgradnju HNK, donešena je jednoglasno od svih prisutnih na sesiji Mostarskog kruga.

Iz Mostarskog kruga poručuju da je ovo prva od tri krivične prijave koje će organizacija podnijeti u narednom periodu. (Klix)

Slavoj Žižek: Digitalna seksualnost

Zamislite dve različite scene seksualnog zavođenja i aktivnosti. U prvoj, upoznajem nekoga u kafiću; čini se da se sviđamo jedno drugom i dugo razgovaramo. Dogovaramo se da se sutra ponovo vidimo. Tokom našeg sledećeg susreta, nastavljamo da razgovaramo o opštim temama – filmovima, muzici, politici, ekologiji – ali već se oseća seksualna privlačnost. Kad jedno od nas preduzme rizičan korak i predloži seks, drugo prosto klimne glavom. Odlazimo u stan jednog od nas i strastveno se ljubimo u liftu. U stanu, frenetično skidamo odeću jedno sa drugog i nervozno se upuštamo u naš prvi odnos, posle čega slede nežnosti sve dok ne budemo spremni za novu rundu – to je uobičajeni scenario u današnjem društvu.

Sad zamislite drugačiju scenu. Sam sam kod kuće i osećam potrebu za seksom, pa objavljujem svoj profil na nekoj platformi. Brzo pronalazim osobu spremnu za odnos, ali se nećemo fizički sresti. Svako od nas uzima pilulu koja širi neuronske veze u mozgu; biramo isti virtuelni prostor u kojem stupamo u interakciju kao digitalno izmenjene verzije sebe samih – naša tela bolje izgledaju i bolje funkcionišu. Stavljam uređaj nazvan „pametni kondom“, jedno od mnogih tehnoloških unapređenja tela, pa pokrećemo interakciju, dok izvodimo slične nespretne pokrete svako u svojoj običnoj, svakodnevnoj realnosti. (Nespretan opis otkriva da nisam učestvovao u takvim događajima.) Šta se dešava u prelazu iz prve u drugu scenu?

Mediji nas bombarduju nagađanjima o tome kako će veštačka inteligencija uticati na naše živote koje osvaja kao neka strana sila. Umesto da poboljša funkcije naših tela i mašina i time smanji stres i poveća naše uživanje u životu – kažu nam da će veštačka inteligencija preuzeti dominaciju nad našim najdubljim osećanjima i željama. Iako nam se čini da živimo u eri seksualnih sloboda, nema mnogo tekstova o „transformacijama naše društvenosti i seksualnosti pod uticajem digitalnih tehnologija“, to jest o „načinima na koje pametni uređaji i platforme utiču i proizvode normativne sisteme koji menjaju načine na koje stupamo u odnose sa drugim ljudima“. Knjiga Kristijana Damata „Umnožavanje organa – telo, tehnologija, identitet, želja“ bavi se upravo tom temom u svim njenim raznim dimenzijama, od zadivljujućih analiza novih tehnologija do širih posledica digiseksualnosti.

Nove tehnologije u oblasti digiseksualnosti – virtuelni seks (teledildonika), pametni kondomi i interfejsi koji povezuju naš mozak sa računarom – utiču na te aspekte savremenog života merenjem uspeha, gejmifikacijom, kontrolom i predviđanjem učinka, izazivanjem emocija i promenom utroška vremena. Te tehnologije su prevrednovale način konstruisanja naših želja, koje postaju statistički merljive i predvidljive.

Na opštijem nivou, Damato pokazuje kako je digiseksualnost ukorenjena u široko rasprostranjenoj nelagodi od kontakta, takozvanoj telesnoj proksemiji: lošem osećanju u vlastitoj koži, averziji prema dodiru koja rezultira izbegavanjem odnosa sa drugim ljudima. Zamena čulnog iskustva tehno-semiotskom razmenom menja našu percepciju a samim tim i naše želje. Ovaj pomak ka digiseksualnosti menja samu percepciju stvarnosti. „Fizička stvarnost postoji, ali je sve manje primarni predmet našeg investiranja, uključujući i naše želje – to je kabasti talog sa kojim ne znamo šta da radimo“. Telo zato „više nije neophodno za komunikaciju“ i postaje „sramotan višak u komunikaciji, masa koju bismo rado zbacili sa sebe“. Damatova analiza se fokusira na trenutak kada se ova promena dešava: kada naše telo više nije „ono što jesmo“, mesto gde je smešteno naše ja, već se doživljava kao nešto spoljašnje – tako da smo „ono što jesmo“ pre u digitalnom prostoru nego u svojim fizičkim telima.

Moglo bi se pomisliti da će nestanak tela osiromašiti ljudsku kulturu ili, naprotiv, da je ljudska kultura obogaćena odricanjem od fizičkog prisustva drugih. Damatova namera nije da razreši ovu dilemu, već da otvori nove puteve za istraživanje i promišljanje dubljeg pitanja: da li će ova promena u percepciji omogućiti pojavu nove ontologije ili nestanak tela vodi trajnom nestanku ljudskog života?

Moje pitanje glasi: zašto ne oba istovremeno? Pojaviće se nova ontologija – svet u kome će ljudski život kakav smo dosad poznavali nestati. Kultura će biti i osiromašena (gubitak tela takođe znači gubitak duhovnosti kakvu znamo) i obogaćena širenjem prekomernih fantazija.

Prva greška koju treba izbeći jeste tumačenje promene kojoj svedočimo kao prelaska sa organskog na nematerijalno. Marks je pogrešio kada je tvrdio da ljudi napreduju od animalnosti ka čovečnosti, od instinktivnog ka svesnom delovanju, posmatrajući premoderne faze našeg razvoja kao „primitivne oblike rada koji nas svode na puku životinju“. Ali čak i ovi drevni oblici postojanja znače radikalni raskid sa prirodom – „metabolički raskol“ je već prisutan, pri čemu je „metabolizam“ drevnih društava uvek bio utemeljen u simboličkom velikom Drugom i regulisanoj razmeni sa njim. Setite se Asteka i Inka, čiji je društveni metabolizam regulisan ogromnim simboličkim aparatom koji je kulminirao žrtvenim ritualima: ljudska žrtva se smatrala neophodnom za obnovu prirodnih ciklusa (ponovnog izlaska sunca itd), dok je žrtva po definiciji poremećaj metabolizma. Ukratko, kultura je raskid sa životinjskim svetom, naročito kad je utemeljena u prirodnim ritmovima godišnjih doba, projektujući svoja značenja u prirodu. U svojim „antropološkim“ spisima, Frojd zaključuje da je seksualnost istinski metabolički raskid (između prirode i kulture): ljudska seksualnost je inherentno samosabotirajuća; ona uključuje paradokse želje koji „prirodnim“ ciklusima nameću nasilni ritam; Frojdov naziv za te paradokse je – nagon prema smrti.

Predigitalna želja ukorenjena u našim telima (i telima drugih) nije organska u smislu direktnog biološkog odnosa. Organizovana je oko žarišnih tačaka – erogenih zona. Kako Lakan dosledno ukazuje, psihoanaliza nas ne uči ničemu novom o našim telima kao organizmima; ona poučava o telu kao površini libidinalnih investicija, strukturiranih prema simboličkim fikcijama i fantazijama. Lakanov koncept sublimacije je ovde ključan jer se suprotstavlja standardnoj predstavi o sublimaciji kao izmeštanju libidinalne energije iz seksualne aktivnosti u duhovnu ili kulturnu aktivnost (na primer „umesto da nekoga napastvujem ja pišem žestoku kritiku“). Ali za Lakana sublimacija nije deseksualizacija: to je uzdizanje objekta na nivo Stvari, nemogućeg/stvarnog objekta želje. Želja je stoga inherentno neorganska ili metafizička: njeni objekti imaju skrivenu nevidljivu dimenziju.

Šta se dešava sa tom dimenzijom u digitalizaciji svakodnevnog života? Tu je paradoks: virtualizacija (dematerijalizacija) i desublimacija. Digitalizacija, sa hemijskim i tehničkim dopunama, fundamentalno menja seksualnu praksu i iskustvo. Ona umnožava naše iskustvo, proizvodeći krajnje intenzivirane oblike seksualnosti koji su ranije bili nezamislivi. Evo ekstremnog primera: jedan njujorški hirurg se specijalizovao za rascepljenje penisa, što omogućava istovremenu penetraciju dva partnera. Ta intenzifikacija nije samo zamišljena, već ima stvarno dejstvo na mozak, ponekad direktno indukovano hemijom ili drugim intervencijama; naše fantazije se ostvaruju u virtualnosti kao iskustvenoj stvarnosti: „Virtuelno iskustvo postaje neurološki stvarno: informaciona stimulacija deluje kao aktivator dopaminergičke reakcije… ciklus želje i zadovoljstva uglavnom se odvija u prostoru neuro-semiotičke stimulacije.“

Ali paradoks je u tome što sa takvom iskustvenom aktualizacijom ne nestaje naše telo, već misteriozno nematerijalno X koje se javlja kroz seksualizovano telo.

Šta je, dakle, posledica digitalizacije? Da li je digitalni univerzum ta krajnja sfera koja nas štiti od sirove stvarnosti? Stvari su ipak ambivalentnije, čak dijalektičke. Digitalizacija kulminira u situaciji prikazanoj u Matriksu: skoro svaki „pravi“ čovek je bezbedan u zatvorenoj, prenatalnoj sferi dok su umovi uronjeni u digitalnu stvarnost – ali, kako danas sve češće vidimo, isključena džungla stvarnosti se vraća po svoje, manifestujući se u vidu prekomernih, haotičnih digitalnih fantazija koje nas na kraju potpuno zaposedaju. (Žižek Goads and Prods, za Peščanik prevela Milica Jovanović)